MILANO, 28.06.2008.

Potpuno sam svjestan da opis svakog dana započinjem sa superlativima namijenjenim doručku. Sam sebi izgledam kao da nikad u životu nisam jeo... ali ne spomenuti doručak u ovom hotelu bilo bi nepošteno. O definitivno izvanserijskoj klopi dovoljno govori činjenica da je jedan od gostiju ponio fotoaparat kako bi slikao salu za doručak. Nas dvoje nismo znali gdje pogledati... nismo znali šta prije ugrabiti... šta prije isprobati. Kolača, kruha, voća, namaza i premaza, salama i sireva, pića toplih i hladnih... ma nema čega nije bilo. Zapitao sam se ako je u hotelu ove kategorije ovakav doručak, kakav li je tek na onim luksuznim mjestima? Došlo mi je da si kao Mujo nabijem kolače na oči jer bi najradije bio očima jeo.

Ono šta je malo kričalo u tom ugodnom hotelu je usiljeni osmjeh jednog od inkravatiranih recepcionera. Bio je ljubazan i uslužan, ali stvarno ne vidim nekog smisla u silnom razvlačenju vlastite face. Kasnije smo skontali razlog: u sobi je bio letak na kojem se moglo glasati za zaposlenika sa najboljim osmjehom. Ovaj je definitivno htio pobijediti, to je bilo vidljivo čak i sa moje vikendice na Mjesecu. Na odlasku smo ga pitali ako nam može preporučiti neki veći trgovački centar ili mal. Je, preporučio je jedan udaljen 18 km i to u smjeru zapada i još jedan u smjeru Genove koji je još više udaljen. Inače u Milanu jadničak ne zna kamo bi nas uputio... Čak je i njegov kolega komentirao kako nas je onda mogao poslati i u Njemačku jer bi bilo bliže, heh. Kako sam ja uglavnom pristojan turist ipak sam se zahvalio zaposleniku koji je opet razvukao svoj ispeglani osmjeh. Is'se... stvarno ga je volio koristiti.

Trgovački centar smo na kraju pronašli sami pomoću, sad već starog, frenda s vjetrobrana. Naravno da ih ima po periferiji, bili bi totalno pomahnitali da smo poslušali onaj šašavi savjet i na odlasku radi dvije krpice prešli toliki put u kontra smjeru. Da sam bio sam, naravno da bi trgovačke centre zaobilazio u kilometarskim lukovima... ovako kad imam žensko čeljade na susjednom sjedalu, morao sam popustiti bar zadnji dan. Kao šta se vidi, nije da me ubilo.

No, prije dangubljenja po trgovačkom centru morali smo zaviriti i u unutrašnjost milanskog Duoma. Kako to nismo stigli dan ranije, krenuli smo odmah nakon odjave iz hotela. Ovaj put birao sam susjedni parking ali cijena parkiranja naravno opet ista. Parking kuća je ipak skoro pa puna, kako i ne bi kad je to sami centar u kojoj se npr. banke nalaze doslovce jedna do druge tvoreći prilično impresivan niz. A bankama dirigiraju ljudi kojima su te parkirališne cifre samo sitniš. Vlasnici parkinga bi bili ludi kad ne bi toliko derali.

Moram reći da smo s unutrašnjošću milanskog Duoma bili malo razočarani, prostor je ogroman i ispresjecan isto tako ogromnim stupovima koji drže svod. Ali osim impresivnih vitraža drugih ukrasa gotovo da i nema, zidovi i plafon su potpuno tamni. Čista suprotnost od Duoma u Bergamu koji smo razgledali dan ranije i koji nas je onako prekrasno kičast jednostavno očarao.

Neka, nema slikarija ali ipak je ok. Iščupao sam stativ, nafrljio gore fotoaparat i počeo slikati. Nedugo nakon toga čovjek koji radi tamo mi je dao znak da stativ nije dozvoljen. Pokupio sam se, počeo ga kao sklapati i šmugnuo u drugom smjeru van njegovog vidnog polja. Tamo sam naravno nastavio po starom, međutim ne zadugo. Nakon nekoliko minuta do mene je dopalio jedan njegov kolega i rekao da stativ nije dozvoljen zamolivši me da ga sklopim. Sklopio sam ga, iako bi ga u tom trenutku najradije opalio stativom po jeziku. Nisam se ljutio, suhonjavi čovjek ipak samo radi svoj posao. U razgovoru s njim doznao sam da ne dozvoljavaju upotrebu stativa radi velikog broja posjetitelja, jer kad bi svi krenuli rastezati te mini konstrukcije bilo bi cirkusa. Donekle ih razumijem ali ne razumijem potpuno neometano korištenje blica. Od silnih fotografa sjeva na sve strane a tamo ipak ljudi dolaze i radi obične molitve. Ulaz se ne naplaćuje ali zato policajci pred vratima moraju zagnjuriti njušku u svaku torbu. Neka, u današnje vrijeme bolje da je tako. Jedino se posebno naplaćuje ulaz u jednu dodatnu malu prostoriju (euro ili dva), nisam otišao jer sam imao sasvim dovoljno zanimacije sa okidanjem što bistrijih slika bez upotrebe stativa.

Piazza Duomo. Taj centralni trg je za našeg posjeta sa onih nekoliko gumenih i platnenih nadstrešnica za štandove izgledao skoro k'o vašar. Vrlo bliska okolica tj. sam trg i ulice koje vode sa i do njega su sudar dvaju svjetova. Ispred super skupih trgovina muljaju se prošvercani azijati i afrikanci pokušavajući nekome utrapiti silne đinđurije na koje se izgleda nitko niti ne obazire. Opet, nedaleko od njih šeću neki drugi ljudi čije odijelo vrijedi možda i više nego njihova godišnja zarada. Auti koje ti ljudi u odijelima voze vrijede možda kao pola države odakle potječu ovi uvozni trgovci.

Nakon šta sam pretrpio sve strahote šopinga mogli smo polako ovaj izlet privesti kraju. Pred nama je bilo nekoliko sati dosadne autoceste... khm, pa dobro... autocesta i nije uvijek tako dosadna. Za razbibrigu se pobrinu vozači poput onog koji je prilikom pretjecanja po srednjoj traci autoceste desnom rukom tipkao po displayu svog GPS-a. Vrlo dobro znam kako ta vrlo korisna igračka vozaču odvrati pozornost od ostatka svijeta, zato sam se i snebivao kad sam vidio šta ovaj radi.

14,90 eura koliko košta dionica Milano-Venezia i potrošeno gorivo većini vjerojatno neće biti jedini trošak. Nije ni nama jer smo putem ogladnili i ožednili. Tko god se vozio autocestom i bar jednom stao na odmor zna da su cijene svega više nego u naseljima. Obična voda 1 litre je 1,60 eura. Caka je u tome šta je po istoj cijeni i boca od 11 litre, normalno smještena blizu samog izlaza. Taman tako da ju žedni putnik primijeti tek nakon šta je već ulupao novac u skuplji artikl istog sadržaja. Svaka brzopletost košta, neka više neka manje. Mi smo taj put ipak jeftino prošli.

Približavajući se slovenskoj granici autocesta se sužavala traku po traku a promet postajao sve rijeđi i rijeđi. Za koji dan su se uvodile slovenske vinjete, bio je to zadnji put da smo se nekim brzim cestama vozili za džabe. Doma smo se vratili kasno navečer, umorni k'o psi ali s punim baterijama.

Pogledajte kako izgleda šetnja po krovu Duoma di Milano (youtube). Video počinje slikama i završava živom snimkom.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt
Forum