Malo o skribomanu koji je ispisao sve ove stranice:

Osobni detalji kao npr. tko sam, šta sam, čime se bavim, itd. su nebitni podaci za ovu stranicu. Osim eventualno da imam prosječna primanja, radim sasvim prosječan posao i raspolažem sasvim prosječnim godišnjim odmorom… i na žalost nisam naslijedio nikakvo bogatstvo 🙂 Putovanje je kronična bolest, jednom kad putnički virus uleti u krv, nema lijeka. Ja ga imam već odavno. Agencije koristim u rijetkim slučajevima i to samo kad moram, a i tada su to isključivo lokalne agencije.

…i nešto malo o ovim stranicama:

Putopisi su takvi kakvi jesu, opširni i dugački, nekima će biti po volji nekima neće. Trebalo je dosta vremena da ih sve napišem a neki su još u fazi tipkanja. Tko god uspije u pokušaju da ih pročita do kraja, dobiva moje duboko poštovanje 🙂

U mojim putopisima zasigurno nećete naći povijesne podatke o mjestima koje sam posjećivao. Smatram da su sve potrebne informacije danas dostupne čak i kratkotrajnim googlanjem, tako da nije imalo smisla dodatno produžavati ionako poduže tekstove. Ono šta ćete u njima naći su moji osobni pogledi na mjesta kojima sam prolazio i na ljude koje sam sretao.

Neke slike (iz Indije, Nepala, Argentine i djelomično Bolivije) su skenirane pa nemojte zamjeriti na lošijoj kvaliteti. Nikad nisam koristio skupu opremu, pa čak ni kasnije kad sam prešao na digitalne fotoaparate.

Ove stranice su isključivo rezultat mog rada. Usput, ako primijetite neki slijepi link ili bilo kakve probleme sa ovom stranicom molim da mi javite na info@mojputopis.com

Za slučaj da vas zanima povijest nastanka ovih stranica:.

Idemo redom… čim sam u rukama imao dovoljno snage da mogu činiti štetu po kući, dočepao sam se nekako prvih knjiga (mda, bilo je bolje da su mi u toj dobi tutnuli nogometnu loptu pod noge ili teniski reket u ruke). Već kad je to ispalo tako s knjigama, najviše sam se lijepio na najšareniju knjigu u kućnoj biblioteci – na onu sa zastavama cijelog svijeta: Atlas. Sa stranice sa zastavama vremenom sam prešao na stranice sa mapama koje su me uskoro odvele do stranica sa tekstom. Tu se stvorilo zanimanje za ostatak planeta, međutim uvijek su mi se putovanja u daleke krajeve činila nemogućim i preskupim. Živio sam u uvjerenju da treba opljačkati 7 ili 8 benzinskih stanica za jedno takvo putovanje. Ne treba… prava istina je da je pljačka jedne do dvije sasvim dovoljna. Otimačinu na benzinskim stanicama sam ipak prepustio nekim drugim njuškama a do novca sam na kraju ipak došao na legalan način. 🙂

Dosta kasnije, nakon šta se Zemlja već i previše puta zavrtila oko Sunca, u jednom od mojih mnogobrojnih stopiranja tijekom studiranja, pokupio me jedan dečko u crvenom Yugu. Na moje pitanje kamo će nakon studija rekao je da namjerava godinu dana provesti u Tajlandu i da mu je tamo 100$ na mjesec dana sasvim dovoljno da preživi. To je bilo to, stara zahrđala lampica se upalila. Bio je to trenutak koji me potaknuo da sam pogledam koliko bi me koštao put na drugi kontinent i koliko je to realno izvedivo.Bilo je to doba bez mobitela, bez interneta a informacije koje sam uspio skupiti bile su jako šture.

Manje od godinu dana nakon toga hodao sam po Nepalu, ostvarujući svoj veliki san. Otišao sam potpuno sam, prvi put nevoljko, ali da sam čekao nekoga da krene skupa sa mnom sigurno se nikad ne bi maknuo dalje od svoje šire okolice. Danas bi godišnji odmor vjerojatno provodio sjedeći po kafićima, ispijajući pivu za pivom i reagirajući na tuđe priče iz bijelog svijeta sa ”wow… blagooo tebiiii”.

Već kad sam putujući svaki dan doživljavao bezbroj neobičnih trenutaka, palo mi je na pamet da bi ih bilo dobro zapisivati. Nije trebalo proći više od 2-3 dana da pomislim kako bi jednom kad se vratim doma mogao napisati putopis, ali isključivo za svoje potrebe kako sjećanja s putovanja ne bi izblijedila. Tek nekoliko godina kasnije odlučio sam te svoje amaterske putopise podijeliti s drugima objavljujući ih na netu. Kako je ideju uvijek lakše dobiti nego ju sprovesti u djelo opet se trebala Zemlja par puta zavrtiti oko Sunca. I evo nas tu, ljeta Gospodnjeg 2008. mojputopis.com ugledao je svjetlo monitora.

Nešto godina kasnije, zapitao sam se zašto ja uopće toliko pišem? Mislim da me pogoni sirova potreba za pričanjem o svojim putovanjima. Međutim odavno sam naučio da na pitanja ”kako je bilo” nema smisla krenuti sa nekom mega pričom, jer teško da nekoga takva zanima i vrlo brzo dosadim. Obično dvije, tri rečenice su ono što se očekuje. Ovako, pišući ”pričam” koliko god želim zadovoljavajući na taj način potpuno potrebu za pričanjem.Onaj koga stvarno moje priče zanimaju, može ih ”slušati” čitajući tempom koji mu odgovara. Na kraju, svi sretni i zadovoljni. 🙂

Veselite se narodi!