ELLA, 01.10.2006.

Silom prilika nismo mogli dugo spavati, Talijan i kćer su se razlajali ispred naših prozora bez milosti. Prozori su nam gledali na tresu pa je to bilo neminovno. To rano buđenje nije nas spriječilo da se izležavamo do 11.00. Doručak u grlo i pravac Little Adam's peak. Ovaj put je šetnja bila daleko lakša. Nije bilo potrebno tražiti skrivene puteljke, bježati od prisilnih vodiča ili hodati cijeli dan. Prvo nas je put vodio po asfaltiranoj cesti a u usputnoj trgovini cvijeća su nam rekli gdje točno moramo skrenuti. Radilo se o sasvim običnom bijelom putu koji nije bilo moguće promašiti. Opet smo se našli usred plantaža čaja ali to je u tom kraju neminovno. Oko nas nije bilo šuma, put do vrha bio je jasno vidljiv, trebalo se samo popeti gore.

Na putu smo se mimoišli sa grupicom curica koje su vjerojatno bile na putu za školu. I ove su tražile bombone samo šta ih je K ovaj put imala i podijelila. Tražeći bolju poziciju za okidanje nekoliko fotki otišli smo malo dalje po putu koji umjesto prema vrhu vodi dublje u plantaže. Nije nam se dalo vraćati cijeli đir unatrag pa smo mudro odlučili presjeći preko plantaža - uzbrdo. Ali kakva je to bila uzbrdica, držali smo se za grmove čaja da se ne otkotrljamo na početne pozicije. Uz to smo si izgrebali noge jer je sve zaraslo. Da se mogu vratiti unatrag ipak bi otišao cijeli đir uokolo i hodao cesticom ko čovjek. Pitam se kako te žene obavljaju berbu na tako nemogućem terenu.

Uspon cestom je bio lagan, pogotovo u odnosu na jučerašnji do Ella rock. Bliže vrhu uz put su posađena stabla koja cvjetaju velikim žutim cvjetovima, ma jednostavno prekrasan prizor kao stvoren za laganu šetnju. To je valjda mislilo i ono dvoje lokalaca koje je sramežljivo ljubovalo na usputnoj klupici. Dok smo mi prtljali oko svojih fotoaparata izigravajući vrhunske fotografe ovo dvoje je prošlo pored nas gospodskim hodom štiteći se od sunca velikim crnim kišobranom. Ona je bila tako lijepa ali odjevena doslovce od glave do pete... nažalost. Izgledali su mi kao da su ispali iz nekog vremeplova, više su pristajali u neku crno bijelu sliku pored kočija i starinskih bicikla sa ogromnim kotačem nego u doba gdje ljudi svemirske sonde uspješno sunovraćuju na Mars. Nisu nas previše primjećivali, za njih smo bili samo jedni od čudnovatih turista koji se plantažama čaja čude k'o pura dreku.

Pogled s vrha je odličan, ali ni izdaleka kao onaj jučerašnji. Izležavali smo se gore na rubu stijene šibani jakim toplim vjetrom. Da bi pogled bio zanimljiviji krenuo sam K pričati izmišljenu priču kako namjeravam napisati jedan krimi roman: ''Radi se o masovnom ubojici koji ima specifični način ubijanja: upozna svoje buduće žrtve, uglavnom preko neta. To su obavezno cure iz drugih gradova gdje ga nitko ne pozna a i predstavlja se lažnim imenom. Kako te buduće žrtve vole putovati isto kao i on, poveo bi ih na neko putovanje u zemlje trećeg svijeta gdje se neke stvari mogu zataškati bez imalo truda. Indija, Bolivija, Iran, Šri Lanka... nebitno. Tamo bi ih odveo u neku zabit (pustinju, brdo...) i ubio ih. Vratio bi se doma i krenuo u potragu za novom žrtvom. I tako godinama sve dok igrom slučaja nije upoznao jednu iz istog mjesta odakle je i on sam. Nije se mogao oduprijeti svom bolesnom porivu ali ovdje su ga svi znali. Odlučio je s njom stupiti u vezu, glumiti ljubav i otići na zajedničko putovanje. Odveo ju je na Šri Lanku, i otišli su na jedan udaljeniji izletnički vrh. Prvi dan im se prikačio neželjeni svjedok pa nije mogao ništa napraviti. Ali drugi dan bili su potpuno sami, izležavali se na rubu samog vrha odakle ju je on gurnuo tek nakon šta joj je sadistički ispričao cijelu priču. Vratio se doma glumeći veliku žalost i tugu.''

Da, moja sklonost prema crnom humoru i zajebanciji mi je raspirila maštu, he, he. Očekivao sam da će se bar na trenutak zamisliti, ili bar trznuti. Pozorno sam pratio njene reakcije nakon šta sam joj izblebetao ovu blesavu pričicu. Kako je ona reagirala? Hm, s obzirom na sav trud i maštu koje sam uložio u njeno stvaranje K je reagirala krajnje razočaravajuće. Nije ni trepnula, nastavila se izležavati i nakon šta sam završio krenula pričati o nečemu sasvim desetom šta joj se trenutno vrtilo po mislima. ''Jebiga sad, pa mogla si bar malčice odglumiti nekakav užas'', procijedio sam pomalo razočarano. Uzalud, samo se cerekala. Danas nitko ne cijeni razbuktalu maštu... pitam se kako ćemo takvi u Europu? Bio bi zadovoljan da se onako, malo prepala pa da joj šeretski mogu reći ''he, he, ma zajebavam se...'', ali tada mi nije palo na pamet da se moglo dogoditi i to da me nekim istočnjačkim zahvatom (karate, kung-fu, kurbla od Toyote...) jednostavno prebaci preko ramena u ponor. Tada bi, dok bi naglavačke i nezadrživo jurio prema podnožju stijene, mogao čuti njenu pjesmu s visine ''leti, leti dalekoo, lastavice moja malaaa...''

Na putu prema dole sreli smo se sa dvoje brbljavih Novozelanđana, i dok je s njom bilo lako pričati on je pičio s tako čudnim dijalektom i naglaskom da sam razumio svaku 27. riječ. A i to nisam bio siguran da sam dobro skontao, možda mi je pričao o kurvama na Jamajci a da sam se ja slagao s njim kako su plantaže čaja velike. Šta god, bili smo gladni i užurbanim korakom smo krenuli dole prema naselju.

Čisto promjene radi, odlučili smo jesti van hotela. Odabrali smo restoran koji je ponosno nosio naziv ''Italian restaurant''. Na meniju su imali pečenu kokoš ali nisu imali pomfrita!? Između ostalog htjeli smo pola kokoši jer je cijela bila previše. Cijena te polovice je logički trebala biti pola od cijele. Da, možda se nama takva računica čini jednostavnom ali ne i konobarima koji su se zbunjenih faca ustrčali po terasi pokušavajući izračunati pravu cifru. Ne znam kakva su sve čudesa ultramoderne tehnologije bili prisiljeni koristiti za ukupni račun ali konačna cifra za osrednji ručak bila je 500Rs.

Večer prije razgovarali smo s Talijanom o opciji da dijelimo taksi na putu do južne obale. Sada, prije povratka u hotel razmijenili smo dvije tri riječi sa taksistima koji su čekali žrtve. Za cjelodnevnu vožnju cijena je pala s početnih 10500Rs na 6500Rs, kad bi podijelili na pola to bi za nas bilo prihvatljivo. Međutim Talijanu je i ta cifra bila previsoka tako da je odlučio vlakom se vratiti u Kandy. Šteta.

U hotelu su osvanuli novi gosti koji su putovali u kontra smjeru, nismo više bili sami. Praćeni zvukovima šume, uživali smo večerajući na polumračnoj terasi.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt