MUMBAI, 10.11.1999.
Posljednji dan u Indiji. Još sam se prisjećao djevojke ili curice koja me kod Gate of India molila da kupim mlijeko za njenu sestricu a ja nisam htio. Ni sada ne znam da li je bila stvarna potreba ili opet nekakva jeftina prijevara. Osjećao sam se tako kriv kao i mnogo puta do tada.
Htio sam otići na Malabar hil, prebivalište bogatih. Vidio sam ga iz busa i mada je za njihove prilike nešto posebno za mene je to najobičniji gradski kvart. Hanging garden je što se mene tiče za indijske prilike malo ljepši gradski park s nezaobilaznim čuvarima koji ''štite'' ostale ljude od sirotinje. Nije velik kao što sam očekivao ali je zato jako šaren i pun ukrasnih grmova oblikovanih u razne životinje.
Idemo dalje. Nadao sam se da ću nekako uspjeti vidjeti Towers of silence, toranj gdje malobrojni Parvati (jedino mjesto na svijetu gdje žive je Mumbai) ostavljaju svoje mrtve da ih lešinari pojedu. Raspitujući se za pravac naletio sam na čovjeka koji mi je s izrazom gađenja na faci objašnjavao kamo treba ići. Stražar na ulazu u park nije dozvoljavao ulaz. Bilo je za očekivati. Vidio sam samo gustu šumu iznad koje su kliktajući kružili lešinari i još neke ptičurine. Ostalo sam mogao samo zamisliti. Jednom su slikali taj toranj iz zraka i iako je slika u novinama bila crno bijela, izazvala je mnoge polemike među Parvatima. Čudan neki narod baš kao i narod Malana koji žive na brdima u zabiti. Njih ne smiješ dodirnuti. Put do njih vodi po ubitačnoj uzbrdici, bolje rečeno treba se penjati kao alpinista. Diego se susreo s njima kad je išao kupovati marihuanu. Čak ni novac ne žele primiti iz tuđih ruku nego novac treba staviti na pod pa ga oni uzmu. U slučaju da ipak dotaknu nekoga tko nije njihov, na hram stavljaju neke životinjske rogove. Kaže Diego da je hram krcat rogovima. O drugom čudnom narodu koji živi na ovim prostorima sam negdje čitao, budući da je za njih grijeh oduzimati život bilo kojem živom biću preko usta nose finu mrežicu da ne bi slučajno progutali i ubili jednu mušicu!? Znam da sličnih čudesa u ovoj zemlji ima na lopate, što lopate, na kariole!
Do akvariuma sam otišao pješke. Bezveze. Za grad kao što je Mumbai očekivao sam puno puno više. Jedino što su sve te beštije što sam ih razgledavao pet puta veće nego što bi trebale biti. S obzirom na sveopće zagađenje indijske industrije bit će da su radioaktivne...
Ručao sam u dosta jeftinom restoranu na željezničkoj stanici. Hrana nije bila bogzna što ali me barem konobar puštao na miru. Jučer za ručkom na jednom drugom mjestu konobar je stalno trčkarao oko mene, premještao hranu iz posude u tanjur bez obzira što sam ja obrnuto napravio, davio i gnjavio samo da se ogrebe za koju rupiju. Iziritirao me do krajnjih granica. Ostavio sam mu jedino ledeno napilani osmjeh. Da me pogledom mogao samljeti sada bih bio sastavni dio punjene paprike.
Gledao sam kako izgubiti vrijeme do konačnog polaska. Malo sam se usput raspitao i krenuo gradskim vlakom prema stanici najbližoj aerodromu. Imao sam opet zadovoljstvo sresti Indijce koji su se prepolovili ne bi li mi objasnili kada, kako i gdje moram sići s vlaka. Zadnji lokalni prijevoz koji sam iskoristio bila je nezaobilazna motorna rikša. Ušao sam i da nisam sjeo pao bi na guzicu: rikšar je odmah resetirao taksimetar a to je značilo da će umjesto direktnog dogovora vožnju naplatiti po onome što bude pisalo na njemu na kraju vožnje!? Još me blijedo pogledao kad sam ga unaprijed pitao koliko će me ta vožnja koštati.
Na aerodrom sam stigao oko 17,00. Let sam imao tek u 03,10. Ionako sam morao čekati, bilo mi je svejedno gdje, ali nije mi bilo svejedno noću lutati sam po tom gradu. Sinoć čim se spustio mrak iz neke rupe je iskočio tip koji mi je nudio čistu studenticu, aha... idealna prilika da dođeš doma sa bogatom kolekcijom zaraznih spolnih i inih bolesti... Aerodrom je barem bio nova, drugačija sredina.
Promatrao sam malo ljude. Zaključio sam da je Indijac uvijek Indijac bez obzira kako se on pametno držao: djeca divljaju bez nadzora, skidanje cipela, nekultura, bla bla,... Vrijeme sam nastojao kratiti prateći odlaske i dolaske na tabeli, onaj avion bangladeške kompanije nikako da poleti, zanimljivo... toliko da si pucam u glavu. Bacio sam pogled na WC. Blagi užas, školjke "s krilima'' baš kao u Jaisalmeru i još je sve uz to izuzetno prljavo. Ako se ovdje te prostorije ne drže uredne ne treba se čuditi da su na drugim mjestima WC-i u takvom stanju da treba imati dobar želudac ako ih čovjek treba koristiti. Ne znam kome bih ovdje ostavio prtljagu da mi je pričuva da slučajno moram unutra na duže vrijeme. U gradu sam tipu koji naplaćuje ulaz u WC dao 10 Rs za tu uslugu. Smiješak na njegovom licu mi je govorio da bi ruksak za te pare čuvao do sudnjeg dana. Dobro meni dobro njemu, u kabini je ionako bilo prostora jedva i za mene a kamoli još i za išta veće od limenke.
Gotovo da nisam imao gdje potrošiti suvišne rupije. Za to su se pobrinule cijene višestruko napuhane u odnosu na one van aerodroma. Čaj s mlijekom je koštao 10 Rs umjesto 2-3 Rs, mali sok 30 Rs (12Rs) a chickenburger cijelih 70 Rs! Definitivno too much!
Na prostor odlazaka smjeli su ući samo oni sa važećom avionskom kartom tako da tu nije bilo ni prosjaka ni sirotinje. Kad sam si u gradu u jednom dućančiću kupovao colu stalno me gnjavio jedan klinac tražeći pare. Nekoliko metara dalje bili su mu roditelji koje se to nije ticalo, vjerojatno su to i odobravali. Nije ga uspijevao otjerati čak ni prodavač, najrađe bih bio maloga zveknuo bocom po glavi. Bar mi se ovdje takve scene ne mogu desiti.
Dao sam pregledati prtljagu a prilikom čekiranja stao sam u krivi red, jedini red na kojem je riknuo kompjuter. Iza mene u redu su stajala dva talijanska magarca koji su me ogovarali ne znajući da ih savršeno razumijem. Trebalo je stati u red za kontrolu putovnica, i opet sam odabrao najsporiji, ufa. Čekajući u istom redu obratila mi se jedna zgodna Austrijanka. Onako privlačna i fino upakirana u večernjoj haljini, taman pristigla s nekakve večere upadala je u oči. E jebi ga, pa gdje si bila svih ovih 45 dana??? Upoznao sam je tek sada, na odlasku, grrr. Davao sam sve od sebe da je kod razgovora gledam u facu iako mi je pogled stalno vukao prema dole. Uh, ne znam kako ali uspio sam kontrolirati taj nesretni pogeld. Zaslužio sam medalju.
Kod vrata za finalnu kontrolu igrom slučaja sjeli smo, pazi sad - baš pored ona dva Talijana. I dalje uvjereni da ih ne razumijem nisu odoljeli a da ne komentiraju: ''vidi vidi, nije valjda da je ovo dvoje sada zajedno?'' Mda... evo upoznali smo se prije 20 minuta i već si biramo svadbenu tortu. E sad je došlo mojih pet minuta da se malo zajebavam s njima. Čavrljao sam s njom i skrenuo kao slučajno na temu o turizmu u Hrvatskoj. Talijane sam namjerno prikazivao u sramotnom svjetlu znajući da me ova dvojica odlično čuju i razumiju. He he, kad se samo sjetim kako su me ružno gledali. Šutjeli su, gledali i šizili, drugo im nije ni preostalo. Više nisu ništa komentirali. Bar ne predamnom.
Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com
Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt
