PEKING, 09.10.2008.

Svanuo je posljednji dan pred povratak. Ljetna palača kineskih careva oliti Summer palace, to mi je danas bio cilj. Malo je izvan grada pa je potrebno kombinirati metro i taksi. Odvezao sam se novom linijom br.10 do stanice najbliže Ljetnoj palači odakle sam ulovio prvi taksi. Malčice sam se iznenadio jer je za volanom bila žena. Ne sjećam se da me ikad žena vozila taksijem. Između njenog i suvozačkog mjesta montirana je prepreka dovoljno visoka da ju kako tako zaštiti od moguće budale. Vožnja je potrajala, stalno sam mjerkao taksimetar očekujući konačnu cifru. Nekih 20-ak Y je bila još mala cifra u odnosu na vrijeme koje sam proveo vozeći se, dok nisam krenuo očekivao sam da je palača puno bliže centru nego šta u stvarnosti je. Cesta vodi potpuno izvan naselja.

Ulaz je pretrpan turistima. Sasvim normalno, to je jedna od važnijih turističkih atrakcija u ovom velikom i poviješću bogatom gradu. Površina na kojoj se nalazi Ljetna palača je ogromna, turist bi se bez problema mogao cijeli dan zabaviti lagano šetajući. Točnije veći dio površine otpada na jezero preko kojeg plove živopisni turistički brodovi prevozeći s kraja na kraj ljude naoružane fotoaparatima. Prekrasno. Šteta šta je oblačno i tmurno vrijeme onemogućavalo sav onaj karneval boja da dođe do punog izražaja. Ipak, moram biti fer i reći da me na ovom putovanju vrijeme i više nego dobro poslužilo, pogotovo sam bio zahvalan na onom mirnom sunčanom danu kad sam visio na liticama Huashana.

Na području Ljetne palače mogu se vidjeti prekrasni mostovi, zamišljao sam si kako su nekad kineske damice s karakterističnim suncobranom gracioznim hodom lagano prelazile s obale na otok i natrag. Tko zna, možda su u stvarnosti most prelazile isključivo nekakve rošpije ali u ovoj mojoj privatnoj maštariji to su bile gospodične iz visokobudžetnih filmova. Mislim da bi meni omiljenu Lucy Liu volio vidjeti u ovakvoj ulozi, a njena gošća sa dalekog zapada mogla bi biti Liv Tylor itd. ali pustim sad to... trebalo je okinuti nekolko fotki za uspomenu i dugo sjećanje.

S najbližeg otoka sam brodićem za 8Y prešao na drugu stranu jezera odmah ispod palače. Bilo je neugodno hladnjikavo, dobro da sam jaknu imao sa sobom inače bi me bilo pristojno propuhalo. Sjeverna strana jezera je ta koja je više izgrađena. Pored svih građevina rekao bi da je toranj (na engleski ''Tower of buddhist incense'') uvjerljivo najimpresivniji. Pored 30Y redovne ulaznice za njega se plaća još dodatnih 10Y. Stepenice su blage ali ima ih. S vrha sam mogao uživati u divnom pogledu na oblacima prekriveno jezero. Eh, da mi je tu neka terasa, Guinness i bar 20dkg pravih crnih maslina (da znam, malo čudna kombinacija)... i malo tišine. Da mi bankovni račun ima nula kao zapušteno pseto krpelja definitivno bi si zakupio ovaj prostor na pola dana. Samo za sebe. No, kako to u realnosti obično biva nule na mom računu se daju usporediti samo sa vrlo urednim psetom tako da sam se morao zadovoljiti sa mjestom na ogradi poput svih ostalih prisutnih smrtnika.

Suveniri su u službenim trgovinama bili iznenađujuće jeftini. Nevjerojatno, obično je na tako jakim turističkim punktovima sve obavezno skuplje nego negdje u gradu. Naravno da nisam mogao odoljeti da se nakrcam s još nekoliko sitnica.

Na izlasku sam potražio taksi, i prije nego sam ga uočio taksist je našao mene. Nisam čak ni prošao kroz izlazna vrata. Nudio mi je prijevoz ali bez taksimetra i po vrlo povoljnoj cijeni od 80 jebenih Y do najbliže stanice metroa!? Pa jel' on normalan? Do ovdje sam se dovezao za nekih 20! Budala. Od gušta sam mu se nasmijao u facu i krenuo malo niže gdje sam naletio na još jačeg kretena. Taj je imao obraza tražiti 100Y... wow! Ma da, 4 milijuna... jebote... Znao sam da riješenje leži nešto dalje od ulaza. Tako je i bilo, malo dalje sam ušao u regularni taksi koji koristi taksimetar. Naravno opet sam za nekih 20-ak Y stigao do grada. Pitam se samo koliko naivni moraju biti turisti koji onim lopovima plaćaju pet puta veće cifre? I koliko uopće traže do centra, još ako turist želi ići u neki malo bolji hotel. Mora da ga ovi lopovi oderu kao lovci ustrijeljenog zeca. Ma dobro, baš me briga, taksi me vozio u željenom smjeru i jedino je to bilo bitno.

Jedino šta me tip nije odveo do stanice metroa kamo sam namjeravao otići nego do susjedne. Oprošteno mu je, glavno da je metro, stanica je nebitna. Sjecišta linija podzemne su mi redovito oduzimala puno i previše vremena, beskonačnim hodanjima nikad kraja. Čovjek nije ni svjestan koliko se po tim podzemnim hodnicima napješači. Na površinu sam izronio otprilike u blizini TV tornja. Heh, po mapi je to bila kao blizina, realno trebalo je još nešto pješačiti. Ali u kom smjeru? Zgrade su mi zaklanjale pogled a sitna kišica mi je počela remetiti planove. Nije mi se baš dalo kisnuti. Malo sam se vrzmao po jednom trgu i uz pomoć ljudi napokon ulovio točan pravac.

TV toranj sam vidio ali nisam došao do njega. Nadao sam se da je možda tamo nekakav vidikovac ali nekako u to više nisam bio uvjeren. U podnožju nisam onako iz daleka vidio nikakvu aktivnost, ne sjećam se da sam igdje vidio da se spominje da se na njega može popeti a čak i da može - šta ću vidjeti s ovim oblačnim vremenom? Da budem iskren već mi je pomalo bilo dosta svega, i pješačenja i tmurnog vremena. Lijepo sam okinuo jednu fotku tek tako da se i toranj dokumentira i polako krenuo natrag prema podzemnoj.

Na moje veliko veselje opet sam naletio na štand s jednom od mnogobrojnih varijacija crvenih ražnjića. Svejedno nakon njih sam si maznuo još dva... hm... nečega... uglavnom bilo je to nekakvo neukusno pecivo s nečim šta je izgledalo poput hrenovke. Hodao sam ulicom i jeo. Pritom se dogodilo nešto zbog čega me i danas grize savjest. Mimoišao sam se s jednom ženom, žena je zastala i pokazala na valjda svoju kćer, curetak ne stariji od 13,14 godina. Onako na brzinu izvalila je dvije prigodne riječi na engleskom, pokazala na pecivo u mojoj ruci i na curetak. Htjela je valjda pokazati da je mala gladna koliko sam shvatio. Ono šta sam u tom trenutku hodajući primijetio bile su dvije sive face kako nešto traže. Bez riječi sam nezainteresirano produžio kao pored nemaštovitog izloga, tek udaljavajući se malo bolje sam si posložio netom doživljenu scenu i shvatio šta je žena vjerojatno tražila. Znam šta sam trebao u tom trenutku napraviti ali nisam. Nastavio sam dalje. U tom trenutku bilo mi je glupo vraćati se natrag mada bi to bilo jedino ispravno. Bio sam poprilično zatečen jer do tog trenutka nisam u ovoj zemlji vidio nikoga da prosi ili nešto traži, siromaha ima posvuda, ali prosjake bar ja nisam viđao. Normalno da čovjek ne može ama baš svakom prosjaku pomoći ali u ovom slučaju sam sebi nisam nalazio opravdanja. I sva ona udjeljivanja sitniša prosjacima i sve uplate malih cifri na račune ljudi kojima je to potrebno padaju u debelu sjenu kad nekome ovako glupo odbiješ pomoć. Nakon ovoga dosta puta sam si razmišljao o tom ekspresnom trenutku doživljenom na ulici negdje u kišovitom Pekingu. Svaki put sam se osjećao jadno. Danas kad se sjetim toga isto tako se osjećam. Tako mi i treba.

Malo sam se vucarao po trgovini kućanskih aparata, u tom trenutku me živo zanimalo kako takva trgovina izgleda u Kini. Izgleda onako kako je potrebno da čovjek ne zna šta bi o njoj napisao. Prije povratka u hotel svratio sam u Wangfujing kako bi kupio još koji mali suvenir, tih prokletih drangulija nikad dosta a uvijek kad ih doma dijelim čini mi se da sam ih donio premalo.

Ručak je trebao biti prvi pravi obrok tog dana, skoro pa da sam umirao od gladi. Opet riža. Dosadila mi je. Ali stvarno mi je dosadila a uz to piletina koja je išla uz rižu bila je pomalo slatkasta. Ima sam pod nosom nešto šta je moglo poslužiti samo da bi se nečim ispunio želudac. Uživanje u toj hrani je samo pusta želja. Pljusak koji me dočekao na izlasku iz podzemne bio je biblijskih razmjera. Čovjek često nije svjestan koliko vremena provede a da ne vidi danjeg svjetla. Dole ispod zemlje ima svega: podzemna željeznica, restorani, trgovine, ma sve. Baš da netko želi mogao bi dole i živjeti.

Tek kasnije navečer sam izašao iz sobe kad sam se pošteno odmorio i kad je prestalo lijevati. Htio sam barem ovaj zadnji put koristiti internet izvan hotela. Nisam uspio jer je internet caffe, jedini koji je u tom kvartu naveden u LP, zatvoren radi preuređenja. Fuck! Toliko potrage ni za šta. Preostalo mi je samo da si uzmem kolače u slastičarni i kidnem natrag u sobu kako bi započeo s pakiranjem. Uživao sam u tamošnjim kolačima, čini se da šta god bi odabrao nisam mogao pogriješiti.

I to bi bilo to, uslijedilo je finalno pakiranje. Trebalo je samo prespavati i sutradan otići na aerodrom. Moje kinesko putovanje se realno završilo, sve ono šta će uslijediti naredna dva dana biti će jedan dugački povratak.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt