UDAIPUR, 10.10.1999.
Obišao sam glavni hram u gradu, Jagdish. Prije ulaska morao sam obavezno skinuti patike. Nije mi se baš sviđala pomisao da ih ostavim pred ulazom jer nije bilo čuvara. Jedino rješenje je bilo da ih uzmem sa sobom. Ugurao sam ih u najlon i frknuo u mali ruksak koji sam uvijek vukao sa sobom. Od njega sam se odvajao jedino u hotelskoj sobi ili u iznimnim prilikama. Upravo je bila neka molitva u tijeku a ja sam se pitao smijem li uopće biti ovdje? Malo sam lunjao po hramu vrebajući trenutak kada ću moći obući patike, već kad nisam bio siguran da li sam ih uopće smio uzeti u hram sa sobom.
Lutajući ulicama koje su vrvjele kravama i načičkanim kojekakvim reklamama stigao sam opet do jezera. Tu je bio poveći broj žena koje su na obalama prale rublje. Vidi, vidi, pa one peru u toplesu, kako sam se brzo poveselio tako sam se brzo i ohladio. Naime, samo stare babe su pokazivale sise što me baš i nije zanimalo, dok su mlađe žene i cure bile propisno obučene na moju ogromnu žalost. Oprezno sam obilazio oko njih pokušavajući otkriti neku mlađu egzibistionisticu ali nisam imao sreće. Zašto oprezno? Nedaleko su bili neki tipovi a ja pojma nisam imao na što su ljubomorni i u kojoj mjeri, i opet sve one žene, što ako ja nisam smio biti u njihovoj blizini, što ako sve počnu vrištati i urlati? U ovakvim krajevima se nikad ne zna na koji ćeš način navući rulju na sebe. Ono što je nama normalno njima nije i obrnuto. Jedino mi nije bilo jasno što imaju prati u toj vodurini kad je voda bila prljavija nego njihovo rublje.
Dio večeri sam proveo sa Francuzima koje sam sreo još tokom obilaska jezera. Ubrzo sam nastavio svojim putem. Taj dan je započinjao festival koji je trebao potrajati 10-ak dana. Na glavnoj ulici gdje se plesalo bio je glavni centar fešte. Svaki od plesača je imao dvije palice dužine nekih 30cm vjerojatno od bambusa. Formiravši dva kruga, jedan unutar drugoga, svaki krug se kretao u obrnutom smjeru. Muzika je treštala, ljudi se pomiču i lupaju štapovima jedni s drugima, i tako stalno cijelu večer. A jest mi neka zabava... čak sam vidio i strance koji su se uključili u to, vjerojatno su tu uživali više od mene.
Tokom dana za svaki slučaj sam se opskrbio tabletama protiv malarije. Trebao sam ih uzimati dvaput tjedno a koštale su me možda 30 Rs, više nego što mi je rekao onaj Sikh od prije neki dan ali daleko manje od 100 DM koliko su me trebale koštati u Frankfurtu. Nadao sam se samo da neću morati isprobavati njihovu efikasnost.
Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com
Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt
