PULA, LONDON 23.09.2008.

Kina, ta ogromna zemlja je mjesto gdje sam napokon želio stići. Više od 6 mjeseci unaprijed sam počeo tražiti najpovoljniju avio kartu ali uzalud. Bez obzira na polazni aerodrom, kompaniju i datume nisam nalazio ništa šta bi koštalo ispod 6000kn. I to šta sam tražio letove za Peking, do Hong Konga ili Shanghaia bi bilo još skuplje. Pored visoke cijene sve te karte su bile nepovratne a nitko mi nije želio držati rezervaciju dulje od 72 sata!? Po tome sam trebao odmah izrigati više od 6000kn za let na koji sam trebao otići tek nakon pola godine, a u slučaju da iz bilo kojeg razloga ostanem doma gubim novac. Skupa i nepovratna karta kupljena mjesecima unaprijed mi nije izgledala kao dobar posao. Ma... jebeš Kinu, bit će za neki drugi put... idem u onom smjeru za kamo ću naći najpovoljniju avionsku kartu. Potpuno mi je bilo svejedno da li će to biti istok, zapad, jug.

Kolumbija, Senegal, Južnoafrička Republika, Tajland... ama baš svejedno samo da se leti i to šta jeftinije. Za Senegal sam uspio iščeprkati povratnu avio kartu za samo nekih 300-tinjak eura ali gnjavaža s vizom me ponukala da se još malo poigram s online pretraživačima avio karata. Probao sam ubaciti London-Peking i - voila! Iskočila je cifra od 3500kn za povratnu kartu sa svim taksama za let Finnaira. Najbolje je bilo šta sam tu cijenu na internetu našao samo tri tjedna prije polaska a naše specijalizirane agencije nisu ju uopće imale u ponudi. Tj. imale su u ponudi taj let za iste datume ali cijena je bila više nego duplo veća!? Još je samo trebalo naći neki jeftiniji let do Londona a to sam lako riješio s Ryanairom na liniji Pula-London. Tamo i natrag za nekih stotinjak eura šta mi daje ukupnu cifru od cca 4200kn za let do Pekinga i natrag. To šta ću morati prespavati u Londonu gledao sam kao bonus a ne dodatni trošak jer sam htio usput malo prozujati i po tom gradu. Najveći problem s tim gradom je da ima 4 veća aerodroma, tako da sam Ryanairom dolazio na Stansted a s Finnairom odlazio s Heathrowa koji se nalazi na totalno suprotnom kraju. Ma nema veze, sve se da iskombinirati.

Prvo sam online kupio sve avionske karte koje su mi trebale, nakon čega sam isto online kupio karte Easyjet minibusa od Stansteda do centra. Ako se karte za taj minibus kupe dovoljno rano može ih se naći čak i za samo dvije funte u jednom smjeru! Tako je i bilo, za jedan smjer dobio sam ju za samo 2 funte a za suprotan su mi preostale karte od 6 funti šta je još uvijek odlična cijena za sat i po vožnje po Engleskoj. Od Stansteda do centra se može doći i brzim vlakom za 45min ali naravno i za veću cifru.

Noćenje sam isto lako sredio, na preporuku jednog forumskog eksperta za London rezervirao sam najjeftiniji smještaj u centru Londona koji sam mogao naći. U spavaonici s 10 kreveta noćenje je samo nekih 100kn. Manje od toga se stvarno ne može, a kako ovaj put putujem sam meni sasvim dovoljno. Prve tri noći u Pekingu sam isto rezervirao online, htio sam imati osigurani smještaj čim dođem a uostalom ta rezervacija mi je ionako trebala za dobivanje vize u Zagrebu.

Taman kad sam se sa svime osigurao, točnije kad sam mislio da sam se osigurao, skontao sam da Kinezi imaju praznik upravo u ona dva tjedna kad ću tamo boraviti. Dobro, praznik k'o praznik... ali ovaj traje 7 dana!? Tada se masovno putuje, cijene smještaja rastu a karte vlakova se rasprodaju i po tjedan-dva prije polaska. Pogotovo za jako popularne linije koje sam ja trebao koristiti. Šta sad, ta bitna činjenica mi je promakla kod planiranja, avionske karte sam već imao i natrag nisam mogao. Ostalo mi je da se snalazim kako znam i umijem. Prvo sam pokušao kupiti karte vlakova preko nekoliko online specijaliziranih agencija. Uzalud, iako si ekipa naplaćuje osjetno veće cijene od regularnih (neki besramno naplaćuju i duple cijene) karata nije bilo ni za jedan vlak, ni za jednu klasu. Nula od nule! Redom mi je od svih njih stizao isti odgovor koji je započinjao s neizostavnim ''sorry''. Šta ću sad?? Ništa, Iz Pekinga do Xi'ana ću se već nekako doklepetati busem, smisliti ću već nešto putem, ako ne bude bilo međugradskih naći ću više seoskih.

To sam odlučio za taj pravac ali nakon Xi'ana trebao sam se spustiti u Sichuan pa onda opet natrag u Peking. Dva tjedna je premalo vremena a udaljenosti su jako velike tako da mi u te prazničke dane nije bilo baš pametno potpuno se oslanjati na autobuse već kad su vlakovi prebukirani. Avionske karte unutar Kine sam išao provjeravati tek reda radi jer sam znao da su im unutarnji letovi dosta skupi. Tako sam bar mislio jer jednom kad sam vidio cifre uvjerio sam se da su ta vremena srećom prošla. Sada Kinom leti više avio kompanija tako da su i cijene letova na nekoj humanoj razini. Prvo sam online kupio kartu za let Xi'an-Chengdu, a nakon par dana i kartu za let Chengdu-Peking čime sam se potpuno osigurao od neželjenog zaglavljivanja u nekom gradu. U oba slučaja najpovoljniji je bio Hainan airlines, navodno najbolja kineska aviokompanija.

Još kad sam dobio kinesku vizu imao sam sve potrebno i mogao sam krenuti. Samo tri dana prije polaska, tragedija - u punom zaletu opizdio sam nožnim prstima o metalnu nogu fotelje. Srušio sam se na pod od boli... vidio sam sve zvijezde, planete i asteroide. Prvo šta mi je palo na pamet je kako ću sad na put? Nekoliko sati sam tu večer promatrao 2. i 3. prst na desnom stopalu. Otekli su i skupa s njima je dobar dio stopala poprimio bolesnu plavo-zelenu boju. Katastrofa. Srećom u nesreći nekako sam ih ipak uspijevao micati a oteklina nije bila tako velika kakva bi mogla biti. Prijeloma nije bilo, bar mi je tako izgledalo jer bi tada pretpostavljam bol bila daleko jača. Mudro sam zaključio da mi ni hitna ne treba jer ako ustanove da je ipak nešto puklo morati ću ostati doma. Ipak sam radije pričekao pa da vidim kako će se sve to skupa ponašati. Da... zabio sam glavu u pijesak, pravio se da problem ne postoji i nadao se najboljem.

Na dan polaska pristojno sam šepao. Srednji nožni prst je bolio a morao sam svu prtljagu vući sa sobom. Odustajanje od puta nije mi bilo ni u primisli. Ma taman četveronoške ali do Kine ću stići. Avetinjski prazan pulski aerodrom bio je jasan pokazatelj koliko je turistička sezona kod nas kratka. Pred izlaznim vratima čekaonice već se odavno formirao red. Kako Ryanair na ovom letu određuje samo red sjedala gdje će putnik sjesti a ne i sjedala, znao sam da sam omiljeno mjesto do prozora popušio. Sjedala neudobna, plastična i bez mogućnosti podešavanja naslona, prostor za noge skoro pa nepostojeći... šta se mene tiče za nisku cijenu leta mogu sjediti i na kašetama, ma šta sjediti - cjepati ću drva tokom leta ako treba. Ono šta mi je stvarno smetalo je ograničenje za čekiranu prtljagu od 15 kg umjesto uobičajenih 20 kg. Dobro sam pazio šta ću frknuti u ruksak koji ide na vagu a šta u ovaj manji kojeg vučem sa sobom u kabinu.

Poletjeli smo 25min ranije a dva sata kasnije iz sunčane Pule sletjeli smo na oblačan i mokar Stansted. S obzirom da je to sporedan aerodrom potpuno krivo sam očekivao puno skromniju aerodromsku zgradu. Mo'š si mislit'. Svu dužinu aerodromskih hodnika osjetio sam preko desnog stopala, šepajući sam uvjerljivo zaostao za užurbanim suputnicima. Nisam se vukao k'o prebijena mačka ali nisam mogao ni brzo hodati. Malo sam se vrtio oko sebe dok nisam našao Easyjetov šalter. Došao sam ranije pa da ne čekam bezveze više nego šta treba provjerio sam da li mogu kupljenu kartu iskoristiti za raniji bus. Imao sam sreće jer je bilo još mjesta.

Polazište minibusa je vani na parkingu ispred aerodromske zgrade. Uskoro smo autocestom brijali prema Londonu. U redu do mene jedan mladi Arapin razgovarao je mobitelom. Gledao sam šta radi i nije mi bilo jasno zašto to radi: dok je slušao sugovornika držao je telefon normalno na uhu, kad je on govorio prinio bi telefon točno pred usta!? Kako je razgovor trajao kilometrima tako je tip konstantno govorio na taj bedasti način. Na žalost bio je dovoljno glasan tako da vjerujem da bi njegov sugovornik čuo tu mješavinu arapsko-engleskog slenga i bez mobitela.

Pogled na poluoronule radničke kuće na ulazu u grad ne oduševljavaju ni malo. Pored onako sivog vremena i one izgledaju još tmurnije. Minibus staje na dvije stanice a ja sam izašao na predzadnjoj u Baker Street odakle sam podzemnom došao do Piccadilly Cirkus gdje je bio moj hostel. Prosto k'o pasulj. Usput sam si kupio Oyster karticu isto po preporuci istog onog forumskog poznavatelja Londona. Platio sam 15 funti s tim šta 3 funte košta kartica a 12 funti imam kredita za vožnje javnim gradskim prijevozom (metro, bus). Uz to cijena vožnje plaćena Oysterom bi trebala biti najjeftinija. Na odlasku dovoljno je vratiti karticu na šalter gdje će mi vratiti 3 funte za nju i eventualno sav onaj novac koji nisam uspio potrošiti na vožnje. Odličan i jednostavan sistem, svidio mi se. Kod vožnje podzemnom potrebno ju je očitati na ulasku i izlasku dok ju je kod vožnje gradskim busom dovoljno očitati samo na ulasku.

Hostel sam odmah našao, krupni crnac mi je dozvolio ulaz u zgradu čak i bez da mu pokažem rezervaciju. Gore na recepciji ženskica mi se obratila na hrvatskom, heh... na trenutak sam se osjećao kao da nisam nigdje ni krenuo kamoli da sam na drugom kraju Europe. Dobio sam čistu posteljinu i krenuo pronaći svoj krevet. Da će biti problema s vratima sobe to mi je bilo odmah jasno. Princip otvaranja vrata s elektronskom karticom je jednostavan i nije prvi put da je imam u rukama. Ipak, prokleta vrata se nisu dala otključati... nevjerojatno, tako banalna radnja a ja se kao zadnji moron vrtim oko glupe kvake u pokušaju da uletim u sobu. Vrata su se napokon otvorila ali samo zato jer ju je iznutra otvorio jedan od nekolicine koji su već okupirali svoje krevete. U sobi postoji ormarić na zaključavanje ali nedovoljno velik da se unutra ugura veliki ruksak. Ma dobro, čisto sumnjam da će mi netko od cimera i cimerica ići krasti odjeću. Glavno da ima dovoljno mjesta za zaključavanje vrijednijih stvari.

Jedva sam čekao da se sjurim dole na ulicu. Tower Bridge, nisam imao puno vremena ali Tower Bridge moram obići. Za ovaj grad nisam kupovao nikakav poseban vodič, isprintao sam si s neta šeme gradskog prijevoza i to mi je bilo dovoljno za ovo kratko vrijeme koje sam trebao provesti u tranzitu. Gradski prijevoz je odlično riješen, usprkos velikom broju linija, velikoj površini koju pokriva i milijunima ljudi, nije ni najmanji problem za se koristiti njime.

Uživao sam na šetalištu s pogledom na famozni most. Noga me mučila ali ja sam svejedno veselo šepuckao uokolo. Da je bilo potrebno skakutao bi ja i na jednoj nozi. Ipak sam uspio krenuti i stigao sam bar do Londona... a sutradan letim daaaleko na istok. Do samog mosta nisam otišao, nisam još želio previše opterećivati stopalo jer će mi na konačnom cilju normalno hodanje biti potrebnije. Nakon nekog vremena polako sam se autobusima vratio natrag u centar. Kod katedrale St.Paul sam izašao iz busa i ciljao onaj stari legendarni Routemaster double decker. Korišteni su nekih 50-ak godina, danas ih ima svega nekoliko komada i voze samo određeni broj stanica na linijama br.9 i 15. Lijevi dio uniforme kontrolora na ulazu bio je načičkan raznim značkama i bedževima, tip je kratkim komentarima zabavljao putnike makar sam ga zbog jakog britanskog naglaska malo teže kužio. Ovome kojim sam se vozio, zadnja stanica je bila Trafalgar Square, vjerojatno najpoznatiji trg u Londonu. Ako ga se gleda kao običan trg, ne izgleda ništa posebno, osim šta je prenatrpan turistima sa svih strana svijeta.

Krenuo sam pješke prema Temzi sve dok nisam došao sa suprotne strane ogromnog kotača London Eye. Do prije koju godinu najveći panoramski kotač na svijetu danas posjeti preko tri milijuna ljudi godišnje. S ove, moje strane rijeke nalazi se Westminsterska palača s poznatim Big Benom. Preko puta parlamenta, s druge strane ulice mogla se vidjeti jedna sasvim drugačija, tužna priča - prosvjednici koji borave u improviziranim šatorima i protestiraju zbog ovoga ili onoga. Ako sam dobro shvatio, ovi su protestirali zbog rata u Iraku. Nastavio sam lagano dalje pored gradskih parkova... vrat me skoro bolio od okretanja na sve strane a i bilo je krajnje vrijeme da nešto ubacim u sad već prazni želudac. Pobrao sam na netu preporuke gdje je najbolje jesti za neku normalnu i ljudsku cifru ali pored svih stvari koje sam prije polaska imao za obaviti jednostavno nisam stigao točno proučiti gdje se sva ta mjesta nalaze. Znao sam samo otprilike a to sad nije bilo dovoljno. No, kako to ponekad obično biva, imao sam sreće. Naletio sam na kineski restorančić gdje sam za 8,95 funti mogao jesti koliko sam poželio. Blaženi švedski stol. Klopa je bila solidna osim kolača kojeg su na kraju servirali kao dodatak. E to je već bilo uvjetno jestivo. Uvjetno znači da bi ga možda pojeo kad bi umirao od gladi... ali nisam baš siguran.

Kad je moj želudac sretan i ja sam sretan, a u ovom trenutku želudac je cvrkutao. Sunce je već odavno pobjeglo iza horizonta tako da kad sam drugi put prošao pored Big Bena cijeli kvart je već bio omotan noćnom rasvjetom. Umor me lagano svladavao, stopalo je i dalje boljelo i bilo je krajnje vrijeme da odem spavati. U hostelu opet gnjavaža s prokletim čip karticama, baratao sam s njome kao kromanjonac s laptopom. Tek kasnije sam skontao da ju treba umetnuti u utor i odmah izvaditi, ja truba bi ju tutnuo u utor i silovao kvaku. Bistro, bistro, nema šta... i ja bi sam išao u Kinu? Heh, prema upravo prikazanoj inteligenciji trebao bi se smjesta vratiti doma i biti presretan ako uopće pogodim pravi aerodrom, o avionu da ne pričam.

U sobi sam bio prvi koji je legao, ostali mi nisu izgledali stariji od 20-ak godina tako da su oni vjerojatno pohodili neke od mnogobrojnih barova u kvartu do sitnih sati.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt