FES, 06.08.2007.
Doručak koji je bio uračunat u cijenu noćenja bio je sasvim u redu, nismo ostali gladni. Odmah nakon doručka krenuli smo u stari Fes dok još vrućina nije počela ubijati. Ulice su bile puste a trgovine zatvorene. 08.00 ujutro a nigdje žive duše, kao da su svi pomrli. Najveća prednost te pustoši je da su dežurni gnjavatori bili jako rijetki. Standardna ekipa koja na mjestima gdje prolazi najveći dio turista nudi svoje usluge vodiča. Normalno da za tu svoju uslugu traže poveće cifre koje im dosta naivnih i neinformiranih turista plaća. Iz tuđih iskustava smo znali da ti gnjavatori znaju biti dosta naporni i uporni. Najpametniji ulazak u medinu je onaj brzi, bez previše razgledavanja uokolo i bez vađenja nekih vodiča, mapa i sličnih stvari, pogotovo ako se ulazi kroz poznati ulaz Bab Bou Jeloud. Uglavnom treba djelovati kao da se točno zna kamo se ide iako je istina potpuno suprotna. Za razliku od većine marokanskih gradova, medinom u Fesu ne prometuju nikakva vozila, pa čak ni bicikli. Razlog je šta su uske uličice radi brdovitog terena načičkane stepenicama koje onemogućuju prijevoz robe bilo čime osim na magarcima ili u rukama. To znači da nema zagušujućih ispušnih plinova i nema jurnjave raznim prometalima među pješacima.
Na prvi pogled sav taj splet ulica, uličica i uspona djeluje kao labirint, na drugi pogled daju se primijetiti oznake u raznim bojama koje turiste kako-tako drže na pravom putu. Zelena, plava, ljubičasta... svaka boja označava svoju turističku rutu koja je po nečemu specifična. Pored boje svaka tabela ima označen i daljni smjer kretanja šta bi teoretski trebalo eliminirati svako lutanje. Praksa je malo drugačija jer uličica ima bezbroj a pored toga okolina je toliko zanimljiva da nije uvijek jednostavno pogledom iznad glava tražiti sljedeći putokaz. Svejedno, uličicama starog Fesa je ponekad možda i zanimljivije besciljno lutati. Jedino šta lutanje može nakratko omesti je pretovareni magarac, vlasnici ih ponekad tako nakrcaju raznom robom da zauzmu cijelu širinu prolaza. Neke od tih uličica, ili bolje rečeno prolaza, su toliko uske da izgleda kao da će se svaki čas zgrade osloniti jedna na drugu.
Štavionica kože je možda najupečatljivija pojedinačna turistička atrakcija. Kažu da ju je jako teško pronaći, to ne mogu potvrditi jer smo mi lutajući naišli na nju sasvim slučajno. Koža se tu obrađuje na prastari način, u velikim okruglim spremnicima pripremi se boja u koju se umače koža. Gledajući s okolnih balkona sav taj prizor je izuzetno šarolik - i prokleto smrdljiv. K nije dugo izdržala, iako je držala maramu preko nosa smrad ju je uskoro otjerao natrag na ulicu. Malo je falilo da njen doručak vidimo još jedanput. Kako je jedini pravi pogled sa privatnih balkona, normalno da ljudi taj pogled naplaćuju. Uobičajena cifra je 10Dh pa je tako ta cifra vrijedila i za nas. Tip nas je odveo do balkona da bi se uskoro izgubio sa nekim drugim turistima koji su za razliku od nas bili zainteresirani za njegovu trgovinu suvenirima. Bit će da je to razlog zašto je iznenada ispario. Pogledali mi lijepo bojenje koža, netko dulje netko kraće, potražili čovjeka da mu platimo a čovjeka nema. I nema i nema. Bah, baš me briga, računao sam da će sam izniknuti odnekud čim se zaputim prema izlazu. Ništa. Izašao sam van, mojih 10Dh mu nije više bilo važno.
Oko 11.00 kad smo se lagano vraćali natrag, trgovine su bile otvorene a ulice prepune ljudi. Kao da smo se vraćali sasvim desetim kvartom, izložena roba i ljudi su potpuno promijenili izgled medine. Nazvao sam aerodrom, prtljagu su našli i navodno stiže u Fes prvim letom... jedini problem je šta taj jedan jedini dnevni let stiže oko ponoći. Svašta, nema smisla jurišati do tamo usred noći tako da ćemo pričekati sutradan ujutro.
Nastavili smo lutanje po Fesu, medresa je jedno od rijetkih mjesta gdje smo bili u prilici platiti ulaznicu. Prelijepo mjesto ali prepuno turista. Za okinuti fotku bez da se netko nakelji ispred objektiva treba imati puno vremena i strpljenja na raspolaganju. Pokušavali smo i dalje pratiti znakove u boji ali uvijek bi putem naišli na nešto šta bi nam pažnju odvuklo u drugom smjeru.
Ručali smo u jednom restoranu na samom ulazu u medinu, krenuli smo na prepunu terasu i ubrzo odustali radi vrućine. Povukli smo se kat niže u klimatiziranu prostoriju sa još uvijek dobrim pogledom. Sa rojem muha nek se bore neki drugi entuzijasti, mi smo se ovdje došli najesti a ne luđački mahati rukama oko jela. Jedino je čaj od mente bio presladak, sve ostalo šta nam je izneseno na stol bilo je dobro. S obzirom na poziciju restorana 160Dh za oboje nije bilo puno.
Keksi im i nisu baš neki. Iskreno, oni koje smo mi uboli bili su škifo. Nakon šta smo najtopliji dio dana proveli u sobi opet smo lijeno ispuzali na ulice Fesa. Toplina je očekivano popuštala sa približavanjem zalaska sunca. Slijedili smo zelene znakove koji su nas trebali odvesti do nekih od riada, tradicionalnih bogataških kuća sa privlačnim vrtovima. Neki su danas pretvoreni u hotele srednje ili više kategorije, neki kao ovaj samo nekako preživljavaju naplaćujući ulaznice. Unutra nema previše toga za vidjeti, male fontane nisu vidjele vodu odavno i sve djeluje dosta zapušteno. Pogotovo se to može reći za vrt koji nitko ne održava. Šteta, jer s ovog mjesta puca prekrasan pogled preko starog Fesa kakvog bi turisti zasigurno znali cijeniti.
Prvi susret sa Internet caffeom nije prošao bez neizbježnih psovki slova su sva ispremiješana pa smo brzo tipkanje mogli zaboraviti. Trebalo je prvo pokljucati sve te tražene tipke tako da smo izgledali kao da prvi put imamo tipkovnicu pod nosom.
Navečer je vrućina potpuno popustila. Uputili smo se dalje od medine prema vratima Bab el Mahrouk i otkrili u blizini ogroman trg na djelu kojeg se nalazi tržnica sa tonama izložene rabljene odjeće i obuće. Šetnja dalje uz beskonačne gradske zidine dovela nas je do jednog manjeg prelijepog trga. Trg je navečer prekrasan, maleni prostor omeđen nazubljenim visokim zidinama jednostavno je fotogeničan. Grad je bio živ, pun ljudi, pogotovo ih je bilo na onom prvom velikom trgu na kojem se stanovnici ovog grada vole okupljati. Bilo je tu prodavača ulične hrane i pića, pripovjedača, cirkusanta i muzičara. Nedaleko od njih osvijetljene zidine su nas uz malo mašte vraćale nekoliko stoljeća unatrag kroz vrijeme.
Robu za presvlačenje nismo imali, i kako prtljaga stiže noćas nismo se niti potrudili kupiti ništa osim deterdženta. Večer smo fino proveli perući robu onako po starinski, na ruke. Pitao sam se u tom trenutku zašto netko već nije izumio neku portabl perilicu rublja glupa ideja, znam, ali dosadilo mi je gunđati na Iberiu pa sam jednostavno morao pronaći novu žrtvu.
Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com
Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt
