PRIČA O JEDNOJ LEGENDI

Pas sa gornjih slika je toliko obožavano i voljeno stvorenje da bi bilo pravo čudo da priča o njemu nije našla mjesto na ovim stranicama.

Svjetlo ovog svijeta ugledao je negdje u veljači 2000.g. da bi u našu familiju došao u proljeće iste godine. Ono čega se svi sjećamo od toga dana je slika majušnog crnog psića koji se pokušava sakriti iza velike tegle sa cvijećem. Danas bi iza te iste tegle jedva i glavu uspio sakriti. Ime smo mu vrlo lako odabrali - po jednoj marki rijetkih eksluzivnih sportskih automobila. Do prve godine života je, kao i svaki mladi pas, napravio hrpu svinjarija. Jedna od onih koje su i danas vidljive je oštećen štok ulaznih drvenih vrata. Nešto je izgrizao, nešto je odgrizao i eto ti trajnog oštećenja. Bezbroj komada strganog cvijeća, šlapa i raznih razbacanih predmeta je besmisleno i navoditi. Vrlo dobro je taj znao šta smije a šta ne smije raditi. Mislio je da ako ga u određenom trenutku ne gledam, neću znati tko je npr. otrgnuo tulipan koji mu se izazovno njihao pred nosom. Nakon počinjenog nedjela mrtav hladan je gledao negdje u sasvim desetu stranu s nedužnim izrazom njuške ''nisam ja''. Normalno da nisi, tulipanu je dojadio život i odlučio je izvršiti harakiri tako da se prelomi na dva djela.

Njegova hiperaktivnost nije uvijek bila bezazlena za njega samog. Kad smo mu kupirali uši bilo je tu joh i kataloh koliko hoćeš. Nakon kupiranja uši su određeno vrijeme trebale biti čvrsto povezane kako bi na kraju stajale uspravno prema gore. To bi tako trebalo funkcionirati u teoriji. U praksi je to nešto sasvim drugo, bar kod ovog psa - bio je toliko živahan da bi si redovito ''lomio'' uši, da li o zid, pod ili nešto treće. Vet koji je zahvat izveo i koji se brinuo da sve prođe kako treba bio je već lagano lud. Svako toliko je trebao izmišljati nešto novo jer svaki put bi pas našao novi način kako da sjebe vetov rad. Jedan put mu je visjelo lijevo uho, drugi put desno, treći put bi oba uha visjela... i tako unedogled. Tako je ostalo: jedno uho je stalno uspravno dok je drugo savijeno. To savijeno podigne uspravno samo kad se nakostriješi i kad je spreman za gužvu - dakle svaki put kad detektira mačku, poštara ili bilo šta i bilo koga na koga on misli da treba zalajati. Kad me pitaju kakav je, samo im kažem ''pogle mu uši'' :-)

Ovo s ušima još ajde, pravi problem je izveo jednog toplog ljetnog jutra 2001.g. Prozor od kupaonice je često bio otvoren, tako da dok sam se umivao redovito me dolazio pozdraviti - kad stane na zadnje noge taman mu njuška stigne do donjeg ruba prozora. Tog jutra sam ga pospano pogledao i nastavio prati zube... malo sam zastao i upitao se šta to oko mene ne valja, šta je to drukčije?? Mda... pas... taj nesretni pas je opet nešto izveo. Pozvao sam ga na prozor i kad sam malo više otvorio oči imao sam šta vidjeti: predamnom je stajao naš mješanac dobermana i tužno me gledao. Šuplju goveđu kost (osso buco) si je navukao na donju čeljust. Zbog velikih prednjih donjih zuba bilo je nemoguće tu prokletu kost (dužine od nekoliko centimetara) izvući vani. Ni danas nam nije jasno kako, ali kako je to uspio izvesti? Garant je noćima smišljao kako da kvalitetno zajebe svoje vlasnike. Moram priznati da mu je ovaj put to i uspjelo. 6.45 ujutro, moram na posao a ja stojim pred psom i lupam glavom o zid smišljajući kako da mu pomognem. Nakon 10 min. nas troje smo pokušali neizvedivo: dok su ga u dvoje držali mirno na podu ja sam s ručnom pilom pokušao prepiliti kost. Bez čvrstog uporišta to je bilo nemoguće. Iako je pas uspijevao biti miran, opasnost da ga dodatno ozlijedim je bila prevelika. A da sam nastavio piluckati kost onim tempom kojim sam mogao... pa, do danas bi možda ispilio bar pola.

Pozvali smo veta a ja sam otišao na posao. Kasnije su mi rekli da ga je vet htio privremeno uspavati kako bi mu na miru mogao skinuti to čudo. Ovaj baš očito nije bio impresioniran uspavljujućim sredstvom. Nije se dao i nije se dao. Dobio je nekoliko injekcija, a on je i dalje teturao boreći se sa snom. Telac... Izgleda da je adrenalin u njemu toliko radio da ništa drugo nije imalo efekta. Vet se nije usudio i dalje ga pumpati inekcijama jer je riskirao da ga ubije. Morao mu je kost skinuti na živo. To je izveo pomoću posebnih kliješta uz rizik da mu slomi donju čeljust čiji lom bi gotovo sigurno bila smrtna presuda. Čovjek je to obavio majstorski, a pas nikad više nije vidio šuplju kost čak ni nacrtanu.

Ljudi su govorili kako će se nakon prve godine smiriti, tj. odrasti će. Pa istina, više ne izvodi tako često ono šta ne smije ali daleko je to od stanja ''smireno''. Iako ga se redovito, gotovo svakodnevno izvodi u šetnju (šetnja od nekoliko kilometara), svaki put kad vidi da netko od nas primi uzicu - jednostavno poludi. Počne se tresti, cviliti i juriti od ulaza u kuću do ulaza u dvorište i natrag. Kao da nikad nije bio vani. Istu predstavu bi izvodio i kad bi mu se potrefilo da dva puta u jednom danu ide u šetnju. I dan danas, sa punih devet godina starosti ponaša se na isti način. To veselje, nemir i iščekivanje da zakorači na ulicu je nemoguće opisati. Kad se pred njim dogovaramo tko će ga i kada izvesti u šetnju koristimo se stranim jezikom. Mda, znam da zvuči bedasto ali ovaj čim čuje određene riječi poredane u rečenici na određeni način - poludi. Skonta da se govori o šetnji i tada se svi skupa možemo slikati. Naravno, možemo ga pustiti neka se vrpolji i uzaludno skakuće od sreće ali... jednostavno nitko od nas nema srca za to. Kad izađem iz kuće da ga izvedem u šetnju čak i bez da kažem ijednu riječ - isto zna da se sprema šetnja. Ne znam na koju foru? Možda poveže određeni dio dana, način na koji sam odjeven i obuven i neke usputne radnje koje pritom nesvjesno obavim. Možda samo ima u kućici kristalnu kuglu. Ne znam točno, ali jako rijetko se taj zajebe. Uostalom toliko godina je proveo čekajući tu veličanstvenu šetnju da je nagađanje kad se ide doveo do perfekcije.

Još jedna stvar koju baš ne razumijemo je njegova ''ljubav'' prema ježevima. Više puta se dogodilo da bi tokom šetnje pronašao pripadnika bodljastih životinja. Iako je baš uvijek na uzici, ponekad po mraku bi znao ugrabiti kojeg. Jež se sklupča a ovaj ulovi bodljikavo klupko u zube. Nema teorije da ga pusti. Ne znam kako ga te bodlje ne smetaju, ajde, bar ne može jadnog ježa ozlijediti jer ga naravno ne smije stisnuti prejako. Ali ne pada mu na pamet da ga ispusti. Prvi put kad je to izveo, S mu nije uspjela tu nesretnu beštiju izvući iz ralja. Ništa, stegnula mu je uzicu i ubrzala hod koliko je mogla. Pretpostavljala je da će se pas nakon nekog vremena toliko zadihati da će sam ispustiti ježa kako bi došao do malo zraka. Ta večernja šetnja u ubrzanom režimu je potrajala kilometrima. Bez efekta, frajeru nije padalo na pamet da ga ispusti niti na trenutak. Kad su došli doma ona je bila sva napilana a ovaj sav ponosan svojim plijenom. Davno su prošla vremena kad sam mu rukama mogao otvoriti čeljusti i uzeti mu ono šta nije trebao zgrabiti. Stisak mu je sada prejak, mogao sam ga samo mlatiti šta mi nije padalo na pamet. Nije ništa strašno napravio a ježa će prije ili poslije ispustiti. Tako je i bilo, maznuli smo mu ''igračku'' na prijevaru. Vremenom je skontao da nam ne treba uvijek vjerovati. Zadnji put kad je ščepao ježa (a ovaj put bio je to kapitalac) odvukao si ga je u kućicu. Nije htio ni piti ni jesti ni ništa. On je imao svoju misiju - sačuvati ježa od ''zločestih'' ljudi koji su mu ga htjeli oduzeti.

Inače oduvijek mu je ulazni prag u kućicu bio kao Rio Grande. Jednom kad bi prešao tu crtu nalazio se na ''svetom tlu'' gdje bi bio siguran od svega i svakoga. Točno smo znali da je pas nešto izveo kad nas ne bi dočekao u dvorištu nego kad bi virio iz kućice. Trebalo je samo malo pogledati oko sebe i vidjeti šta je strgao, srušio ili iskopao. Kad bi nešto izveo pred nama i čuo povišeni ton - mudro bi prešao taj Rio Grande i kidnuo na sigurno. Izašao bi vani tek kad bi opasnost prošla. Naravno da nije bio uvijek tako brz, he he :-)

I tako, stoji pas nad sklupčanim ježom i kad god se samo uputimo prema njemu on ga uzme u zube. Dobro, zajebati ćemo mi tebe. Pokupili smo se svaki na svoju stranu i pustili ga u uvjerenju da je on pobijedio. Nakon nekog vremena uspio sam ga namamiti psećim keksićem. Zaključio je da nema šanse da mu preotmem plijen jer je bio između plijena i mene. Ja nisam mogao jer sam bio u prizemlju, ali S je mogla. Uvukao sam ga u stan i zatvorio vrata. Zabrinuto je gledao u strop osluškujući korake u smjeru njegove kućice smještene na terasi. S je pokupila ježa i odnijela ga vani, i tek nakon šta se vratila u kuću, psa sam pustio natrag u dvorište tako da ju on nije vidio. Heh, odmah je odjurio do kućice i sumanuto tražio svoj nestali plijen. Rezultat ovog zajeba je da nije htio S pogledati puna dva dana. Jednostavno ju je ignorirao, okretao je glavu od nje i nije htio doći u njenu blizinu. He he, frajer je točno znao tko mu je popalio bodljikavu igračku iako to nije vidio svojim očima. Čuo ju je.

Možda bi netko mogao s pravom reći da dobro izdresiran pas mora na komandu pustiti bilo šta šta je zgrabio u zube. Ok, ali ovo nije dobro izdresiran pas. Naravno da zna osnovne komande, uglavnom je poslušan ali da nešto ispusti iz ralja ga nikad nismo naučili dok je bilo vrijeme. Njegov posao je ionako vrlo jednostavan: da čuva kuću i da ukućanima bude dobro društvo. Moram priznati da to radi odlično. Meni osobno, a i ostalima u familiji je potrebno biće a ne robot. Svaka čast psima koji na komandu plešu valcer, ali meni takva životinja nije potrebna. Nikad tome nisam težio, niti ću u budućnosti. Ne trebaju mi ''papiri'', ne želim ga voditi na razne izložbe, niti mi je stalo da ikoga impresioniram s time kako će moj pas nepomično sjediti na jednom mjestu sedam sati. Meni treba beštija koja će me s veseljem dočekati kad dođem doma, beštija koja će uvrijeđeno lajati na mene kad ne obraćam pažnju na njega, beštija koja bi dušu prodala za samo jedan mali majušni sitni pseći keksić. I to imam tj. imamo :-)

O njegovoj uvredljivosti jasno govori još jedan događaj iz veterinarske čekaonice gdje se zaigrao s jednom kujicom. Sve je bilo ok dok ga ova u igri slučajno nije izvrnula na leđa. E tu je bilo dosta, bilo je to očito preponižavajuće za njega. Sjeo je, okrenuo njušku na drugu stranu i ta kujica za njega nije više postojala. Ni ona ni njen vlasnik. Nije reagirao ni na pozive ni na mamljenja. Nula. Vlasnik kujice je bio uporan i nastavio ga dozivati. Napokon je onako odjebnički zalajao na njega i potpuno mu okrenuo leđa. Njemu i njegovoj kujici. Faca. Čovjek je samo komentirao: ''Koji karakter...'' I danas se smijemo kad se sjetimo toga.

Danas nakon devet godina njuškom mu sve više izbijaju sijede dlake, razne plastične boce, lopte i gumene igračke ga toliko više i ne zanimaju a igra mu brže dosadi nego ranijih godina. Iako je to jak i izdržljiv pas sposoban da bez problema pretrči kilometre i kilometre, svjesni smo da su mu dani na ovom svijetu odbrojani. Priznajem, kad je tada daaavno S rekla da će dovući nekakvo pseto bio sam protiv toga jer je to automatski značilo nove, nemale obaveze. Danas... danas ga ne bi dao ni za šta. Ima tretman člana familije, i kad samo posumnjamo da ga nešto boli ili smeta u kući se aktivira alarm. Jedan takav nedavni ozbiljan alarm me i potakao da napišem ovaj tekst. To pseto je i danas živahno, koliko je uistinu zdravo, više nismo sigurni. Gledamo ga s nadom da je unatoč njegovim godinama i ružnim simptomima alarm bio lažan. Nakon šta je opet počeo normalno hodati rekao sam mu:''E stari moj, od danas, svaki novi proživljeni dan smatraj kao bonus.'' S obzirom kako se ponaša, garant me razumio :-)))

Tko god ima voljenog kućnog ljubimca ili voli životinje znati će o čemu pišem. Ostali su vjerojatno odustali od čitanja već nakon prvih redaka :-)

UPDATE
Prošle su dvije godine, doguralo je žilavo pseto čak do kraja 2011. Cijelo to vrijeme S ga je nastavila svakodnevno šetati. Ta ga je vodila okolo ama baš svaki dan, čak i nakon šta je promijenila adresu stanovanja. Jedino bi ju viša sila u tome spriječila. Sa šetnjama sam ulijetao tek povremeno. Bila je to posebna ljubav između njih dvoje. Ona nije mogla a da ge ni vidi, on je nju obožavao. Kad bi ona došla, taj bi poludio. Znao je frajer vrlo dobro - tada je mogao raditi skoro sve, heh. A ja sam ga nastavio poktrivati za hladnih zimskih noći. Da, kad bi dobro zahladilo svaku večer sam ga pokrivao... nije se jednom dogodilo da ga usred ledene noći čujem kako laje vani što je bio jasan znak da je izašao iz kućice i otkrio se (ili iz kantine, ovisno o tome gdje je spavao). I nije se jednom dogodilo da bez obzira na gluho doba noći ustanem, izađem vani i ponovo ga pokrijem. Kako da spavam u toplom krevetu znajući da će se on vani tresti od hladnoće? A-a, neće, ne on, ne naš pas.

Zadnjih mjeseci pio je lijekove zahvaljujući kojima nije osjećao bol i koji su mu kako tako održavali zglobove. Drugi dio familije se brinuo da te lijekove pije redovito, nekoliko puta na dan. Kilometarske šetnje su se iz mjeseca u mjesec skraćivale, da bi na kraju to bile samo kratke šetnje u dužini od nekih 100m od dvorišta. Nevjerojatno ali i nakon skoro dobrih 12 godina taj starac se veselio šetnjama kao u najmlađim danima. Ta njegova želja za šetnjom bila je neuništiva. No, vrijeme čini svoje i unatoč lijekovima i izostanku bolova, noge su mu bile sve klimavije i sve se teže kretao. Postao je pravi stračić, kad bi postojali štapovi za pse taj bi ga sigurno bio koristio :)

Jednog predivnog ali tužnog novembarskog dana moj se stari prijatelj više nije mogao dignuti. Već je neko vrijeme njegova sve veća nestabilnost upućivala na ovakav razvoj događaja iako sam se stalno nadao da će nekako izgurati bar do proljeća. Snaga ga je bila potpuno napustila. Nije bilo bolova, ali noge su mu konačno potpuno otkazale. Više nije bilo nikakve pomoći. Pomogao sam mu da se digne. Dva tri koraka i pao je poput kamena. Znali smo da je došao onaj trenutak od kojega smo strepili zadnje dvije godine... trenutak rastanka. Nema smisla gledati ga kako se muči samo zato jer ga želimo imati sa sobom, ne bi to bilo fer. Zadnje svijetlo ovog svijeta gledao je u našem dvorištu. Otišao je bezbolno, u snu... okružen ljudima koji su ga voljeli i koji su ga smatrali članom obitelji. Sada leži ispod jedog osamljenog stabla, na mjestu odakle se lijepo vide polja po kojima je obožavao juriti. Oduvijek sam znao da ćemo ga upravo na tom mjestu pokopati.

Iako ''samo'' kućni ljubimac, ostavio je ogromnu prazninu, puno veću nego sam mislio da će biti. Navikavanje na prazno dvorište nam baš ne ide. Poput svih ostalih praznovjernih truba i ja vjerujem u svašta. Između ostalog volim vjerovati da ćemo jednog dana taj šašavi pas i ja opet zajedno šetati po nekim poljima. Znam, zvuči patetično, ali zaboli me. Od te misli nemam namjeru odustati. O drugom psu ovdje nitko ne razmišlja. Mooožda bude jednog dalekog dana, ali taj dan neće doći tako brzo. Jer ipak... samo jedna je legenda. Samo jedan je bio Aston.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt