CHENGDU, LUDING, MOXI 03.10.2008.
Iako je polazak busa bio tek u 07.30, hostel sam napustio već u 06.30. Nikad se ne zna s ovima, već sam u Xi'anu izvisio radi tuđe gluposti. Još nije pošteno ni svanulo, ulice su bile puste. Dobro da sam uspio naći slobodan taksi. I ovo malo šta ih je prolazilo uglavnom su bili puni. Iskrcao sam se na jednoj od međugradskih autobusnih stanica, ova je smještena u južnom dijelu grada tako da se nisam trebao dugo voziti.
Svitalo je a ja sam bio jedini putnik na kolodvoru. Tek bi tu i tamo protrčao neki ranojutarnji tijelovježbač. Ostali su se skupljali dosta sporo, sve sami Kinezi. Poljakinje su stigle među zadnjima, taman kad sam pomislio da ću u busu biti jedini stranac. Nismo morali tražiti nikakav bus jer nas je mlada vodičica našla čim je stigla. Nije joj to bio težak zadatak s obzirom da smo tada bili vjerojatno jedini zapadnjaci u tom kvartu. Cura priča jako dobar engleski ali mi je bila beskrajno smiješna kad je zatražila da joj govorimo sporo. Čim bi malčice ubrzali govor, njene oči iza naočala bi postajale još sitnije a ona bi se lako gubila.
Krenuli smo više-manje na vrijeme. Vodičica se ubrzo uhvatila mikrofona i počela pričati... samo na kineskom, normalno. I eto mene u jednoj situaciji koju nikada inače ne prakticiram: velika grupa, vodič sa mikrofonom, sve organizirano. Prestrašno. No, dan prije sam procijenio da mi se to više isplati (pogotovo vremenski) i sad ima da trpim. Jeza me prošla kad sam pomislio šta bi bilo da ove dvije nisu došle. Koji bi tintilinić ja radio sa punim busom kineskih turista?
Uskoro je cesta izbila na obronke brda, pogled svuda uokolo bio je spektakularan. Gledaj lijevo, gledaj desno, gdje god pogledao vidio bi stotine kadrova koje bi mogao uloviti fotoaparatom. Samo šta je bus nemilice jurio naprijed tako da je korištenje fotoaparata za slikanje ili snimanje bilo otežano. Krajolik je takav da su svi turisti koji su sjedili na pravoj strani busa cijelo vrijeme imali noseve na staklima, ostali su samo mogli pogledavati preko njihovih ramena. Vrlo brzo sam shvatio da nema smisla previše juriti među sjedalima fotoaparatom nišaneći brda i rijeke jer na kraju sve slike liče jedna na drugu. Međutim Alicia je imala potpuno drugačije mišljenje pa je neumorno poput majmunice skakutala od početka do kraja busa i natrag. Tražeći uporište nekoliko puta je ženi srušila torbicu sa naslona sjedala. Nije to ni primijetila. Klik, klik, klik, klik, klik... nakon nekog vremena počela mi je ići na živce. Pa šta će joj 90.000 prokletih fotki? Skakutanje je trajalo i trajalo, ono malo puta kad bi se pridigao da nešto uslikam morao sam paziti da me foto divljakuša ne pregazi. Potrajalo je dok nije umorno sjela na mjesto i nekako rezignirao zaključila da će ionako sve slike vjerojatno biti vrlo slične. Alelujah!
Za ručak smo stali u jednom od cestovnih restorana. Sve je bilo uključeno u cijenu karte. Iako sam do tada mislio kako je glupo šta sam krenuo nekamo s agencijom sada sam potpuno počeo mijenjati mišljenje. Kad sam malo bolje promislio shvatio sam da ne putujem sa hrpom dosadnih zapadnjaka nego sa hrpom Kineza i da ću vidjeti malo kako ti ljudi funkcioniraju. Za početak ovaj ručak, stolovi su veliki i okrugli tako da primaju više osoba. Mi smo se ubacili na stol gdje su bili uglavnom mlađi turisti, možda najviše jer je među njima bila Kineskinja koja je jedina osim vodičice baratala engleskim jezikom. Seven, to je njeno zapadnjačko ime i radi u predstavništvu jedne strane američke firme. Njeno kinesko ime poput ostalih zvuči kao mahnito udaranje kuhačom po loncima.
I tako smo mi sjeli skupa s njima i gledali kako ti ljudi jedu. Hrana je poslužena na stol u nekoliko tanjura, tada bi netko dograbio zdjelu s rižom i svakome napunio zdjelicu. Nakon toga svaki pojedinac si još u svoju zdjelicu uzme od priloga šta god želi i koliko želi. Tek sad me bilo sram kad sam se sjetio na koji način smo mi naručivali i jeli dan ranije. Cure su se i dalje borile sa štapićima pa bi im tu ti tamo Seven nešto tutnula u zdjelicu i skratila im muke. Ovim ljudima je potpuno normalno sa istim štapićima jesti i drugima dijeliti hranu. Baš me zanima kakvi bi komentari pali ovdje na zapadu da netko sve to radi s jedno te istom vilicom.
Luding je mali gradić poznat po prastarom visećem mostu. Most je imao veliko značenje 1935g. kad je tokom Dugog marša Crvena armija bježala pred Nacionalistima. Bilo ih je previše da bi svi prešli rijeku brodićima tako da su morali zauzeti most da bi uspješno kidnuli preko. Danas se ovdje na nacionalni praznik okupi more ljudi. Mnogi su na kraće vrijeme unajmljivali kostime kako bi se slikali. A dobro, most k'o most, ništa naročito, i tih 10Y za ulaznicu mi je izgledalo previše za ono šta sam vidio. Zanimljivija mi je bila kostimirana ekipa. Tako sam vani pred ulazom vidio jednu mlađu Kineskinju, onako u crvenoj nošnji izgledala je prekrasno. Vrlo rado nam je pozirala, čak je uživala u tome. Procijenio sam da garant nema više od 14 godina, a možda ima i manje. Kasnije na izlasku opet sam ju sreo ali ovaj put u njenoj uobičajenoj odjeći Da mi tom prilikom nije veselo mahnula teško bi ju prepoznao. Samo mi je ovaj put nešto bilo čudno - bila je odjevena i građena poput odrasle osobe. Sa svojih metar i po visine lako bi se utrpala u torbu koja joj je visila s lakta. Malo se zaustavila s nama i tada sam preko vodičice doznao da ima 18 godina. Wow, stvarno te cure izgledaju brdo mlađe. Mala nije znala ni riječi engleskog šta ju nije spriječilo da zatraži moj broj mobitela. Heh, a šta će ti moj broj? I da sam imao mobitel sa sobom, stvarno... šta će joj moj broj? Kako bi ona komunicirala sa mnom? Jedva sam joj objasnio da nemam mobs sa sobom. Nije mi se dalo objašnjavati joj da mu robujem cijel godinu i da mi ne pada na pamet robovati mu i na putovanju. Ali bar je bila beskrajno simpatična, osmjeh joj nije silazio s lica bez obzira s kim je razgovarala.
Kad smo trebali krenuti dalje Edite nije bilo. Izgubila se. Čini se kad se putuje u skupini da se obavezno mora naći netko koga nije briga za tuđe vrijeme. Jebe se njoj, ona krenula slikati okolo i zaboli ju ona stvar za vrijeme. Svi Kinezi su se okupili i već krenuli prema parkiranom autobusu. Ja sam čekao pred mostom dok ju je Alicia išla potražiti. Sada nije bilo ni jedne i uskoro se pored mene stvorila nestrpljiva vodičica. Normalno, trebalo je krenuti dalje a njeno troje stranaca se nije pojavljivalo. Krenula je sad i ona u potragu za njih dvije. Nakon nekog vremena vratila se s prvonestalom Editom, sad se Aliciji izgubio svaki trag. Boljela me glava od tih gluposti. Tek dan, dva kasnije je Alicia rekla kako je išla potražiti prijateljicu u manjem hramu s druge strane mosta i kad je već bila tamo iskoristila je priliku da još malo fotografira!? Nevjerojatno, svi u žurbi, jedna zagubljena a ova druga potpuno svjesno se zajebava umjesto da požuri. Kad mi je to rekla najradije bi ju bio ispljuskao ali tada sam već bio hladan. Napokon se pojavila i ta nesretna Alicia tako da smo u pratnji unezvijerene vodičice došli do busa. Šta je najsmješnije u toj priči je da područje mosta maleno i ne kontam kako se netko tamo mogao zagubiti, jednostavno ne razumijem.
Dolazak u bus mi je bio najgori trenutak jer znam šta su ostali mislili o nama, vjerojatno isto ono šta ja mislim o drugima zbog kojih kasni cijela grupa. Samo šta ovdje ja nisam bio nimalo kriv za kašnjenje, na vrijeme sam stajao na izlazu ali tko će sad ostalima objasniti. A ove dvije nemarne svrake bi trebalo zavezati za branike i tako ih voziti do krajnjeg odredišta... valjda bi izvukle neku pouku iz toga. Kinezi nisu pokazivali negodovanje, iskreno izbjegavao sam ih gledati u face da ne bi dobio neki nezasluženi pogled pun prijekora. Koliko se sjećam samo jednom me grupa bila tako čekala i to u Egiptu, ali tamo je to vodič zakuhao sa svojom lošom organizacijom. Naravno da je tada odgovornost bezobrazno prebacio na nas trojicu. Mrzim beskonačno čekati ostale zato se jako neugodno osjećam kad ostali moraju čekati mene.
Nedaleko mosta bilo je prilike provozati se gumenjakom po nemirnoj rijeci, aktivnost koju je isprobalo nekoliko Kineza. Mi troje nismo bili zainteresirani pa smo pričekali s ostalima na jednom vidikovcu. Zabavljali smo se slikajući tri curice, Alicia je čak zamolila tipa koji je stajao iza njih da se makne kako joj ne bi kvario sliku. Uhhh, valjda je njemu ta situacija bila neugodna onoliko koliko je meni bila smiješna. Ali dobro je napravila jer su slike bile pune bolje bez trbonje u zelenoj majici u pozadini.
U busu je tokom vožnje vodičica počela nuditi večere u jednom od restorana na odredištu. Cijena je bila 120Y i uz večeru je bio uključen nekakav ples jedne lokalne plesne skupine. Slabo im je išla prodaja jer se za to javilo samo nekoliko ljudi. Kad je vidjela da ne može izmusti ništa više počela je nuditi večeru na drugom mjestu za 80Y ali kao, bez plesa... Heh, zanimljiv marketing ''kako napraviti od ljudi budale''. Tu jeftiniju večeru nije spominjala na početku tako da onaj tko je uzeo skuplju sad se mogao slikati. Ni tu nije uspjela prodati previše toga. Ipak je bus pun Kineza sa nevelikim primanjima a mi stranci smo ionako namjeravali večerati tamo gdje želimo i po dosta nižoj cijeni. Vodičica nije odustajala, od ostalih koji nisu uzeli te navodno ''posebne'' večere tražila je da plate bar 50Y!? Hej, a šta je tek sad s onima koji su platili 80 ili čak 120?? Jebemti bezobrazluka. Željeni efekt je izostao, slabo je pazarila. U jednom trenutku je bus stao pored ceste. Tako smo stajali, vodičica i šofer ne samo da su se počeli međusobno svađati nego su počeli pizditi i na putnike. Iako su govorili samo na kineski zahvaljujući Seven nas troje je imalo skoro pa simultani prijevod. Uglavnom, kad je šole vidio da je prodaja večera prošla slabo, znači mršava zarada od provizije, odbio je dalje voziti. Ovo je totalno poremećeno, ucjenjivali su autobus pun turista koji je uredno platio put da plate još dodatne sadržaje koji su bili opcije. Šta su naši suputnici Kinezi napravili? U ovom našem zapadnjačkom svijetu putnici bi vrlo vjerojatno šofera i vodičicu nabili na kolac i ostavili ih pored puta kao upozorenje ostalima, odvezli bi se sami autobusom na odredište a na povratku bi taj isti autobus spalili. Ovdje na dalekom istoku neki su ipak odlučili platiti nešto kako bi razriješili situaciju. Budale. Ne da im ne bi ništa platio nego bi im još i oteo pa da vidimo tko to iz protesta više ne želi voziti.
Ne znam čemu smo se više čudili, načinu na koji agencija tretira svoje domaće turiste ili svom tom sranju koje su ti isti domaći turisti bez buke bili spremni progutati. Nas strance nisu ništa pitali, tj. nisu ni pokušavali jer vrlo dobro znaju kako bi mi reagirali. Inače još ranije smo skontali kako nisu svi u busu platili istu cijenu karte, mi smo je platili među najskupljima. Međutim u cijenu naših karata je bilo uračunato skoro sve dok su ostali morali stalno nešto nadoplaćivati. Ne bi se čudio da ih je u konačnici to došlo skuplje.
Pred večer smo stigli u jedan tibetanski hram prije Moxi gdje su nam zabranili slikanje. Tako da nam je ubrzo dosadio pa smo se gnjavili čekajući Kineze da ga obiđu i poslušaju mudre savjete budističkih svećenika.
Hotel u koji su nas smjestili nije bio loš. Dobio sam trokrevetnu sobu, valjda manjih ni nemaju. Jedini problem je bio u tome šta je broj moje sobe bio 407, dakle na četvrtom katu a hotel je napravljen od dvije spojene manje zgrade. Obje imaju sobe 407 samo šta svaka zgrada ima stepenište sa drugog kraja omanjeg unutarnjeg dvorišta. Kako to obično biva uskoro su bile dvije vijesti za mene: dobra je bila da sam se šepajući sa ruksakom na leđima uspio popeti gore a loša da sam fulao zgradu. Jebi ga, neću se sad ubiti ali da sam psovao poput kočijaša kojem je crklo kljuse - jesam.
Kasnije smo u društvu grupice suputnika Kineza malo prošetali mjestom u kojem se nema šta za vidjeti. Dvije kraće ulice u križ s restorančićima i trgovinicama i to je to. Za razliku od Kineza nas troje je večeralo, bili smo gladni. A ovi drugi šta ja znam, valjda su štedili, ne znam. Stvarno nije bilo ništa zanimljivo tako da smo se relativno brzo povukli u sobe. Usput smo prošli pored nekog mjesta s nekakvom muzikom, valjda je to ono mjesto za koje su ovi huligani iz busa prodavali večeru. Čak i ako je, sigurno nije vrijedilo ni 50Y a kamoli 120Y. Trebalo je ranije leći, sutradan me očekivalo rano buđenje i dosta hodanja a koljena su me još boljela od uspona na Huashan.
Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com
Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt
