ERG CHEBBI, TODRA GORGE, 13.08.2006.

U 05.30 bili smo budni. Trebalo je maksimalno iskoristiti ovu predivnu jutarnju svježinu prije navale pakleno vrućeg zraka. Sunce je tek počelo izlaziti a mi smo već poput djece jurišali po najvišim okolnim pješčanim planinama. Bosa stopala su nam lagano propadala u sipki pijesak radi kojeg je uspinjanje do samog vrha bilo nešto sporije nego smo očekivali. Ugodna jutarnja temperatura, predivan krajolik, mir, tišina i lijeno sunce koje je polako izranjalo iz mora pijeska. Čovjek ne zna kamo bi prije uperio fotoaparat? Fotoaparat, jedino je o tome stvarno trebalo voditi računa jer sitna zrnca su pogubna za finu tehniku. Dovoljna je majušna količina i stvar može zaribati do si rekao ''pijana deva''.

Silazak je bio lakši, zabavniji i brži. Čak i prebrz. Prodavači suvenira su sveprisutni, tako i ovdje. Niotkuda je iskočila žena s malim djetetom, izložila ono šta je htjela prodati i pričekala. Uskoro je pobrala svoje neprodane krpice i kao šta je niotkuda došla tako je nikamo i nestala. Nakon laganog doručka trebali smo krenuti. Sunce je već počelo peći a sa daljnjim prolaskom vremena bit će još i gore. Krajnje vrijeme za polazak. Kako to obično biva povratak je izgledao duži od dolaska, toplina je rasla i dok smo stigli do hotela sunce je već nemilosrdno pržilo.

Jednu od Španjolki je proljev opako napao. Više je vremena provodila u wc-u nego vani, tako da je silom prilika otpao dogovor o zajedničkom taksiju do idućeg cilja. Naša dva zemljaka su imala drugačije planove, oni su dalje na jug namjeravali autobusom. Ništa, prvim dostupnim terencem do Rissania smo otišli sami. Rissani je jedan nezanimljivi, prljavi i zabačeni provincijski gradić. Da ne služi kao polazna i ciljna stanica autobusa i taksija vjerojatno ga nikad ne bi ni vidjeli.

Vozač terenca nas je iskrcao ravno na taksi stanicu i sve dogovorio umjesto nas - stvar koju mrzim iz dna duše ali koju ponekad jednostavno ne mogu izbjeći. S taksistom sam mogao sam dogovoriti cijenu ali tada vozač terenca ne bi pobrao proviziju. Automatski je cijena prijevoza viša nego bi inače bila. Eto, tu nam je vozač, cijena do Tinerhira 100Dh po osobi. Ah, šta sad... uvijek bolje i stari Mercedes nego bus. S nama je još išlo četvero stranaca: dvoje Francuza i dvoje Talijana. Dok su Talijani bili sasvim ok, ovo dvoje Francuza su djelovali malo blentavo.

Francuz se ponašao kao da smo mi ostali vreće, taj s nikim nije razgovarao dok je njegovoj curi bilo bolje da ne priča jer čim bi zinula lupila bi nešto bedasto. Talijani su na svu sreću bili zabavno društvo. Gianni je mali mršavi i ćelavi čovječuljak, bavi se rasvjetom u kazalištu. Ingrid je isto mala ali izrazita crnka, iako oboje žive u blizini Firenze ona je porijeklom s juga Italije. A to se vidi u svakom trenutku, i po malo temperamentnijem ponašanju i po ''mafijaškom'' naglasku, he he. Voljeli smo njihov smisao za humor, tako da nije trebalo proći previše kilometara da se nas četvero posložimo u jedno veselo društvo.

Taksist je vozio izrazito sporo, tom čovjeku se nigdje nije žurilo. Ali on je imao sjedalo samo za sebe za razliku od K i mene koji smo sjedili na prednjem desnom sjedalu. Jest da je sjedalo veliko i da naša tjelesa ne prelaze uobičajene gabarite, ali svejedno nakon nekog vremena postane tijesno. A ovaj pili li ga pili, nikako da stisne prokleti gas. Krajolik kojim smo milili je dosadan, prvi lijepi prizor smo napokon dočekali tek kad smo stigli u Tinerhir. Stare građevine stoje ispred zelenih obrađenih površina, i sve to okruženo žutom pustinjom. Predivno.

Iako smo dogovorili vožnju do obližnjeg Todra Gorge, frajer si je naplatio tih dodatnih nekoliko kilometara još 7Dh po glavi. Ne znam da li se pravio bedast ili je Marokanac koji je s njime sredio vožnju stvarno dogovorio samo do Tinerhira. I šta sad, mogli smo izaći i potražiti drugi prijevoz po istoj cijeni ali nikoga nije bilo volja za te akrobacije pod vrelim suncem.

Kad smo se iskrcali u Todri, Francuzi su tiho nestali. Todra Gorge je jedan uzak i dubok kanjon kroz koji prolazi cestica i teče manja rijeka. Zanimljivo i lijepo ali ni blizu onoga šta smo očekivali. Pozicija našeg hotela bila je odlična, na samom ulazu u kanjon ali je zato soba bila očaj. Neudobni propali kreveti a ulaz u kupaonicu pokriven samo plastičnim zastorom. Vrata im valjda ne trebaju... Ma cijela soba je izgledala prejadno, jednu noć ćemo nekako pregrmiti. Nekih 100Dh po osobi je bila niska cifra ali za takav smještaj i to je bilo previše. Na kraju smo noćenje s večerom, doručkom i još dodatnim pićima platili 335Dh za oboje.

Glavna fora u ovom kraju je izležavanje na obali rijeke u hladovini kanjona. Sudeći po stravičnoj gužvi koju smo zatekli, čini se da je svaki Marokanac iz šire okolice došao tamo. Uska cesta koja vodi kroz kanjon nije dozvoljavala normalno mimoilaženje dva vozila, pogotovo kad je jedno od njih bio turistički autobus. I tako su se dvije nepregledne kolone vozila susrele negdje na pola puta i stajale, stajale i stajale... Neki vozači su šizili, neki tupo buljili u jednu točku, a neki treći su mrtvi hladni upijali i najmanji dimić zažarenih cigareta.

Hodajući pored njih osjećali smo se privilegirani, za razliku od njih mogli smo se slobodno kretati. Todra je prekrcana ljudima i to je najveća mana ovog mjesta. Znao sam da će biti dosta ljudi ali ovakav džumbus nitko nije očekivao. Turisti koji pogledima traže gornje rubove okomitih stijena, lokalci koji opušteno leže između ceste i rijeke, trgovci koji nastoje utrapiti svoje đinđurije - sve to čini ovo mjesto življim nego smo to htjeli. Nema veze, da to nisam vidio ipak bi mi bilo krivo. Sad bar znam da je precijenjeno. Čim smo došli do kraja kanjona zakoračili smo na prostor koji nije pokriven hladovinom šta je bilo sasvim dovoljno da se okrenemo i lagano vratimo natrag. Pred hotelom su neki stranci prakticirali penjanje po okomitoj stijeni, wow... stajao sam neko vrijeme ispod stijene i čekao da vidim kad će se taj Spiderman strmopizditi niz liticu. Nisam dočekao na njegovu sreću. Mislio sam da frajer neće stati do vrha, međutim nije došao ni do trećine kad je krenuo natrag.

Na terasi hotela, kasnije navečer nam se prikačio jedan čudan lik. Valjda Marokanac ali po ponašanju se to nikad ne bi reklo. Čovjek je bio izrazito brbljav i trudio se svim silama ostaviti dojam svjetskog čovjeka koji lišen materijalnih problema i nepotrebnih čvrstih ljubavnih veza, eto, leluja okolo po svijetu i živi punim plućima. Možda je to tako, i ne znam za ostale ali meni je bio dosadan i nezanimljiv. Djelovao mi je nekako nestvarno i isforsirano. Ma šta ja znam, možda nije čovjek kriv nego sam samo ja bio tu večer manje raspoložen.

Pored svega toga još je po meni uspjela prošetati i jedna poveća buba. Nemam pojma šta je to bilo, ali više nisam mogao mirno sjediti na kamenom zidiću. Stalno sam gledao oko sebe ne bi li na vrijeme uočio nekakvu bubetinu, tko zna, možda čak veličine dobro ugojene mačke.

Noć na lošem krevetu bila je nezaboravna, nisam znao koji ću dio tijela prvi izgobečiti na istrošenom ležaju. Da pod nije bio toliko nezdrav legao bi pored kreveta.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt