CHENGDU, 02.10.2008.

Rano ujutro u 07.10 krenuo sam s vozačem na susret s pandama. Jedva sam čekao da ih vidim uživo. Najviše od svega volio bi ih vidjeti slobodne u prirodi ali to je nemoguće. U prirodi se kreću pojedinačno i premalo ih je na velikom prostoru, tako da i onaj koji se nađe usred njihovog staništa jako teško će ih vidjeti. Da pande nisu ugrožene životinje siguran sam da ne bi postojali svi ti rezervati gdje ih se nastoji održati i uzgojiti pa makar i u zatočeništvu.

Gradske ulice su još uvijek bile puste. Rijetki prolaznici žurili su na svoja radna mjesta. Na putu prema pandama stali smo na još jednom mjestu i pobrali još četvero stranaca, dvoje Holanđana i dvije Poljakinje. Nisam uopće bio raspoložen za druženje. Bilo je to jedno od onih glupih jutra kad mi je sve sivo, bedasto i besmisleno. Do pandi smo došli dosta brzo tako da mi nije bilo jasno zašto je trebalo krenuti tako rano, da sam znao da je tako blizu otišao bi sam taksijem. Parking potpuno prazan, bili smo jedni od prvih posjetitelja. Kasnije tokom dana se sigurno nakupi ljudi.

Istraživački centar je lijepo uređen, pješačke staze vode svuda uz prostore gdje životinje borave na otvorenom a zgrade su niske i ne narušavaju u većoj mjeri iluziju prirodnog staništa. Bambusa kojim se ti medvjedi hrane ima po svuda. I evo ih, pande. Nema nekog smisla opisivati ih hvalospjevima jer mislim da svi znaju kako izgledaju. Mogu samo reći da je vidjeti ih u živo pravi doživljaj. Gledao sam šta su sve ljudi napravili kako bi očuvali ovu ugroženu životinjsku vrstu i nisam mogao ne pomisliti koliko bi drugih vrsta bilo sačuvano da se bar mali dio napora koji je uložen na pande uložio na njih. Planet bi nam bio još bogatiji. Pande su navikle na ljude i uopće se na njih ne osvrću.

Osim nas bila je još jedna grupica turista, i kad god bi se našli pored životinje mogao se čuti cijeli orkestar zvukova zujanja i škljocanja razne foto i video opreme. Ekipa s druge strane ograde ne reagira previše. Nastavljaju jesti, spavati ili promatrati nas, poput jednoga koji je njušku fino namjestio na jedan panj promatrajući nas potpuno iskulirano. U sklopu obilaska je bio i posjet odjelu za mladunce. S druge strane stakla postavili su nekoliko još sasvim majušnih pandi još uvijek čvrsto zatvorenih očiju. Slikanje i snimanje ikakve vrste bilo je strogo zabranjeno, da sam samo pomislio na fotoaparat sigurno bi momentalno dobio po ušima. Zadržavanje isto nije bilo dozvoljeno, ljudi zaduženi za red stajali su sa strane i vojničkim tonom ubrzavali posjetitelje. Iako mi je u tom trenutku radi sveopće atmosfere došlo da počnem stupati, suzdržao sam se. Da, bilo je to ono isto staklo s mladuncima koje se uvijek vidi na dokumentarcima o pandama.

Osim običnih pandi tamo drže i crvene pande, male živahnije životinje nalik nečemu između rakuna i mačke. I njima su kao i običnim pandama postavljene razne drvene konstrukcije za pentranje samo šta se ove primjetno okretnije kreću po njima. Predivne životinje. Šteta šta ih se ne može promatrati direktno u prirodi.

Obilazak je završio prije nego sam se nadao, imao sam još pola dana pred sobom. Na izlasku sam malčice zaglavio u suvenirnici, prvoj koju sam do tada vidio. Zbog toga sam bio uvjeren da suvenire s motivima pandi neću naći nigdje drugdje tako da sam napokon kupio jednu sitnicu. Tu istu sitnicu koju sam ovdje platio 50Y, nešto kasnije u Pekingu našao sam za 10Y. Pao je moj prvi pravi suvenir, ne računajući jednu malu plastičnu medalju koju sam si priuštio na Huashanu i na kojoj je ugravirano moje ime i datum kad sam bio gore. Kad dođem doma ima da si medalju zalijepim na čelo i da s time hodam okolo. Pa nek' se svi čude.

Tokom jutra ipak sam se sprijateljio s Poljakinjama pa smo zajedno otišli na ručak u jedan od restorana u centru. Polukat na kojem je bio naš stol nije odavao osjećaj čvrstoće. Pod je bio sav nekako klimav, djelovalo je kao da će se sve skupa srušiti ako nekoliko ljudi počne istovremeno skakati. Baš me briga, dokle god ne sjedim za jednim od stolova ispod njega.

Alicia, plavuša živog pogleda, bavi se dizajnom. Ima svoj studio, svoje klijente, svoju profi web stranicu. Komunikativna, ponekad prenervozna. Kad bi se susrela s nama ponekad neshvatljivim ponašanjem Kineza uvijek bi im išla soliti pamet, kao da će s time nešto promijeniti. Kao da nešto treba mijenjati. Poput svih umjetnika koji imalo drže do sebe i ova je pomalo ćuknuta, he he. Edita, njena prijateljica i suputnica, djelovalo je uvijek kao da je u njezinoj sjeni. Ne zato jer je Alicia nametljiva i željna pažnje nego zato jer je ova druga jako povučena. Edita se bavi razvojem softvera i voli biti u ulozi fikusa. Ako joj se čovjek ne obrati sposobna je u društvu šutjeti cijelu vječnost. Moguće da je djelomičan uzrok tome njeno slabije poznavanje engleskog. Ali bar je smirenija i više shvaća zajebanciju od svoje kolegice. Gledajući ih ponekad sam se pitao na koju foru su se ove dvije toliko različite cure uspjele spojiti? Edita istina nije pričala previše ali je zato Alicia pričala i za nju i za sebe.

Konobarice nisu imale pojma engleskog ali zato su bile nevjerojatno simpatične. Posluga u restoranima je i inače fantastična. Uvijek netko stoji sa strane i pazi da li gostima nešto treba. Na svaki mig, netko se uvijek stvori pored stola pa se čekanje na bilo šta mjeri u sekundama. Kod naručivanja je došlo do malog zastoja. Edita i ja smo naručili isto jelo i očekivali smo da nam donesu svakome svoju porciju. Međutim konobarica je bilježila samo jednu porciju i tek nakon šta smo izričito zahtijevali upisala je x2. Mi budalaši nismo pojma imali kako se jede za kineskim stolom. Automatski smo očekivali da svako ima svoju porciju pred nosom, ali pravila su ovdje malo drugačija. Naruči se hrana za sve skupa i postavi u sredinu stola. Zato i jesu porcije toliko velike. I svatko ima pred sobom svoju zdjelicu koju napuni s posluženom hranom.

Kako su cure donijele te velike tanjure, mi smo ih spremno poput idiota poslagali pred sobom. Po našoj logici ispalo je da porcija juhe za jednu osobu iznosi dvije litre. Konobarice su popadale pod stol od smijeha čim su shvatile šta izvodimo. Tada je i nama bilo jasno kako sve to skupa izgleda, ali... jebi ga, počeli smo plesati ovako pa ćemo i otplesati do kraja. Hranu i ovako ne možemo vratiti.

Naš red za padanje ispod stola od smijeha je došao vrlo brzo. Pivo mi je posluženo s čašom od 1dcl!? No dobro, malo smo se nasmijali pa sam zatražio neka mi donese ipak malo veću čašu. Pa nisam rakiju naručio? Druga veća čaša je u roku od nekoliko sekundi bila preda mnom. Stvarno je bila velika... 1,5 dcl... Nisam znao da li me cure zajebavaju ili ozbiljno misle. Po njihovim nemoćnim pogledima shvatio sam da misle ozbiljno i da nemaju većih čaša. I kasnije su mi uvijek posluživali pivu s malom čašom, očito nemaju pojma šta je to pivska čaša ili barem krigla. A šta ću, pijuckao sam iz te majušne čaše. Bar smo se ovaj put mi smijali na njihov račun.

Poljakinje su sletjele u Shanghai odakle su došle ovdje. Čekale su dozvolu bez koje nisu mogle u Tibet, njihovu krajnju destinaciju. Za Shanghai nisu imale lijepih riječi. Više puta su se požalile da su ih dosta prevarili iako nisu nikad spomenule nikakve cifre. Po mom mišljenju, bile su dosta naivne tako da prevariti ih nije bilo osobito teško.

Jedino šta sam u ovom gradu stvarno htio vidjeti bile su pande i istraživački centar, sve ostalo je bilo podložno promjenama i izmjenama. U početku sam planirao posjet nekim od okolnih manjih mjesta ali na kraju sam se s ove dvije dogovorio da idem s njima u Hailuogou ledenjački park na tri dana. Ipak sam preferirao prirodu prije naselja u kojima sam i ovako provodio većinu vremena. Rezervirao sam kod iste lokalne agencije kod koje su i one. Cifra od 450Y je bila manja od one koju su tražili u mom hostelu gdje su mi trubili da su cijene izleta nešto više radi praznika. Kako se čini, jedino šta je poraslo radi praznika su provizije koje si hostel kao posrednik prigrabi. Do ledenjačkog parka sam mogao i bez agencije ali kako nema direktne linije trebalo bi kombinirati više lokalnih linija šta bi vrlo vjerojatno odnijelo hrpu vremena. Ovdje smo svi troje namjeravali od agencije koristiti isključivo prijevoz i smještaj, jednom tamo mi idemo na jednu stranu a ostatak gdje god ih vodič odvede.

Trodnevni izlet treba platiti u lokalnoj valuti koje nisam imao dovoljno. Cura iz agencije me usmjerila prema banci ali vrlo brzo sam se potpuno zagubio. Niti sam ja znao gdje je banka niti su znali ljudi na ulici koje sam pitao. Naravno pokazivao sam im ''Bank of China'' napisano na kineskom ali svejedno su me slali u svim smjerovima - dakle nisu znali a od banke ni traga ni glasa. Nailazio sam na neke banke ali to nisu bile te. U Kini, bar u ovom dijelu, samo dvije velike državne banke smiju otkupljivati stranu valutu: Bank of China i ICBC. Obične male mjenjačnice gdje bi se to brzo obavilo možda postoje ali ja ih nisam nigdje vidio.

U Pekingu nisam imao problema jer se u blizini hotela nalazila poslovnica BC-a. Tri šaltera i redovi stolica namijenjenih klijentima. Treba samo uzeti broj i pričekati. Procedura onda traje i traje, treba potpisati ovo pa treba potpisati ono. Pa onda službenik upisuje bezbroj podataka, pa pečatira, pa kucka po tipkovnici i sve to da bi zamijenio dvije novčanice u križ.

Ovdje u Chengdu oko banke sam se dobro napilao, našao sam je tek nakon nekog vremena u sklopu jednog luksuznog hotela. Točnije, prvo me netko uputio na recepciju gdje sam doznao da valutu mijenjaju isključivo gostima hotela. I taman kad sam bio na odlasku recepcionerka mi je onako usput rekla da ako baš želim da u istoj zgradi ima poslovnica BC... pa naravno da želim, kakvo pitanje? Uglavnom, nije čak trebalo izaći na ulicu jer jedan hodnik od recepcije vodi ravno u pusti prostor sa luksuznim trgovinama i bankom. Opet procedura sa potpisivanjem, zapisivanjem i tipkanjem. Na šalteru je bila postavljena kutijica sa tri dugmića pritiskom na koje sam mogao ocijeniti rad šalterskog službenika. Osjećao sam se baš onako fino i velikodušno kad sam stisnuo najveću ocjenu. Ih, kako sam ja dobar.

U povratku prema agenciji zagledao sam se u uzvanike jednog vjenčanja umjesto da gledam kamo hodam. Opalio sam nogom po nekom metalnom sranju koje je stršalo iz asfalta. Imao sam lagane tenisice a nesretna noga je bila desna, upravo ona na kojoj se bol taman malo stišala zadnjih nekoliko dana. I eto ga opet... šepajući sam se odvukao do agencije, platio i kidnuo u svoj hostel na odmor.

- Hello passenger, welcome to my taxi - bila je uobičajena ženskim glasom snimljena pozdravna dobrodošlica u svakom taksiju u kojeg bi sjeo. Ali zato nikad nisam naletio na taksistu koji zna ijednu riječ engleskog. I ovdje su taksisti uglavnom bili korektni osim jednoga koji mi je trebao vratiti 1Y a mudro mi je pokušao uvaliti 1 jiao, tj. deseti dio yuana. Vjerojatno je hrpu stranaca već zajebao na takav način, ipak je veliki broj turista kojima je baratanje stranom valutom cijela jedna nauka. Vratio sam mu novčanicu i zatražio drugu koju sam bez riječi odmah dobio. Koji magarac... Ponekad su taksiji zabavni, sjećam se jednoga koji je imao mali LCD monitor na kojem sam za vrijeme vožnje gledao muzičke spotove.

Na recepciji sam curama dao da mi na razglednice napišu pozdrave na kineskom, he he, biti će zbunjenih faca kad ih poštar isporuči. Malo sam još prošvrljao po kvartu i ostatak večeri proveo relaksirajući se. Trebalo se pakirati, iako sam imao dosta vremena - volje za to nisam imao.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt