FES, CHEFCHAOUEN, 08.08.2007.

Ustajanje u 06.00. Opet me čekalo tramakanje do aerodroma i natrag. Ovaj put sam išao sam, jer stvarno nije imalo smisla da se oboje gnjavimo s time. Taksi do autobusne, beskonačno čekanje aerodromskog busa i eto me na aerodromu. I opet ćorak. Nesretni ruksak je još uvijek bio desaparecido. Tip na aerodromu mi je opet rekao da je na aerodromu u Casablanci. Kad bi nazvao Casablancu one kokoši su baljezgale ili da je još u Madridu, ili da ne znaju gdje je ili da ne znaju engleski. Izašao sam iz zgrade taman na vrijeme da vidim kako se pustom cestom udaljava aerodromski bus. Preostalo mi je samo da se sklonim u neku hladovinu i odčekam minimalno 45 minuta. Iz hotela sam otišao prije doručka a vratio se nakon šta su doručak prestali služiti. Hura! Sad sam i službeno imao sve uvjete za divljanje.

I šta sad? Ništa. Spakirali smo se i otišli na međugradsku autobusnu stanicu. Probali smo pronaći neki dijeljeni taksi po razumnoj cijeni ali uzalud. Za doći od nekud u Fes s taksijem nema problema. Međutim za taksijem otići iz Fesa u to isto mjesto cijena je osjetno viša!? Valjda zato jer je Fes jedan od jačih turističkih punktova u zemlji pa turiste treba propisno odrati na odlasku. Srećom postoje autobusi a mi smo upravo ulazili u zgradu autobusnog kolodvora. Brdo ljudi, brdo šaltera, brdo svakojakih buseva. Toplina, vlaga i smrad. Sve šta čini jedan prometan marokanski autobusni kolodvor bilo je tu. Htio sam kupiti karte ali čim smo kročili među šaltere eto ti jednog dosadnjakovića koji je pohitao nama u pomoć. Odmah nas je odveo do pravog šaltera i posredovao u kupovini karata. Fes - Ouezzane 40Dh po glavi... gdje je to od onih cifretina za taksije. Rekao nam je da pred polazak busa budemo tu kraj šaltera. Frajer je htio posredovati u svemu gdje se posredovati moglo: pronaći nam bus pa onda nam pronaći i sjedala. Mda, kao da mi to sami ne bi mogli. Njegova pomoć nam definitivno nije trebala ali bio je neodjebiv.

Trebalo je čekati do 13.00, a bilo je tek 11.00. Pobrali smo se na kat i sjeli za stol jedne od autobusnih prčvarnica. Za lagano ispijanje hladnog pića iz limenke bit će dobro.

U međuvremenu sam opet nazvao nesretni šalter izgubljene prtljage. Kokica s druge strane žice mi govori da mi je ruksak još u Madridu. Bio sam totalno lud, lud i lud. Pa kakav mrtvi Madrid ženo, kakav Madrid kad mi tvoj kolega na aerodromu u Fesu uporno govori da je ruksak na skladištu u Casablanci?? Taman kad sam počeo gubiti zadnju nadu kokica me upita kakve je boje i veličine moj ruksak. Opisao sam ga iako je već opisan ranije, ali tko zna gdje je ispario taj prethodni opis? Nazvao sam je ponovo nakon desetak minuta kako mi je rekla. Tim neizvjesnim i dugim minutama činilo se kao da nema kraja. Kao šta jednom davno nije bilo kraja minutama provedenim u mračnoj sobi sa telefonskom slušalicom na uhu čekajući da mi asistent na faksu iskopa rezultate ispita i time presudi o dužini trajanja studiranja. Do trenutka kad je napokon iščeprkao rezultate i obznanio mi da sam taj put napokon prošao, umalo sam kolabirao. Pitao sam se da li ću i sada skakutati od sreće na kraju iščekivanja.

''Da gospodine, vaš ruksak je ovdje. Šaljemo ga prvim letom u Fes gdje ćete ga moći preuzeti nakon ponoći.'' - čuo sam glas čim sam ponovo nazvao. Nekoliko puta sam je pitao da li je sigurna. Bila je. Morala je biti. Napokon! Već sam mislio da ću morati prinositi žrtve. Dakle oba ruksaka su istovremeno poslana iz Madrida, samo šta su jednog proslijedili dalje a drugog, eto zaboravili. Srećom da je ova imala dovoljno pameti da sama provjeri skladište inače bi ruksak tamo sigurno istrunuo. Zamišljao sam ga kako onako jadan i tužan jeca u nekom mračnom i vlažnom kutku zazivajući moje ime i prisjećajući se veselih trenutaka kad bi ga vadio iz smrdljivih autobusnih bunkera ili skidao s krovova taksija. I kako sad da ostavim svog starog vjernog frenda? Osjetio sam olakšanje, ali kako sam je nevjerni Toma, ostavio sam mogućnost da su opet zajebali stvar. Po njega nisam mogao ići sutradan nego tek za dva dana na povratku. Nema veze, strpjeti ću se samo da mi ga napokon stvarno pošalju.

Kad je došlo vrijeme za ukrcaj u bus nije mi padalo na pamet proći ni blizu onog šaltera nego smo krenuli ravno među autobuse u nadi da ćemo izbjeći gnjavatora. Kojeg naravno nismo izbjegli jer mu je njegov radar za strance kojeg valjda ima u guzici, nepogrešivo odao naše koordinate. E da, uspio nas je naći usred sve one gužve i buke. Odmah nas je odveo do busa, smjestio na prava sjedala i zatražio 10Dh za uslugu. Na, evo ti... nije čak ni tražio neku veliku cifru a bar nas je poštedio potrage.

Bus je bio katastrofa, prljav i smrdljiv. Meni još ni nije toliko smetalo jer sam sjedao i u gora prometala ali K nije baš bila presretna. Do polaska između sjedala je prošlo još trilijun razno raznih trgovaca svakakvih đinđurija. Bus nije bio direktan nego je u Ouezzane trebalo presjesti na drugi bus ili taksi. Vozeći se prema sjeveru napustili smo urbana područja čime je započela vožnja kroz mega maslinike. Stabla masline se protežu po svim pogledu dostupnim brežuljcima. Ono što me oduševljavalo bio je miris maslinovog ulja koji bi ispunio naš jureći autobus svaki put kad bi prošli pored prodavaonice ulja uz cestu. Vidio sam da se ovdje cijeni maslina jer je poslužuju sa svakim toplim obrokom, ali da su maslinici toliki - nisam imao pojma.

Pola sata prije kraja ne baš udobne vožnje autobus nam je krepao posred ceste. No dobro, s obzirom kako mi je dan započeo bilo bi čudno da smo stigli prema planu. Šole i njegov pomoćnik su digli poklopac motora unutar kabine i nešto šarafili. Moguće da sam u međuvremenu izgubio osjećaj vremena ali činilo se da popravak nije dugo potrajao.

Ouezzane, napokon. Lagano smo vijugali gradskim ulicama. Sjedili smo na prednjim sjedalima pa smo imali dobar pogled. Grad nije ništa naročito. Polako smo se približavali kružnom toku uz kojeg su bile postavljene terase kafića natkrivene tendama. Dok je šole unutar kružnog toka zavrtao u lijevo vidjeli smo kako je od tende iznad terase prošao tek na nekoliko centimetara, činilo se da će ju svaki tren zakačiti. Pomislio sam da mi se pričinilo, ipak niti smo se brzo vozili, niti je cesta uska... da, sigurno sam stekao krivi dojam. Bar sam se tako uvjeravao sve do trenutka kad je uskoro trebalo ući na parking autobusnog kolodvora. S glavne ceste treba skrenuti u desno i proći kroz dovoljno široki ulaz. Unutar zidova parkinga odmah nakon ulaza, s lijeve strane nalaze se ugostiteljske barake gdje se može kupiti brza hrana, piće i ostale sitnice. Na omanjem prostoru ispred prve barake u hladovini tende bilo je nekoliko stolica. Majstor je nedovoljno smotao volan i bez da dodatno prikoči pokušao uletjeti na autobusni kolodvor. Neću pretjerivati ako kažem da je jedva stao možda 10-20 cm od tende ispod koje je nastala opća panika. Onih nekoliko sretnih duša je poskakalo na sve strane. Srećom da je ovaj glupan koji je upravljao našim busom uspio stati u posljednji trenutak. Nama putnicima ne bi bilo ništa ali ove dole je mogao pogaziti k'o piliće... da ne spominjem koji bi kaos napravio da je raznio sve ono šta je bilo ispred barake. Možda bi čak i baraku uspio povući, srećom to nikad neću doznati.

Dole ispred busa nastala je galama, mogu si misliti šta su mu sve preživjeli izvikivali. Nervoznim manevrom rikverc-napred se izvukao i stao malo dalje na predviđenom mjestu.

Idući bus kojim smo trebali stići do odredišta izgledao je daleko bolje, urednije i čišće a cijena karte je bila 17Dh po glavi. Eh, uzalud i izgled i prvi dojam. Možda je prošlo 10 minuta od kako smo krenuli a šole već skreće na neku benzinsku. Pomislio sam da ide natankati goriva, šta ne bi bilo ništa čudno ali nažalost ovaj se parkirao ravno u garažu iznad kanala. Bus je zahtjevao nekakav popravak. I ovaj. Niti smo znali kakav popravak, ni koliko će to trajati ni koga treba iscipelariti radi toga. Ništa. Preostalo nam je da opet čekamo. Ipak, bio je to zadnji kvar na ovom pravcu pa smo nešto kasnije ipak stigli u Chefchaouen.

Bilo je već kasno poslijepodne, a prvi dojam grada je bio bezvezan. Nismo čak ni bili sigurni gdje trebamo izaći. Taksi smo morali potražiti, tek ovdje u Maroku sam shvatio da je puno bolje kad te desetorica taksista gnjave u nadi da će te privući na vožnju s njima nego da ih sam moraš tražiti. Tu desetoricu uvijek možeš slifrati ako ti ne trebaju, ali kad nema nijednoga možeš samo pjevati borbene.

Drugi dojam smo dobili odmah po izlasku iz jedinog taksija kojeg smo na autobusnoj uspjeli naći. I taj drugi dojam se od prvog razlikovao kao lubenica od pustinjske lisice. Chefchaouen je prekrasan, njegove uličice sa plavo ofarbanim zidovima kuća oduševljavaju. U plavo su ofarbana vrata, prozori, vaze sa cvijećem, ponegdje čak i podovi. Zastupljene su sve nijanse od svjetlo plave do plave zbog kojih grad djeluje još čišći nego inače. To je bilo to, upravo smo sletjeli na neki drugi planet.

Trebalo je samo pronaći smještaj pa da se možemo na miru pogubiti u svom tom plavetnilu. Visoka sezona, ljepota gradića i mnogobrojni turisti mogu rezultirati samo jednim - manjkom smještaja. Manjih obiteljskih hotela ima na svakom koraku ali svi su već bili puni. Polako smo se udaljavali od centra u nadi da ćemo naći bar neku rupu. Našli smo ''Alladin'', prelijepi mali hotel koji je sav napravljen kao da ga je upravo Aladin dizajnirao. Kad smo zakoračili u sobu, zaokoračili smo u crtić. Jedino nam se nije svidjela cijena od 450Dh. Tip koji nam je pokazivao sobe pristao je na 350Dh tako da smo prihvatili. Mislim da bi bili prihvatili i prvotnu cijenu jer smo bili umorni od puta, gladni i nismo mogli dočekati šetnju.

Odmah dole na ulici sreli smo Talijane s kojima smo se vozili od aerodroma do Casablance. Super, društvo za večeru se odmah našlo. Usput su nam još i rekli za jedan jeftiniji hotel nedaleko od našeg. Ustvari sve je tu nedaleko, veći dio gradića je pješačka zona a taksi uopće nije potreban. Za 85Dh koliko smo nas dvoje platili za večeru očekivali smo više. Ali... na mjestu gdje ima puno turista veličina obroka se uvijek smanjuje. Tako je bilo i ovdje.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt