j.D'ISEO, BERGAMO, MILANO, 27.06.2008.

Jutro je bilo predivno, pogotovo nakon obilnog doručka. Na putu do Milana provozali smo se oko prekrasnog jezera Iseo. Prema sjeveru smo išli magistralnom cestom uz istočnu obalu i više vremena proveli u tunelima nego pod vedrim nebom. Vozeći se natrag na jug krenuli smo po sporednoj cesti na zapadnoj obali koja je prvih nekoliko kilometara toliko uska da na njoj vrijede posebni uvjeti vožnje: max brzina 30km/h, a uz to pametno je zatrubiti prije svakog zavoja kako bi se upozorio eventualni vozač iz suprotnog smjera. Na južnom djelu jezera je Monte Isola, 5km dug brdoviti otok. Pop, policajac i doktor su jedini kojima je dozvoljeno korištenje automobila na otoku. Svi ostali deru đonove ili jašu skutere, osim ako nisu bolesni, mrtvi ili na putu za bajbuk.

Bergamo na samo pola sata vožnje od Milana je isto jedno prekrasno mjesto, pritom mislim na stari dio grada do kojeg je najlakše doći s dvije uspinjače. Može se i pješke ako je turist toliko slijep i bedast da prođe pored uspinjače i po +500°C krene uzbrdo na noge. Mda, to se desilo nama... naravno da sam poslije dobio jezikovu juhu ''da kakav sam ja to organizator puta kad mi je to promaklo...''. I šta sad... K je bila potpuno u pravu. Za kaznu sam slušao njeno mijaukanje još neko vrijeme. Točnije, do vrha. Panoramski pogled na grad je odličan bez obzira o odabiru vidikovca. Bergamski Duomo izvana ničim ne odaje raskošnu unutrašnjost. Predivno. Imali smo dva dobra razloga za malo duže zadržavanje unutra: ljepota Duoma i ugodna svježina. Ulaz je s neuobičajene desne bočne strane umjesto stražnje. Imali smo sreće kad smo došli jer je smo se na ulazu taman mimoišli sa povećom grupom (valjda) francuskih penzionera tako da smo Duomo imali skoro pa samo za sebe. Ono šta nas se nije baš dojmilo je stari dvorac na samom vrhu grada. U nedostatku vremena komotno ga se može propustiti jer ionako služi samo kao vidikovac a pogleda na grad ne manjka ni sa drugih lokacija.

Koliko god odlazak u Gardaland radnim danom garantira (bar bi trebao) manje gužve nego vikendom, s autocestama je to drugačije. Radnim danom desnu traku zauzimaju nepregledne kolone šlepera, pogotovo na zadnjih nekoliko desetaka kilometara do Milana gdje promet teče na po 4 trake u svakom smjeru. Pravi problem je nastao nakon naplatnih kućica gdje smo upali u sav užas prometnih čepova. Našli smo se u moru automobila i kamiona, kao da je netko uzeo stotine vozila i nasumce ih pobacao po cesti. Prometala su stajala usmjerena na sve strane, pored vrućine i sveopće nervoze čudim se da sam auto iz tog mravinjaka iščupao bez oštećenja. I kad smo nastavili nismo se kretali brže od 20 km/h - i tako sve do izlaza s autoceste. Danas znam da sam pogriješio jer sam trebao na prvom izlazu sići i lokalnim cestama doći do cilja uz pomoć GPS-a. Po lokalnim cestama sve bi išlo daleko lakše.

Do hotela Milan San Siro na zapadnoj periferiji Milana stigli smo bez i najmanjeg problema iako sam čitao tuđa iskustva na netu da ga nije lako naći. S GPS-om taj problem nestaje. Parkirao sam na velikom parkingu ogromnog zdanja sa tri zvjezdice. Sve je izgledalo tako prokleto novo. Moja suputnica mi je bacila bubu u uho: ''Ma... jesi ti siguran da smo mi na pravom mjestu?''. Iskreno, nisam više bio... iako sam se dobro sjećao slike s neta. Dok smo se polako s kuferom šuljali prema ulazu nagađali smo gdje bi mogao biti zajeb: ili će nam uz kolutanje očima reći da je naš hotel ustvari ona neugledna zgrada iz doba Cezara i Kleopatre, ma ona tamo... da... upravo tamo dole pored one nuklearne centrale i zelenog potočića s krepanim ribama... ili će nam reći da dvokrevetna soba s doručkom u takvom hotelu u Milanu stvarno košta 59 eura – ali na sat vremena (isto tako uz kolutanje očima).

Pristupili smo recepciji gdje sam predao rezervaciju. Ok... dakle ipak nismo fulali zgradu. Dobro... ovaj mi traži plaćanje unaprijed. Nema frke... da vidimo koliko će nas odrati... 59 eura za noćenje s doručkom. Stvarno. Ok, ali sobe su sigurno na pola završene, nešto sigurno ne štima. Ne, soba je bila odlična. Možda mu je pozicija na periferiji glavni nedostatak? Možda nekome i je, nama je bilo ama baš svejedno. Čim smo se malo odmorili, zaletili smo se u centar do čuvenog i nadaleko poznatog Duoma.

Zahvaljujući opet GPS-u (a čemu drugom) do parkinga na 200m od Duoma došli smo bez i najmanjeg problema. Navigacija je radila savršeno upravo tamo gdje mi je najviše trebala. U slučaju da sam naletio na križanje gdje iz bilo kojeg razloga nisam pogodio pravi izlaz, frend s vjetrobrana bi u roku od 2 sekunde pronašao novu rutu koja je nepogrešivo vodila do cilja. Podzemni parking 3 eura po satu. Za strogi centar Milana sasvim normalna cifra. Mogao sam parkirati i dalje i jeftinije ali opet bi izgubili dosta vremena na pješačenje, a to ekstra vrijeme bi opet morao platiti. Nema smisla.

Stajali smo ispred Duoma... a ja sam nervozno škrgutao zubima: ''Glupe skele.'' Da, napokon sam došao do Duoma a na prednjoj fasadi su okačili glupe skele. Ajde, bar su ih srećom obložili panoima pa nije izgledalo sve tako sirovo. Bilo je oko 20.00 - prekasno za ulazak ali još smo imali vremena za razgledati krov. Stepenice do vrha bile su isto zatvorene, ostao nam je samo lift kojeg treba platiti 7 eura po osobi (stepenice su 5 eura). Neka, idemo liftom k'o gospoda. Na krovu je predivno, bila je samo šaćica drugih turista osim nas. Čovjek bi gore mogao provesti daleko više vremena od naših 40 minuta. Panorama i nije ništa posebno, grad k'o grad, ali sama arhitektura Duoma je nešto šta je ludost propustiti ako se netko već nalazi u prolazu. Sva sila kamenih statua para milansko nebo ponosno kraseći građevinu za koju je bilo potrebno nekih 800 godina da se potpuno dovrši.

Prilikom povratka na periferiju nisam baš bio siguran da li je za vožnju u strogom centru potrebna posebna dozvola, očekivao sam gužve.

Prije konačnog povratka u hotel potražili smo (koristeći ''POI'') neku pizzeriu u blizini hotela, međutim GPS nas je odveo u jednu koja radi uglavnom za dostavu mada tamo ima nekoliko stolica i konzolni stol. Vode je Arapi. Sve je bilo ok kad smo došli, ovi ljubazni, pizze su odmah ubacili u peć a na kraju su ispale odlične. Usput nam je Arapin rekao da uz dvije pizze ide i jedna limenka besplatno. Ok, ali kad je trebalo platiti oveća Arapkinja za kasom je ispostavila račun na 17,5 umjesto na 16 eura. Rekao sam joj da joj računica ne štima i da pokuša ponovo... Priznala je grešku i ispostavila novi račun... na 16,5 eura. Uglavnom, mora te zajebati pa makar i za siću. Blijedo sam je gledao, dao sam joj tih 16,5 eura i otišao bez riječi. Bio sam preumoran da se sa glupačom raspravljam oko 50 centa. Ako joj je baš toliko potrebna otimačina sitniša neka kaže, naći ću ja još siće po autu i po džepovima.

Kvart u kojem smo se nalazili nije baš djelovao gostoljubivo. Bilo je tek nešto poslije 21.00 a ulice su bile puste i mračne. Doma smo u to doba navikli vidjeti hrpu ljudi i dječurlije ispred zgrada, ali ne tamo. Prema opustjelim ulicama prije bi se reklo da je 03.00. Siti poput vesele prasadi vratili smo se u sobu.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt