GARDALAND, 26.06.2008.

Doručak u hotelu je bio ok. Čupavac koji nas je večer prije dočekao, na odlasku nas je pogotovo oduševio - zaletio se u kuhinju i poklonio nam je bocu vina. Nevjerojatno, za jeftino noćenje na kraju dobiješ i bocu rozea. Ok, plastični čep je jasno govorio da to nije vrhunsko vino, ali takva gesta je definitvno za pohvalu, mogao bi mnogima održati lekciju ''kako s nekoliko eurića kupiti gosta''.

Danas je dan G, tj. dan za Gardaland. Da budem iskren, ujutro sam se osjećao tako izgužvano da me baš i nije bilo volja skakutati po svim onim ludorijama koje se tamo nude, ali ipak sam usmjerio auto u pravcu juga i krenuo na polusatnu vožnju. Usput je trebalo nadoliti gorivo, stao sam na prvoj benzinskoj stanici na kojoj nije bilo nikoga. Čim sam natankao i krenuo dalje bilo mi je jasno zašto je bila prazna - nigdje niže nisam vidio višu cijenu goriva. Istina, razlika u cijeni je svega nekoliko eurocenta ali dovoljno da ju ljudi očito izbjegavaju.

Iako smo na parking došli na samom početku radnog vremena, već je tamo bilo malo more ljudi. To šta smo posjet Gardalandu nariktali da bude radnim danom, kad bi trebala biti manja gužva nego vikendom nije puno pomoglo. Svejedno smo sate proveli čekajući u redovima na podivljalom suncu.

Tunga, je prva atrakcija na koju smo išli... fino ali uspavljujuća čak i za penziće. No dobro, prve mačketine se bacaju u vodu... ili bar tako nekako ide jedna stara poslovica. E zato smo za drugu atrakciju izabrali onu sa koje je dopiralo najjače vrištanje: Blue Tornado, izvrnuti roller coster gdje noge slobodno vise ispod sjedala. 45 minuta čekanja i mogli smo krenuti. Pritom je K ruksak stavila na prsa i spustila sigurnosni obruč. Dečko koji tamo radi je zakolutao očima uz ''aaaaaaa, ubit ću teeeee''. He he, bilo je gotovo, ruksak je išao s nama na izvrtanje. Trebalo ga je ostaviti dole na za to predviđenim mjestima. Kasnije smo ga ostavljali pred očima zaposlenika odmah čim bi sjeli na jedno od vozila. Naravno da ni tamo nitko ne garantira da neće nestati u tih 1-2 minute ali je uvijek bolje to nego ga ostaviti na početku reda bez ikakvog nadzora na više od sat vremena. A puno ljudi čini upravo ovo zadnje.

Mamut je nova atrakcija uvedena ove godine, da smo znali koliki red je skriven odmah iza ulaza ne bi ni započeli sa čekanjem. Ali već kad smo se zajebali odčekali smo do kraja... više od vrućih sat vremena. Nasreću krivo smo pretpostavili da je to lagana vožnja s obzirom da je u redu bilo dosta male djece. Nema loopinga i izvrtanja ali ubrzanja tokom tih 4 minute su dosta jaka i garantiraju dobar provod. Tema ove atrakcije je Sibir, ali bez obzira na okolnu snježnu scenografiju stvarno je potrebno imati dobru maštu da bi uz toliku vrućinu sva ona bjelina asocirala na snijeg. Ono šta nam je malo diglo tlak je da nitko od osoblja ne pazi da vozila budu popunjena do kraja pa je sasvim normalno vidjeti ih kako jurišaju uokolo sa puno praznih mjesta. Da se na to malo pripazi i gužve bi bile manje. Kod čekanja za Mamut to bi puno značilo jer se preko pola sata čeka na direktnom suncu. Biseri se nisu potrudili niti postaviti adekvatnu zaštitu od sunca na kraju reda. Nije ni čudo da se čekajući jedan curetak stropoštao u nesvjest.

K je dobila dobar povod da me satima ispilava i to od trenutka kad smo zabunom umjesto na ulaz naletili na neki pomoćni izlaz s Mamuta. Dečko koji tamo radi nam je govorio na koju stranu se nalazi pravi ulaz. Pored sve one buke, cike i vriske ja ga nisam klinca razumio, čak mi se učinilo da priča tko zna koji jezik. Ja, nakon šta je on odmumljao svoje: ''Ma, molim te, hoćeš li mi reći to na talijanski (inače govorim talijanski) ?'' A on meni: ''Pa i govorim ti na talijanski, ulaz je ...bla, bla, bla...'' Fino sam se poklopio i nestao u vidu magle, K je nestala zamnom ali previjajući se od smijeha. Ok, ispao sam tele malo šareno... idemo vidjeti gdje se još vrišti u tom Gardalandu.

Magic Mountain, klasičan roller coster je isto pristojna adrenalinska bomba sasvim u rangu s Blue Tornadom. Dok smo čekali uveli su dodatno drugo vozilo koje je do tog trenutka bilo na servisu. K je to bilo dovoljno da si zabrije kako bi se sad nešto moglo raspasti. Kako smo čekajući u redu mogli dobro vidjeti podvozje vozila primijetila je da su kotačići po kojima ta vozila jure premali. Bar po njenoj procjeni. Svi preduvjeti za paranoju bili su ispunjeni: navodno mali kotačići i vozilo koje je upravo izašlo sa servisa. Meni je bilo svejedno, vozilo k'o vozilo, bitno da adrenalin divlja pa makar i na samo minutu i pol. Na kraju je izmolila bar 78 molitvi dok nas je lanac vukao uzbrdo - jednom kad je započeo spust, prizivanje nebesa u pomoć napokon je zamijenio vrisak, hi hi.

Sequoia Adventure je nešto sasvim drugo. Vozila se kreću sporo ali se tri puta okreću potpuno naopačke, fenomenalno. Dok smo vozeći se visili k'o šišmiši valjao sam se od smijeha gledajući K i njenu dugu kosu koja je izgubivši bitku s gravitacijom stajala u suprotnom smjeru od uobičajenog.

Na Space Vertigo, spravi na kojoj se mogu isprobati sve ''blagodati'' slobodnog pada nije bilo nikakvog reda - došli, sjeli, podiglo nas, otpustilo nas, otišli sa nekoliko tisuća otkucaja srca u minuti viška. Obećao sam si da ću idući put tamo doći s pajserom kako bi si nakon pada lakše odljepio želudac od brade. Slobodni pad sam već ranije bio isprobao na Bungee jumpingu ali i ovo je prilično jaka injekcija adrenalina.

Time Voyager 4D u kojem se uživa sa 3D naočalama na udobnim pomičnim sjedalima je opet druga vrsta zabave ali isto tako odlična. Prije nego su pustili 3D film rekli su nam da ništa ne stavljamo između nogu i sjedala nego da sve stvari držimo u rukama. Ubrzo smo saznali zašto. U trenutku kad smo virtualnom letjelicom naletjeli na virtualno jato šišmiša, do tada neprimjetne trakice ispod sjedala pogonjene zračnim strujanjem iznenada su nam počele ''šamarati'' potkoljenice. Čovjek bi u tom trenutku pomislio da su mu se nesretni šišmiši zavukli iza nogu. Vrisak se prolomio dvoranom, he he. Drugi efekt koji nas se dojmio je prskanje sitnih kapljica dajući dojam da smo stvarno prošli kroz vodeni oblak. Pored svega toga, vibriranje i pomicanje stolica u svim smjerovima daje onu preostalu četvrtu dimenziju zabave. Jedina mana je podugačka uvodna priča koju treba odslušati prije ulaska... zijev.

Ne razumijem zašto ljudi tamo vode malu djecu jer je jedno od njih doživjelo pravi šok. Mali je počeo drečati kao sumanut, stari mu je morao oči pokriti kako bi ga donekle umirio. Pa onda će se netko čuditi jednog dana ako mali bude jurio uokolo i rigao agresivu na sve strane.

Bili smo i u drugom, vjerojatno nešto starijem 4D kinu gdje smo se uživili u praćenje suludog puta koji prevaljuje ispiljeni balvan u imaginarnom svijetu. Ipak, Time Voyager se pokazao kao primjetno bolji.

Fuga da Atlantide (Bijeg s Atlantide), Jungle Rapids i Colorado Boat su idealni za rashlađivanje, pogotovo dinamičniji Colorado. Ljudi s Colorada izađu potpuno mokri, ne zato jer to jako prska nego zato jer svi podjetinje kad krenu u vožnju izdubljenim balvanima kroz umjetne rječice. Prskanja na sve strane. Ima i onih koji podcijene brzinu spusta. K je učinila upravo to, rezultat je bila odletjela kapa. Nešto kasnije smo odbjeglu kapu vidjeli negdje na pola staze... tamo je i ostala.

Fuga da Atlantide je već nešto smirenija gdje smo zahvaljujući filmskoj glazbi i scenografiji imali osjećaj kao da smo zakoračili u neki film. Adrenalin ovdje ostaje na niskim razinama. Jungle Rapids i vožnja u gumenim okruglim plovilima je još sporiji, međutim prskanje finih kapljica s umjetnih slapova ima veliku važnost u vrućim danima.

Top Spin je nekako ostao za kraj dana, tamo sam otišao sam. K je ipak ovaj put pričekala u debeloj hladovini. Više nije imala volje ni za čekanja u redovima ni za ludiranje po svakojakim spravama. Ja jesam pa sam se s veseljem izvrtio još i na ovom čudu. Čekajući u redu nisam se mogao načuditi bezobraznosti klinaca koji su govorili njemačkim jezikom. Iz koje su točno država nemam pojma ali da su umalo popili batine od Talijana to je sigurno. Klincima se naravno nije dalo čekati red pa su počeli preskakati ogradu. Kako su skočili preko tako su silom odskakutali natrag. Glupančići su na kraju više čekali na taj način nego da su stali u red kao i svi drugi. Naučili su na glupi način da se Talijanima nije baš tako lako ubaciti u red, kad se ti ljudi razgalame ima da nadglasaju i lansiranje rakete.

Uglavnom, unatoč dugačkim redovima i paklenoj vrućini bio je to prekrasno proveden dan. Za ulaznicu kupljenu na blagajni dobili smo još jednu besplatnu koja se mogla iskoristiti tokom sedmog mjeseca. Heh, bar je dvoje ljudi zahvaljujući nama nakon mjesec dana besplatno uživalo u Gardalandu. Zauzvrat sam dobio video vožnje na Magic Mountain i na Mamutu čiji link možete naći ispod ovog teksta.

Za hranu i piće nema problema... kad se napokon nađe nešto vremena i za to. Pizza cut se nađe za neka 3 eura, 1 litra vode za 1,50 eura. Može se i besplatno natočiti pitka voda, to sam vidio u western style selu. Slike koje okinu prilikom vožnji na atrakcijama su 5,90 eura po komadu, preskupo ali ako netko ne može bez bar ima priliku da si ju kupi. Parking za automobile je obaveznih 5 eura. Ulaznica je 32 eura za odraslu osobu samo za Gardaland ili 39 eura uz posjet akvariju. Međutim pored svih čudesa ''osnovnog'' Gardalanda i pored svih čekanja u redovima - za akvarij nismo imali vremena čak i da smo htjeli. Mrtvi umorni polako smo se oko 19.30 odvukli do auta... mislili smo ostati do navečer ali umor i sunce su učinili svoje.

Hotel Agli Ulivi, svega 10 minuta vožnje južno od Gardalanda je bio još bolji od prethodnog. 60 eura za dvokrevetnu sobu sa obilnim doručkom uključenim u cijenu bio je pravi posao. Nalazi se usred polja, tišina i sveti mir. Hotel je potpuno nov i uvjeren sam da će u roku od godine dana cijena veselo poskočiti. Kao i u ostala dva hotela, auto je neophodan za njihovo ugodno korištenje.

Iako je tik uz hotel i jedan restoran-pizzeria otišli smo jesti baš u obližnje mjesto Valle del Mincio. Odabir pizzerie ili tratorie (gostione) prepustio sam GPS-u. Ne znam za ostale ali ovaj moj ima bazu podataka (poznatiji pod kraticom ''POI'' tj. ''point of interest'') koja uključuje i mjesta za klopu. Za razliku od Slovenije gdje su POI za restorane praktički nepostojeći, ovdje u Italiji je spisak bio poduži. Odabrao sam najbliže mjesto i slijepo slijedio upute s displaya. Prvo mjesto koje sam odabrao bilo je ćorak - tamo je nekad bila tratoria ili nešto slično, sada tamo nema ničega osim davno opustjelog parkinga. Nema veze, idući izbor me već odveo u centar mjesta. Međutim prije ciljane pizzerie bila je jedna druga, taman sam parkirao ispred. Mah, pizza k'o pizza, ali ova je ipak 100m bliža. Dvije pizze, točeno pivo i mineralna 19,5 eura.

Uvijek sam zazirao od točenog piva baš radi sklonosti naših ugostitelja da podvale sve i svašta. Sjećam se kad sam negdje 2000 g. tokom boravka u Požegi otišao na šank i naručio 2-3 točena piva. Sjećam se i kako sam zabezeknuto gledao priglupog konobara koji je predamnom uzimao čaše u kojima je ostalo malo piva od prethodnih gostiju. Sjećam se kako je sve te ostatke piva mrtav hladan ulio u druge čaše i pružio mi čaše pune tuđih ostataka uz riječi ''pa sve je to pivo''... Nadam se da se on i danas sjeća šta sam mu tom prilikom rekao. No dobro, to je ipak samo jedan ekstreman slučaj, ali rijetko kad sam bio zadovoljan s onim šta bi mi kod kuće ''istočili''. Ovdje sam primijetio da svi naručuju upravo točeno pivo pa sam naručio i ja. Klasična priča ''kud svi Turci tud i mali Mujo'' u kojoj se mali Mujo ovaj put nije pokajao jer je točeno pivo bilo sasvim ok. Onako umornima, povratak u onaj ugodan hotel je bio pravo zadovoljstvo.

Moj video: Magic Mountain (1.2Mb)

Dva videa (youtube) koje je moja sestra snimila mjesec dana nakon mog puta:
Mamut i Magic Mountain. I ne, nemam pojma kako je uspjela držati foto aparat na Magic Mountainu...

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt