MOXI, HAILUOGOU LEDENJAK, 04.10.2008.

Ustajanje u 05.00 nisam mogao izbjeći ni da sam htio. Prije nego sam izašao vani netko je trčkarao od sobe do sobe i lupao po vratima budeći usnule tratinčice. Doručak je služen u sali u prizemlju. Bio je... heh, kako da kažem... abnormalno bljutav. Čak se ne mogu sjetiti bljutavijeg jela koje sam ikad probao. Ubace nekoliko zrna riže u vodu, iskuhaju bez ikakvih začina pa čak i bez soli i tako posluže. Topla voda u kojoj pliva skuhana riža. Buljio sam pospano u zdjelicu koja je izgledala kao da ju je netko usred pranja izvukao iz sudopera zagrabivši malo prljave vode. Probao sam uzaludno se nadajući da nema onako gadan okus kakav je izgled doručka sugerirao. Tri stranca je to jutro ostalo bez doručka. Kinezi su to uredno posrkali, iako su kasnije pričali da je hrana u tom nazovi hotelu bezvezna ovu prljavu vodu su ipak posrkali. Valjda glad čini svoje. U 06.00 smo napokon krenuli, pitao sam se koji klinac su nas onda bacali iz kreveta tako rano?

Vani je bio još mrkli mrak, sjeli smo u manje autobuse i krenuli. Svi osim nas su dodatno plaćali 60Y za tu vožnju, nama je to već bilo uključeno u cijenu. Do početka pješačke staze vodi dovoljno široka ali od kiša i blata grbava cesta. Vožnja je potrajala skoro sat vremena. Cestu šire i po cijeloj dužini rade potporne zidove i pripremu za ograde ali vjerojatno će još dosta vremena proći dok ne završe s radovima. Do gore vodi i pješačka staza za one koji imaju vremena i želje za pravim planinarenjem. Cesta za minibuseve je otvorena tek zadnjih godina.

Mic po mic i drndajući se poput usnulih vreća krumpira stigli smo na poveće neasfaltirano parkiralište negdje gore na planini. Netom prije izlaska iz busa nastupio je prolom oblaka. Pljusak i blato, ima li gore kombinacije za početak cjelodnevnog izleta? Iz busa se moralo izaći jer se vraćao u podnožje po neke druge izletnike a na kraju je pljusak potrajao dovoljno dugo da prodavači kišnih kabanica dobro zarade. Heh, kabanice... ako se tako može nazvati vrlo kidljivi najlonski omotač koji je trebao služiti kao zaštita od kiše. Pored toga moj je bio s tvorničkom greškom i nisam ga imao kako zakopčati.

Odgacali smo do obližnjeg restorana gdje nam je vodičica obznanila današnji plan: ide se gore na ledenjak žičarom, onda natrag na ručak u taj restoran pa onda na kraju kupanje u nekakvim toplim izvorima. Dizala nam se kosa na glavi, lijepo smo joj objasnili da sad kad smo na cilju nemamo ama baš nikakvu namjeru biti ni u kakvoj grupi, da ćemo otići kamo hoćemo, kada hoćemo i da ćemo se vratiti kad nam pukne. Ipak smo s agencijom došli isključivo da bi si skratili gnjavažu s prijevozom a ne zato da bi držeći se za ruke trčali za kojekakvim vodičima. Nije joj baš bilo pravo ali nije ni imala drugog izbora nego da to prihvati. Bilo joj je potrebno nekoliko puta čuti da ćemo se sami vratiti natrag do hotela i da znamo kamo trebamo ići i šta raditi. Napokon smo bili slobodni. Krenuli smo lagano stazom uzbrdo u pravcu ledenjaka. Zahvaljujući olakšanom pristupu busevima, gore ima dosta turista i to sve redom domaćih. Prošli smo pored baraka sa sirovom ponudom gluparija namijenjenih turistima i pored cijele jedne male armije nosača umornih i lijenih putnika.

Ti ljudi imaju prokleto težak posao, po dvojica tegle nosiljku sa turistom. Kako staza nije nimalo zahtjevna pretpostavljao sam da služe samo radi toga da stare i nemoćne odvedu gore do vidikovca. Kasnije tokom dana smo znali sresti mlade i potpuno zdrave ljude koji su koristili usluge nosača. Sjećam se kako nas je mlada Kineskinja u ranim dvadesetim ponosno gledala dok su je ovi jadnici vukli prema gore. Vjerojatno se osjećala vrlo važna jer ipak ona ima love da plati sav taj faraonluk. Na njenom mjestu mene bi bilo sram. No, pozitivno u ovoj priči je da si bar nosači nešto zarade na račun takvih. Više puta smo se mimoišli s nosačima koji su nekoga teglili, lomili su se od napora. Gledajući ih onako znojne, uspuhane i savijene samo sam čekao da neki od njih klone. Ali oni su uporno nastavljali svoj put. Tek ponekad bi malo zastali i odmorili se kako bi došli do daha. Staza je jednostavna za hodanje ali za nošenje tereta je već druga priča. Nije ni čudo da neki od nosača kasnije jednostavno sjednu ili legnu u nosiljku i zaspu odmah tamo uz put.

Šuma kojom ide staza je predivna. Staza je dobrim dijelom postavljena uz stijene i vodi u visini krošnji. Zelenkasta masa upetljana u granje daje jedan poseban ugođaj, pogotovo kad se kapi nedavne kiše presijavaju na suncu. Vrijeme se u narednih nekoliko sati više puta mijenjalo od kišice do potpuno sunčanog vremena. Kad smo napokon izbili na sam ledenjak koljena su mi već počela otkazivati. U normalnim okolnostima bila bi to samo poduža šetnja gdje bi se malo uspuhao ali posljedice Huashana ću osjećati još neko vrijeme.

Na ledenjaku je bilo zilijon ljudi. Led je dosta prekriven prirodno nanesenim šljunkom tako da se po njemu uz razumne mjere opreza može hodati bez problema. Bili smo opremljeni adekvatnim cipelama za razliku od velike većine Kineza koji su se gore popeli u razno raznim cipelicama. Ne bi se bio iznenadio da je netko od njih došao u kućnim šlapama. Htjeli smo po ledenjaku prošetati šta je moguće više uzbrdo ali morali smo odustati. Malo dalje nema toliko šljunka i pod nogama ostaje samo led šta doslovce onemogućava ikakvu kontroliranu kretnju. Kako ledenjak nije ravna površina nego je prepun nekoliko metara dubokih rupa hodanje po klizavom djelu je dosta opasno. Pentranje uzbrdo još ajde, ali je silazak istim klizavim putem dosta zajeban. Tako se Edita nezgodno skotrljala. Uspjeli smo ju nekako dohvatiti da se ne otkotrlja dalje, da je pala u jednu od rupa vrlo lako je to moglo završiti nekakvim lomom. A na onom mjestu ne želiš ništa slomiti, pa ni nokat.

Uglavnom, bilo je to prelijepo provedeno vrijeme u nešto drugačijoj prirodi na svježem zraku. Očekivali smo da će biti malo hladnije pa smo se gore raskopčavali. Da je bilo bar nešto manje ljudi ugođaj bi bio potpun. Čak i tamo su bili iznajmljivači narodnih nošnji tako da smo i tu imali malu predstavu Kineskinja u tradicionalnom looku. Predivan pogled na ledenjak kvare stupovi nosači žičare koji su neshvatljivo umjesto u zelenu obojani u neku glupu kričavu svjetlo plavu boju. Super pogrešna boja je grizla oči. Možda su ju imali viška u nekom skladištu pa hajde da ju potroše, ne želim vjerovati da je netko u svom ovom zelenilu namjerno išao raditi takvo sranje.

Došlo je vrijeme za povratak i nevoljko smo se otkačili od zadnjeg vidikovca s kojeg smo mogli uživati u pogledu. Istim putem natrag, pored zapuhanih i izmrcvarenih nosača, pored ostalih turista i predivne bajkovite šume. Kad smo napokon izbili na čistinu čekao nas je gotovo kilometarski red za bus. A šta ćemo, morali smo pričekati nekih pola sata. Vjerujem da u doba izvan praznika nema ni približno toliko ljudi.

Sada na povratku po svjetlu vidio sam po kakvoj cesti smo došli gore i zašto nam je toliko trebalo. Zavoj na zavoju, cesta je dosta izlokana kišama i treba stvarno oprezno voziti. Iskliznuće s ceste znači sunovratiti se u provaliju. Ipak cesta je dosta široka tako da se uz malo pažnje dva minibusa bez većih problema mimoiđu. Cijelom dužinom viđao sam radnike koji su radili na potpornim zidovima. Društvo po toj drnavoj cesti mi je pravio mlađi Kinez koji je sjedio do mene. Znao je dečko solidan engleski ali npr. nije bio siguran da li ''monografija'' i ''monogamija'' znače isto ili su to dva potpuno različita pojma. Izašao je negdje na pola puta, nemam pojma da li tamo ima neki smještaj ili samo party sa šumskim vilama.

Bus nas je ostavio na ulazu u Moxi tako da smo lagano, ali vrlo lagano odšetali do hotela. Po danu sam se uvjerio da sam bio u pravu šta se tiče ovog gradića - dosadno i nimalo zanimljivo mjesto gdje se nema apsolutno ništa za vidjeti. Da im nema ledenjaka pitanje da li bi uopće imali asfalta. Putem sam u nekim trgovinama vidio da se prodaje krzno raznih životinja, i da, vjerujem da je bilo pravo krzno. He he, tu bi ovi sprejači koji sprejevima vole napadati našu Vlatku Pokos i njene kapute imali pune ruke posla.

Kasnije smo sreli ostatak suputnika, oni su se prema programu bili žičarom odvezli do gornjeg vidikovca nakon čega su otišli na kupanje u nekakve bazene s toplom vodom. Djelovali su ushićeno i zadovoljno. Nema tih bazena i tople vode koji bi mi zamijenili današnji doživljaj na ledenjaku.

Nakon večere, u trgovini preko puta kupili smo si bocu osrednjeg kineskog vina. Problem koji je trebalo riješiti zvao se ''čep''. Bocu smo uzeli u sobu ali sam se ubrzo našao u restoranu pokušavajući objasniti ljudima šta mi je potrebno. Da se bar radilo o klasičnom čepu lako mi ga se izbilo, ali ovaj uglavljeni treba čupati. Dok je osoblje tražilo išta šta nalikuje otvaraču netko me potegao za majicu. Netko vrlo nizak jer kad sam se okrenuo u visini očiju nije bilo nikoga. Bila je to 6-godišnja Kineskinja sa otvaračem u ruci. Malecka je baratala s nešto engleskog jezika, čak me uspjela pitati kako se zovem. Stvarno me iznenadila, čini se da su ju starci poslali da mi to donese, smijući se pratili su je sa obližnjeg stola. Mala je bila jako draga.

S otvorenom bocom vina pohitao sam natrag gore. Red priče, red vina, red priče, red vina... na kraju smo ju ispili bez previše ustezanja. Taman kad smo se dobro rasčavrljali boca je bila prazna. Alicia i ja smo htjeli skočiti dole po još jednu, međutim partybrejkerica Edita je ''mudro'' zaključila da ona više ne bi pila i da bi radije išla spavati. Nije se dala nagovoriti tako da se i Alicia nevoljko pokupila za njom. A ništa, preostali su mi samo kineski tv programi a umor je uskoro učinio svoje lansiravši me u neku drugu dimenziju.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt