DOLOMITI, 25.06.2008.

Koliko god se volim skitati po svijetu toliko mi je teško ranojutarnje ustajanje. A za put koji mi je predstojao jedino pametno bilo je upravo ranojutarnje kretanje. Za razliku od prethodnih tura po okolici kad sam sa sobom osim regularne mape nosio još i milijardu isprintanih, ovaj put sam na šoferšajbi imao vodiča - njegovo veličanstvo GPS. Nabavio sam ga nedavno, ne zato jer mi je stvarno potreban nego više radi toga jer su me uvijek fascinirale te male elektronske igračke za odrasle. Kad sam ga napokon dobio danima ga nisam ispuštao iz ruku, sad je bio trenutak da vidim koliko to stvarno i vrijedi.

Glavni cilj bilo je mjesto koje je nekima sinonim za pravu adrenalinsku zabavu, nekima za beskonačna čekanja u redovima a nekima opet za vrtoglavicu i riganje - Gardaland. Kako smo imali vremena išli smo dužim putem preko Dolomita namijenivši cijeli dan za taj put.

Pola sata vožnje od Trsta na ogromnim displayima iznad autoceste pisalo je da su nekoliko kilometara ispred nas kolone u dužini od 6km... Ok, 6km. ...Jebote, 6km??? Tek onda sam skontao da to znači sljedeću sliku: dvije sive face (naše), ispod vrućeg sunca, zatrpane u nepokretnom prometu Bog te pitaj gdje na autocesti. I tako nekoliko sati. A ne, sad imam GPS i mogu ići kamo hoću, čim je došlo do većeg usporenja prometa sišao sam na prvom izlazu. Međutim moj osjećaj za orijentaciju je bio u malom sukobu sa uputama mog novog prijatelja koji je visio na šoferšajbi. Iako sam isključio opciju ''autoceste'', GPS me na prvi pogled vraćao natrag dok sam ja tvrdoglavo pičio dalje po magistralnoj cesti u smjeru zapada. Tek kasnije kad sam analizirao put vidio sam da sam dežurni telac toga dana bio ja: GPS me nije vodio natrag na autocestu nego na cestu koja je odmah poslije izlaza vodila ispod autoceste i dalje na sjever. Ufff, nisam fulao smjer ali mogao sam na prečici uštedjeti nekih 15 minuta... Kasnije kad smo nadvožnjakom prešli preko autoceste uvjerio sam se da je silazak na magistralni put bio dobar potez: autoput je doslovce bio preplavljen stajaćim vozilima dokle god je pogled sezao.

Kod Udina opet na autocestu i dalje preko Tolmeza, Cortine d'Ampezzo na prijevoj Pordoi. Prije Cortine stali smo na jezero Misurina, malo i prekrasno mjesto. Pitali smo se gdje ljudi tamo uopće žive. Sve je to lijepo i fino, ali svaka građevina oko nas bila je hotel!? Pogled na jedan od poznatijih vrhova u Dolomitima, Tre cime di Lavaredo je odličan. Ljubitelji planinskih pejzaža će ovdje doći na svoje. Gdje god se okreneš planine, no dobro... nalazili smo se u Alpama, bilo bi glupo očekivati nešto drugo.

Nedaleko druge strane jezera vodi cestica sa još spektakularnijim pogledom na ta tri prekrasna vrha, problem je u tome da se naplaćuje 20eura po vozilu. Bili smo kratki s vremenom i bili smo škrti - kombinacija koja me natjerala da se okrenem i vratim na unaprijed planirani put.

U Cortini d'Ampezzo nismo stali, tj. stali smo nakratko samo na jednom vidikovcu poviše grada. Taman da se uvjerimo zbog čega je ovo mjesto toliko poznato, smještaj Cortine odmah ispod planine je fenomenalan. Do prijevoja Pordoi (2239m) nije se trebalo još dugo voziti. Ono šta me na putu do gore iznenadilo bio je poveći broj biciklista koji su kilometrima pedalirali uzbrdo. Ja sam se zapuhao čak i bezbrojnim motanjima volana po serpentinama, na biciklu bi umro i prije nego bi krenuo. Ali ovi se nisu dali, šta smo se više približavali vrhu to smo više biciklista zaobilazili pobijajući moju tvrdnju da se ovi dovezu do prvog vidikovca i onda se sjure natrag.

Na putu do gore GPS je najavljivao potpuno bezvezna križanja: na serpentinama je na svakom jačem zavoju spojen još jedan maleni makadamski cestuljak uglavnom u takvom stanju da je bez terenca neupotrebljiv. Da GPS nije povremeno najavljivao ta ''križanja'' cestuljka s glavnom cestom ne bi ih bio ni primijetio. Inače uređaj bi trebao najavljivati samo bitna križanja, jer bi u protivnom stalno mijaukao bezveze. Ma dobro, nije nikakva greška ali netko tko je radio mapu ovog djela Italije malo je pobrkao važnost nekih lokalnih cestica. Srećom je to pobrkao samo na ovom djelu ceste. Tokom ostalog puta uređaj je radio prema očekivanjima dobro.

Terase i kafići na samom prijevoju su bili prepuni. Uglavnom su gore pijuckali motoristi, odavno nisam vidio toliko motora na jednom mjestu. Isplatilo se doći do gore radi prekrasnog pogleda. Krivo mi je da nismo imali još malo vremena i odvezli se žičarom na vrh, tako da smo se popeli samo do male crkvice poviše prijevoja. Odlično mjesto za relaksaciju nakon kojeg sata vožnje. Da se nismo u hotel trebali javiti do 20.00 ostali bi i duže. Ovako, krenuli smo uskoro dalje. Na silasku s druge strane GPS se malo zblesao ali postoji dobar razlog za to - serpentine tlocrtno izgledaju vrlo zbijeno radi velike strmine. Budući da mape nisu točne u metar već postoje određena odstupanja, uređaj je povremeno bilježio našu poziciju na nižoj dionici od one na kojoj smo bili, automatski bilježeći potpuno krivi smjer našeg kretanja. No, čim su se serpentine na više ne tako strmoj padini malčice rastegle sve je opet funkcioniralo kako treba.

Jedini put u ova četiri dana kad nam je GPS napravio pravu grešku i kad sam stvarno podivljao bilo je prilikom silaska s brda na jezero Garda. Pored glavne ceste ima još podosta uskih i strmih makadamskih cestuljaka koji vode tko zna gdje. Kako je netko i ovdje pobrkao važnost tih puteva tj. makadamskim cesticama je valjda dao istu važnost kao i magistralnoj, uređaj nas je odveo negdje gdje nikako nismo htjeli otići. Opcija ''makadam'' je naravno bila isključena. Uski strmi puteljak za kojeg je na kraju ispalo da je slijepi puteljak koji vodi do nečijih dvorišta. Sve sam se nadao da je to samo jedna prečica, ali šipak. Srećom to lutanje nije bilo duže od nekih 100 do 200 metara. Vratio sam se natrag na glavni put i krenuo prema Torri del Benaco gledajući putokaze i ignorirajući GPS koji me uporno želio vratiti na svaki sporedni puteljak s desne strane na kojeg smo nailazili. ''Rekalkulacija rute... rekalkulacija rute... rekalkulacija rute...'' - uporno je vrištao moj mali prijatelj sa šoferšajbe. Ma fuck off... slušajući njega zaglavio bi u nekoj zabiti za koju ni lokalci ne znaju da postoji. Moram li reći da bi svaki put kad bi čuo ''rekalkulacija rute'' spominjao užu rodbinu onoga koji je pripremao mapu ovog područja za GPS? Jasno da ne moram, samo ću reći da sam ''rekalkulacija rute'' u tih 10 min. dok se nisam konačno spustio na obalu čuo trilijun puta. Nečija majka se dobrahno naštucala. Ok, skontao sam odmah gdje je greška pa sam se to kraće vrijeme držao putokaza (GPS je ionako samo pomoć, ne treba se nikad na njega osloniti 100%) ali pravi problem mi je bila procjena preostalog vremena do cilja. Radi krivog navođenja uređaj je davao i krivo preostalo vrijeme na koje sam se do tada oslanjao. Svaki put kad bi rekalkulirao rutu, jer sam naravno išao po svome, uvijek bi davao da do cilja ima 5-6 minuta... i tako stalno. A 20.00 samo šta nije otkucalo tako da sam se počeo brinuti da nas ovi dole ne otpile ako dođemo kasnije. Jednom na obali, GPS se urazumio i skockao i uredno nas odveo do hotela. Alelujah... Stigli smo nekih 10 minuta prije dead linea.

Smještaj sam bio rezervirao on line. Hotel delle Rose nalazi se u Torri del Benaco, malo mjesto na istočnoj obali jezera Garda. Malo veća privatna kuća izgrađena po mojoj procjeni negdje 60-ih godina, i od tada sobe valjda nisu renovirane, nema čak ni AC. Nebitno, sve je bilo čisto i uredno a doručak koji je uključen u 49 eura za dvokrevetnu sobu sasvim dobar. Pored toga, hotelčić od obale jezera dijeli samo cesta... istina, pomalo bučna pa smo zato radije birali sobu s druge strane kuće. Zaboli me za pogled, bitno da se mi naspavamo. Još da je check in (do 20.00) i check out (u 9.30) malo fleksibilniji bilo bi bolje.

Tip koji nas je dočekao nas je oduševio, potpuno ležeran, bez one dosadne uštogljenosti. Imali smo dojam kao da smo došli kod nekog starog frenda. Njegova krakata i čupava figura asocirala me na razgovor s veselim grmuljkom.

Čim smo malo došli sebi otišli smo do mjesta. Simpatična mala lučica na jezeru. Riva polukružnog oblika nas je oduševila, možda najviše radi zasađenog drvoreda od maslina uzduž obale. Ostatak obale uz koju se protežu terase mnogobrojnih restorana je prepun održavanog cvijeća. Lijepi primjer kako treba izgledati malo mjesto koje živi od turizma.

Na povratku u hotel odgodili smo odlazak u sobu, napravili smo ono o čemu smo sanjali cijelo poslijepodne - obasjani isključivo mjesečinom sjeli smo na niski drveni mol i dugo u jezeru ''kiselili'' umorne noge. Da nema bučne ceste mislim da bi tamo lako mogli prespavati do jutra.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt