EMBILIPITIYA, DENIYAYA, 03.10.2006.

Kad smo platili račun u hotelu i izašli van bilo je još dosta rano. Nedoumice na koji način ćemo do Deniyaye, mjesta odakle se odlazi u Sinharaja kišnu šumu, riješene su odmah na izlazu iz hotela. Simpatični vozač tuk tuka nam je odmah ponudio svoje prijevozničke usluge, nije dolazio u obzir jer svaka vožnja dulja od 20min. sa tim malim čudom je čisti mazohizam. K je mislila drugačije, ona se zaljubila u ta mala prometala još kad je u Kandyu prvi put sjela u jedno od njih. ''Ma daj ajmo s njim, pa šta će nam biti?'', nagovarala me. I šta sad, jebeš karakter koji nije labilan. Dečko je cijenu sa 2000Rs spustio na 1800Rs koju smo prihvatili, mada sam znao da se može jeftinije s obzirom na udaljenost. No, neka bude tuk tuk do Deniyaye, jučer smo se uvjerili da je cesta koja vodi van Embilipitiye u odličnom stanju tako da ne bi trebalo biti naporno.

Nemam pojma kako smo se poslagali na zadnje sjedište skupa s prtljagom ali, eto, nekako smo uspjeli. Rekao sam dobra cesta? Da, cesta je odlična... šteta šta smo je koristili samo u dužini od maksimalno kilometra nakon čega smo skrenuli na neki blesavi grbavi puteljak. I tako smo skontali da ta lijepa cesta vodi u sasvim nekom drugom smjeru. Solidan zajeb. Cesta je postajala sve uža, grbavija, zavojitija. Pored svega toga još je počela vijugati uzbrdo a velikih rupa je uskoro bilo više nego kakvog takvog asfalta. Tuk tuk se brzinom od 2km/h teškom mukom vukao prema vrhu, iza nas se divljački dimilo. Do prvog križanja vjerovao sam da vozač zna kamo treba ići... hm, tamo je jednu ženu upitao za smjer. Bilo je potpuno jasno da je znao u kom smjeru krenuti iz Embilipitiye, a kamo dalje nije imao pojma. Kasnije je i sam priznao da mu je ovo prvi i zadnji put da ide po toj prečici, drugi put će se držati duže ali ugodnije glavne ceste. Njegove priče kako tuda prometuju i redovni autobusi su se uskoro pokazale netočne. Možda i prolaze ali samo jednim djelom, od križanja gdje je vozač pitao za smjer cesta je tako uska da mi se čini nemogućim da se čak i pješak mimoiđe s autobusom a kamoli neko drugo vozilo.

Tuk tuk se mučio i mučio, asfalta više nije bilo, našli smo se usred jednog razlokanog puteljka usred šume. Kamenje i kanali preko kojih smo morali preći bili su veći od kotača našeg vozila... nije bilo druge nego sići i dio puta nastaviti pješice. Ruksake smo ostavili na zadnjem sjedalu, vozač je ulovio zalet i sad sa već lakšim tuk tukom krenuo u osvajanje novih teritorija. Brm-truć-puć-brm... propinjao se i skakutao preko kamenja... mi smo hodali iza njega na sigurnoj udaljenosti i čekali trenutak kad će se ovaj izvrnuti i otkotrljati unatrag. Cijela scena je bila presmiješna, dok je vozač muku mučio s cestom mi smo se valjali od smijeha - a šta nam je drugo preostalo? U jednom trenutku je moj ruksak uspio ispasti van a frajer ga je zadnjim lijevim kotačem uspio i pregaziti. Da nisam dreknuo ne bi bio ovaj ni skužio. Dok sam došao do njega ruksak je već bio unutra na svom mjestu, vozač je čistio prašinu s njega i pokunjeno se ispričavao, kako sam bio dreknuo mislio je da ću ga odalamiti. Ma dobro, nije bila frka, malo se sprljao i ništa se nije strgalo. A i da se strgao ne bi mogao kriviti vozača, on je i ovako bio na sto muka jer je svoje poptpuno novo i uglancano vozilo gonio preko jedva prohodnog terena.

Kad smo malo bolje poslagali ruksake vozač je opet ulovio zalet i uskoro nestao s vidika. Nismo ga više vidjeli ni čuli, K se čak malo zabrinula da nam je pokupio stvari i ostavio nas tamo. Ja se nisam brinuo, sve vrijednosti smo imali sa sobom a vozaču više vrijedi 1800Rs u kešu nego naša odjeća. Nakon nekoliko stotina metara sustigli smo ga gore na vrhu na križanju s glavnom cestom. Digao je poklopac motora i hladio pregrijanu mašinu. Napokon smo se dočepali normalne ceste. Ovo ''normalno'' treba uzeti s rezervom jer je cesta i dalje bila grbava i nikakva ali u odnosu na ono po čemu smo upravo prošli izgledala je kao autoput sa 20 traka u svakom smjeru.

Do Deniyaye cesta vodi nizbrdo uz ponovo nepregledne i neizostavne plantaže čaja. Na jednom mjestu smo uspjeli vidjeti i motiv s razglednica - beračice čaja. Malo smo stali i gledali kako to rade. Nije nikakva mudrost, trgaju listiće i bacaju u košaru koju nose na leđima, ali zato mora da je strašno naporno. Plantaže su pretežno na brdima a kako je teško kretati se po njima imali smo prilike uvjeriti se u Elli gdje smo si put skratili upravo hodajući uzbrdo kroz grmove čaja. Jedino mi je bilo malo krivo šta još nismo pogledali jednu od mnogobrojnih postrojenja za preradu čaja. Bilo ih je posvuda i upravo zato smo stalno odgađali posjet, kao, to možemo kad god hoćemo. U obližnjem mjestu bio je pogreb, vjerojatno budistički.

U Deniyayi nismo imali baš previše izbora oko smještaja: ili skupo ili uobičajeno. Samo šta ovaj put ''uobičajeno'' nije baš bilo toliko dobro. Vozač nas je po našem izboru odveo u jedan hotel u stilu stare kolonijalne kuće. Dok je izvana izgledala u redu iznutra je već bila druga pjesma. Sobe su bile ogromne, poput velikih garaža. Ono malo namještaja je u tolikom prostoru djelovalo potpuno izgubljeno. Iznad nas nije bilo klasičnog balkona već drvena krovna konstrukcija. Bili smo jedini gosti i a ova dva klipana nisu htjeli spustiti cijenu od 1000Rs. Svejedno smo odlučili ostati jer nas nije bilo volja nakon 2-3 sata vožnje tuk tukom tražiti druge hotele. Htjeli smo samo posjetiti prašumu i drugo jutro kidnuti dole na obalu oceana.

Kasnije smo vidjeli da soba i nije baš tako loša kako je izgledala... bila je još gora. U prostranoj kupaonici imali smo pravo malo životinjsko carstvo. U vodi na podu micale su se majušne spore životinjice a jastuk na mojoj strani kreveta je jednom davno posrala ptica... Divno. Srećom da uvijek nosim sa sobom svoju posteljinu pa se problemi sumnjive čistoće lako riješe. Jastuk sam tražio da mi zamijene, ma da ne bi još na njemu spavao. Krevet je bio sav na lošim oprugama, neudoban ali za jednu noć bit će u redu.

Ova dva tipa koji su radili tamo izgledali su stvarno nekako bizarno, dok bi se ovog starijeg uz puno mašte još i dalo svrstati u ljudski rod, mlađi mi je djelovao nekako biljkasto. Nije izgledao ni kao muško, nije bi ni feminiziran... baš nekako, ne znam? Dok se kretao uvijao se u svim smjerovima kao da nas poslužuje visoki mršavi žele bombon. Dobar doručak su znali napraviti, a to je ipak bilo najvažnije u 10.30 s obzirom da smo iz Embilipitiye krenuli dosta rano bez da išta pojedemo. Odmah smo s lokalnim vodičem dogovorili posjet Sinharaji za 1800Rs po osobi. U cijenu je uračunat prijevoz do tamo i njegovo vođenje u trajanju od 4-5 sati hodanja.

Uskoro nakon doručka došao je po nas sa svojim kombijem. Kad god bi koristili neki prijevoz imali smo ga samo za sebe, već smo se bili navikli da se uokolo vozimo kao ministri. Put do same šume je potrajao, vožnja po lokalnim seoskim puteljcima se pokazala kao izrazito napornom. Duboki kanali, kamenje i suženja natjerale bi svakog zapadnjačkog vozača u očaj. Ove ovdje ne, za njih je sve to bilo uobičajeno. Još je vodič rekao da imamo sreće jer smo uletjeli u sušno razdoblje pa možemo s autom gotovo do samog ulaska u šumu. U kišnoj sezoni nakupi se toliko blata da se auto mora ostaviti koji kilometar ranije. Tamošnje stanovnike to blato ne dira previše, ionako nitko od seljana ne posjeduje nikakvo vozilo.

Prelazak preko uskog mostića pogotovo je bio zanimljiv. Morao sam izaći van i pomoći vozaču da pređe most bez da si oguli auto. Između ograde i bokova vozila bilo je svega nekoliko centimetara. Vozač je pazio na lijevu a ja na desnu stranu. Uto je iz suprotnog smjera naišao jedan prastari čiča sa velikom vrećom na vratu. Hodao je na nesigurnim tankim nožicama glave pognute pod velikim teretom. Jedina odjeća koju je imao bila je krpa oko pojasa. Ok, čiča k'o čiča... vreća k'o vreća... ali čiča je usprkos našem vozilu koje je zauzelo cijelu širinu mostića išao naprijed. Zbunjeno sam ga gledao potpuno zaboravivši na svoj trenutni zadatak navođenja. Živo me zanimalo šta će napraviti: preskočiti auto, podvući se ispod njega ili spektakularno skočiti s mosta? Nijedno, malo po malo i provukao se između auta i ograde. Vozač je potpuno stao a ovaj se onako proziran s vrećom na vratu nekako iskobeljao. K'o mačak. Nitko od nas nije znao na koju foru je stari prošao. Nekoliko trenutaka je čak opako visio preko ograde prkoseći gravitaciji. Možda je u mladosti bio akrobat, a možda mu je samo unuk David Coperfield? Parkirali smo u jednom dvorištu nedaleko stabla kave.

Bilo je još hodanja do glavnog ulaza. Sinharaja je posljednja prava prašuma na Šri Lanki, gledajući cjelokupnu površinu otoka ovo zaštićeno područje zauzima nažalost tek manji prostor. Tu nema velikih divljih životinja, uglavnom gmazovi, kukci, zmije i ptice. Cvrčci su bili uvjerljivo najglasniji, bez pretjerivanja je njihovo dugo i glasno crvčanje zvučalo kao orkestar motornih pila. Jedino šta ovdje nije bilo Muje koji junački obara stabla.

Bauljali smo tako šumetinom za našim vodičem. Suprotno očekivanjima nije baš bio previše pričljiv. Nekoliko guštera smo vidjeli kako se odmaraju prikačeni za koru stabla. Jednom od njih sam previše približio fotoaparat pa je počeo mijenjati boju iz zelene u crvenu. Hitro sam se odmaknuo. Još mi samo fali da mi tamo neki glupi gušter eksplodira... Šta bi nam pisalo na nadgrobnom spomeniku? ''Raznio ih gušter'' ne zvuči baš kao neko sretno rješenje. Bića kojima bi volio vidjeti nadgrobne spomenike su pijavice. Imali smo sreće pa ih radi suhe sezone nije bilo previše ali svejedno tu i tamo bi nam se koja prikačila za kožu. Prokleta mala krvožedna stvorenja, nije dovoljno šta mi država doma pije krv na slamčicu nego bi još i oni. Najgore je šta ih čovjek niti ne osjeti kad ih pokupi a one hitro briju u potrazi za što boljom pozicijom kako bi se nahranile. Najviše smo ih skupljali na nogama unatoč tenisicama i čarapama. Mogu si misliti šta je tamo po kiši, garant teškom artiljerijom tuku po njima.

Usred šumetine susreli smo se sa istim onim Nijemcima s kojima smo dijelili taksi do Elle kad je vlak ispred nas iskočio iz tračnica. Onako mokri od vlage i umorni od hodanja izgledali su kao prebijene kopije Indiane Jonsa, istina - i mi smo jednako tako izgledali.

Na slapovima negdje dublje u šumi smo se konačno odmorili. Vodič i ja smo se malo okupali i rasplivali dok je K bila prelijena za bilo šta osim za tackanje nogama po vodi. Nagovarao sam je ali uzalud, rastegla se poput rastopljenog sladoleda i nije trzala. Dok sam se ja glupirao po vodi vodič je sjeo na jednu stijenu i pogledom punim mudrosti gledao negdje u dubinu šume. Mda... bio je garant razočaran šta ne može vidjeti plavušu u kupaćem kostimu he, he.

Nedaleko su ipak bila manje ljudske nastambe, bez obzira šta je ovo strogo zaštićeno područje ljudi ipak žive tamo. Ne bi smjeli jer im država brani, ali jebeš zakone... sa zakonima neka se gnjave Švicarci i skandinavci, ovdje vrijede drugačija pravila igre. Kupanje dosadilo i mogli smo krenuti.

Da se ne vraćamo baš istim putem krenuli smo preko rječice koju je trebalo prijeći. Vodič je sa stijene na stijenu skakutao kao vesela divokoza, sa nama je već bilo malo teže. Stijene su bile potpuno mokre tako da smo pri doskoku riskirali teži pad. Odlučili smo to riješiti na onaj penzionerski način - malo po malo. Rezultat tog šeprtljanja: prvo sam ja jednom nogom kliznuo u vodu, a odmah nakon mene zagazila je i K. Nalazili smo se u klaunovskoj situaciji i jedino šta smo onako ušeprtljani mogli raditi je cerekati se. Stajali smo malo u vodi malo van vode držeći se jedno za drugoga i za stijene. Srećom bio je tamo i naš vodič koji nas je sa zabrinutim grčem na licu izvukao iz glupe situacije. Za razliku od nas njemu to nije bilo ni najmanje smiješno, sigurno se bojao da mu ne prigovorimo oko odabira povratne rute. Mah, nije nam padalo na pamet, nije on kriv šta smo trapavi. Jedino šta je bilo nezgodno koračati s jednom tenisicom potpuno mokrom i s jednom suhom.

Povratak je bio malo dosadnjikav, hodanju nikad kraja. Ono šta mi je uspjelo zaokupiti pažnju je biljka mesožderka. Nepenthes ili tropski vrčevac je ime masovnog ubojice kukaca. Da sam kukac zujao bi miljama daleko od tog mjesta. Siguran sam da je unutrašnjost biljke puna minijaturnih mušjih skeleta, brrrr...

Dok smo stigli do kombija bilo nam je već svega dosta, noge su nas boljele. Vozeći se natrag prisustvovali smo malom čudu: žena sa kišobranom je preživjela sukob sa našim vozilom. Ne znam šta se točno dogodilo ali mikroni su dijelili i nju i njen kišobran od sraza sa kombijem u kojem smo se vozili. Prije povratka u hotel kupili smo si vode i keksa. Trgovine u Deniyayi su primitivne, police su pune prašine kao da roba tamo desetljećima čeka na svoje kupce. Prije nego sam stvarno kupio te kekse provjerio sam da im nije slučajno rok upotrebe istekao još u doba Aristotela.

Definitivno smo bili jedini gosti. Sjedili smo sami nas dvoje na dugačkoj terasi i uživali u svježoj večeri. Ova dvojica su nam složili dobru klopu. Nastojao sam ne gledati mlađeg konobara, glava mu se toliko klimala da sam poželio darovati mu kacigu. Za svaki slučaj ako se otrgne od trupla da ne zvekne nezaštićena o pod. Pa neka netko kaže da se ne brinem o drugima, bio sam ponosan na sebe zbog iskazane brige.

Komarci nas nisu puštali na miru, sakrili smo se ispod mreže i zaspali. Još da su kreveti bili malčice udobniji taj proces bi bio daleko ugodniji, ovako sam na odavno potrošenim oprugama spavao savijen poput banane.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt