ELLA, EMBILIPITIYA, 02.10.2006.
U 07.30 smo već doručkovali. Morali smo potražiti poštu kako bi napokon poslali razglednice. Poštanske marke sa Tsunamijem podsjećale su na tragediju koju je ova otočna država proživjela tek dvije godine ranije.
Embilipitiya je gradić do kojeg treba doći želi li netko posjetiti Uda Walawe nacionalni park. A mi smo to željeli. Na koji način ćemo stići nismo imali pojma, ideja je bila sići dole na cestu i vidjeti koliko taksisti traže. U slučaju da su preskupi idemo dalje busem, nevolja je bila šta do dole opet treba promijeniti sigurno tri različita autobusa i izgubiti vjerojatno cijelio dan. Stvarno, prvi taksisti koje smo pitali tražili su 4000Rs, taman kad smo htjeli odustati našli smo jednog čiču isto tako taksista koji je tražio samo 2500Rs!? Čak smo mu i cijenu dodatno uspjeli spustiti na 2300Rs. Bio je to jedan iskulirani, dvozubi, bosonogi i očito mudri starčić. Vidio je da nam cijena njegovih balavih kolega ne odgovara pa je dao osjetno nižu, on je taj dan nešto zaradio dok su drugi vozači gore na cesti ostali čekati Godota.
Na putu do Embilipitiye vozač je ogladnio pa smo stali u jednom restorančiću u malom neidentificiranom mjestu. Ovdje ništa nije bilo uređeno za turiste, nula, sve je bilo bez ikakve dodatne šminke. Sjeli smo i mi kako bi nešto popili i ogledali se malo oko sebe. Dok sam se ja imao prilike naći i u daleko gorim ambijentima, K je prostor oko sebe gledala s očima punih upitnika. Tip do nas je sasvim normalno jeo rukama, scena koju turisti rijetko vide na mjestima gdje oni jedu ali koja je u ovom dijelu svijeta potpuno normalna. Konobarica nam je dala potpuno prašnjavu bocu vode, kao da je stoljećima stajala na polici čekajući nas dvoje da je ispijemo. Kolači u izlogu su bili mjesto na kojem su lokalne muhe imale party a cigarete su se prodavale na komade. Ovo je bilo poučnih desetak minuta da se prisjetimo kako pravi život na Šri Lanki izgleda.
Kasnije nam je starčić dao jednu malu bilježnicu u koju su svoje dojmove upisivali svi oni koje je vozio. A šta ćemo, upisali smo nešto i mi iako je to bio pravi mali pothvat s obzirom na grbavu cestu kojom smo letjeli. Ako netko od vas jednom u nekom taksiju kojeg vozi bosonogi čiča naleti na bilježnicu sa hrvatskim tekstom - to smo vjerojatno bili mi. Taman kad se činilo da smo blizu, čiča stane i pita za smjer. Pa zar on ne zna kamo treba ići? Vidio sam u onoj njegovoj bilježnici da je turiste vozio po pola države skroz dole na južnu i istočnu obalu a Embilipitiya je u odnosu na obalu dosta blizu.
Dva i po sata nakon početka vožnje stigli smo na cilj, busevima bi stigli puno, puno kasnije. Čiča je na kraju tražio dodatnu lovu kao poklon... ma da... hasta la vista. Jedini pristojni hotel u gradiću je nedaleko stajališta motokultivatora s prikolicama koji služe kao neka vrsta taksija. Od autobusne do hotela ima samo nekoliko minuta hoda. Čim smo stigli dogovorili smo posjet nacionalnom parku u popodnevnim satima i krenuli u sobu malo se odmoriti. No, prije potpunog opuštanja skočio sam u banku s druge strane ceste kako bi promijenio 100 eura. Problema nije bilo, šalter je bio tamo ispred mene, bio sam prvi i jedini na redu. Prozirno mršava službenica je mogla započeti proceduru ispisivanja stotina papirića kako bi zadovoljila sve zahtjeve nemilosrdne birokracije. Sjedio sam tako i čekao da ona sredi sve šta treba srediti dok... u jednom trenutku je fino uzela moju novčanicu od 100 eura i mrtva hladna ju zaklamala za jedan obrazac!? Nije se obazirala na moju zbunjenu facu. Razumijem ja sav taj điđi-miđi cirkus s papirima ali klamanje novčanice još nisam vidio. A bila je tako lijepa i fina novčanica, mirisna, tek izašla iz tiska... mislim da sam se bio emocionalno vezao za nju, uostalom kao i za svaku veću novčanicu koju sam iz ovog ili onog razloga morao dati ća od sebe. A ova okrutna žena ju je još morala i probiti klamaricom. Pred sobom sam odjednom imao ubojicu novčanica, nisam je više gledao istim indiferentnim očima. Tko zna šta bi ta mogla napraviti ljudskom biću ako se tako odnosi prema nedužnim eurima...
Na ručak sam otišao sam, K nije bila baš gladna pa je ostala u sobi. Restoran je po izgledu i posluzi bio na višem nivou. Stolovi uredno posloženi i čisti, strop načičkan ventilatorima, stari konobar u urednoj uniformi. Od svih stolova samo dva su bila zauzeta tako da sam komotno mogao birati gdje ću sjesti. Odabrao sam mjesto, uzeo menu u ruke a konobar britanskih manira je upalio ventilator točno iznad mene. Otvarajući menu strepio sam kakve će mi to nebeske cijene probosti oči kad ono cijene sasvim normalne. Pravo iznenađenje je uslijedilo kad mi je ručak serviran - oči su mi ispale. U prvom trenutku pomislio sam da se ovaj zajebo i da mi je greškom donio duplu porciju, bacio sam pogled u tanjure drugih gostiju i vidio da svi imaju mamut porcije. Pored toga još je sve predobro izgledalo i mirisalo, nije bilo druge nego zaletjeti se po onu ljenčinu gore u sobi. Konobar je taman završio serviranje kad sam mu rekao neka ništa ne miče sa stola i da se vraćam za 2min. ''Sir???'', zbunjeno me upitao. Uopće nije kontao šta se dešava, he he. Nestao sam u vidu magle, i prije nego sam moga reći ''wow ručak'' povukao ljenčinu dole za stol. Dočekala nas je ogromna porcija prekrivena velikim papirnatim ubrusom.
Nas dvoje smo se najeli kao lavovi i još je toga ostalo, hrana je bila za prste polizati. I to sve od jedne porcije, da smo od prve sišli zajedno i da smo naručili svako svoj ručak, ostavili bi više od pola. I sve to za samo 450Rs (zaokruženo na 500Rs).
14.30 kad smo trebali krenuti na posjet nacionalnom parku Uda Walawe je brzo došlo. Uskoro su po nas poslali nešto, šta je nekad davno, davno ličilo na Land Rover. Danas je to samo poveća konzerva koja bi više pristajala u otpadu nego na cesti. Nisam siguran kako se sve to skupa uopće držalo na okupu. Izlaz iz grada je bio po iznenađujuće dobroj cesti, prva cesta koju smo vidjeli a da podsjeća na one kod kuće. Uredno iscrtana signalizacija, pristojna širina, nema rupa... tko bi rekao da ćemo i toga ovdje vidjeti.
Kako smo se približavali nacionalnom parku tako se i krajolik drastično promijenio, šume su ostale iza nas a mi smo se vozili velikim golim travnatim prostorom. Čistinom s druge strane ograde dominirala su rijetka pougljena stabla, stršala su iz zemlje poput zombija. Na nekoliko mjesta mogli smo vidjeti ponekog slona uz ogradu, stajao bi tamo i kao da je provjeravao tko sve dolazi u posjetu. Ulaznice smo platili 2150Rs po osobi uz 1125Rs po osobi za trosatni najam vozila s vozačem. Kad smo to sredili u jeep se ukrcao jedan čudnovati primjerak rendžera čuvara parka, nije smetao jer smo ionako cijeli otvoreni prostor iza vozača imali samo za sebe za razliku od ostalih grupa turista koje su asocirale na konzerve sardina. Rendžer je bio čovječuljak koji se s nama samo vozikao. Ne znam koja je bila njegova uloga, valjda da pazi da ne silazimo s jeepa i da ne idemo pozirati pored krokodila? Nama na pomoći nije bio sigurno jer jedino šta bi rekao nije bilo ni od kakve koristi, npr. kad bi vidjeli slonove pokazao bi prstom na njih i rekao ''Elephants''. Opa, nismo se mogli nadiviti njegovoj stručnosti...
Za posjet parku postoje dva termina, jutarnji i poslijepodnevni. U jutarnjem se radi svježine može vidjeti veći broj životinja ali kako smo mi namjeravali sutradan ujutro otići dalje, uzeli smo poslijepodnevni. Nije ni to loše, dapače. Rekli su nam da točno u 16.00 slonovi odlaze na kupanje u obližnje jezero, ok mislio sam da je tih ''točno 16.00'' u realnosti vremensko razdoblje od 15.00 do 17.00. Ne, 50-ak slonova je gledajući na sat točno u 16.00 započelo ulaziti u vodu. Ne u 15.56 ili u 16.03 nego točno u 16.00!? Ušli su u jezero i nakon nekog vremena izašli vani s druge strane, točno tamo gdje smo stali mi i još nekoliko jeepova prepunih turista. Fantastičan prizor u kojim smo bili oduševljeni. Veliko krdo slonova je polako prolazilo pored zaustavljenih vozila da bi nakon nekog vremena nestalo daleko na horizontu. Fotoaparati su radili punom parom, prizora za slikanje bilo je k'o salate: dva odrasla mužjaka koji su se opako sukobili, slonići koji su pored nas trčali jureći za svojom majkom... Dok su odrasle životinje mrtve hladne prolazile pored nas gledao sam nemaju li možda kakav sat oko noge ili bar oko vrata... bar jedan jedini... Nisam vidio nikakav sat.
Iako su slonovi glavne zvijezde nacionalnog parka, krokodili, bivoli, papige, paunovi, tukani i ostale životinje nisu ništa manje zanimljivi. Jedino šta ne prilaze vozilima nego se nezainteresirano drže na sigurnoj udaljenosti. Šteta šta nismo imali dalekozore. Vozač nas je odveo tik do jednog manjeg krda slonova, jedan od članova bio je i mali slonić. E tu smo se mi približili njima i prema reakciji slonićeve majke izgleda da smo bili preblizu. U jednom trenutku došla je na samo koji metar od nas bijesno urlajući i bacajući surlom zemlju sebi po leđima. Agresivno ponašanje koje u direktnom prijevodu znači ''odjebite jer ću vas izvrnuti''. Vrlo zgodno je šta mi je u tom trenutku K pozirala leđima okrenuta agresivki. Rezultat je bila slika na kojoj se vidjelo pola njene face ukrašene uspaničenom grimasom. Vozač i rendžer su vidjeli da je vrag odnio šalu pa smo se dok si rekao ''poludjeli slon'' maknuli na sigurno udaljenost. Ostatak vožnje po parku bio je uglavnom ispunjavanje vremenske kvote predviđene za posjet. No, da nam ne bude dosadno pobrinula se probušena guma. Dok je vozač mijenjao gumu htio sam sići i malo protegnuti noge ali ispred mene je stao smiješni rendžer. ''Nooo, danger'', rekao je sa izrazom lica kakav bi više pristajao u sceni akcijskog filma nego usred dijela nacionalnog parka gdje su papige jedine životinje veće od kukaca. Ništa, morao sam ostati na zadnjem otvorenom dijelu jeepa dok je rendžer brižno patrolirao.
Na izlazu iz Uda Walawe rendžer koji nam nije pružio jednu jedinu informaciju se iskrcao. Sigurno je očekivao nešto para u džepić, dobro da nije dobio nogom u guzicu šta i zaslužuje. Kad je sišao s vozila nismo se ni okrenuli. Povratak je malčice potrajao, trebalo je kod lokalnog majstora pokrpati gumu bez obzira šta su turisti još bili u vozilu. Iskreno, nama se nije nigdje žurilo jer u Embilipitiyi ionako nije bilo ničeg previše zanimljivog za vidjeti niti raditi.
Na putu do hotela širom otvorenih očiju gledali smo u čudesan prizor: stotine i stotine velikih šišmiša prekrivalo je nebo. Možda bi netko neupućen pomislio da Batman ima party pa je pozvao ekipu, ali istina je ipak bila malo dosadnija - sunce je skoro zašlo a beštije su se morale najesti voća. Da su kojim slučajem vampiri bilo bi frke, jer s obzirom na njihovu veličinu jedan takav teško da bi se napio i cijelog konja. Sunce je počelo zalaziti pa je vožnja vez ikakvog krova postala pomalo neugodno svježa. U nacionalnom parku proveli smo dva i pol sata, isplatio se svaki potrošeni novčić. Vozaču smo na kraju dali još 100Rs ''za kavu''.
Navečer smo malo prošetali po glavnoj i valjda jedinoj ulici u gradu, moja suputnica me čak uspjela odvući negdje gdje sam ne bi nikad ušao - u prokletu trgovinu cipelama. Heh, kad je vidjela ponudu brzo smo izašli. Nakon napornog dana čovjek jedino želi miran san. E pa mi ga tu večer nismo imali jer je netko odlučio nešto slaviti i to točno na terasi ispod našeg prozora. Buka je bila nesnošljiva, potrajala je do 01.30... Koliko psovki sam izgovorio samo u prvih sat vremena to je čudo.
Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com
Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt
