mojputopis.com

	Putopis by Davor Skeledžija Iran - "Ružno pače" modernog svijeta? ožujak 2010.g. Fotografije su dostupne na: http://iran.RubikovaKocka.com Za zainteresirane, u nastavku je nekoliko redaka iz mog posjeta Iranu. Među ostalim i zato što su me brojni njegovi ljubazni domaćini zadužili da svojim zemljacima prenesem malo istine o stvarnim ljudima u toj zemlji: Kud baš tamo Krenulo je standardno - pa kud baš tamo? Jesi li ti normalan? Pa što ti Beirut nije bio dovoljan? Pa zar sam i to s dijabetesom? Ima jedan novijeg datuma - pa imaš malo dijete, sram te bilo. Razlozi su bili standardni: idem tamo gdje prosječan Hrvat ne ide (dovoljno je izbjeći poznatija europska skijališta), idem tamo gdje ni moja žena nije toliko zainteresirana, da nije bas predaleko, jer ipak idem samo na 6-7 dana; da djeluje zanimljivo, egzotično i da nisam bio. Kad čovjek sve to uzme u obzir, a još ako se zove Davor, nije baš puno mjesta preostalo... Ono sa ženom se naravno, promijenilo. Zanimljiv je taj fenomen putovanja "sam sa sobom". Onaj tko nikad nije probao, to teško može shvatiti, ali onaj tko jest, pokušao bi ponovo... Naravno da je sjajno imati kompatibilnog suputnika i proživljavati nešto udvoje, kada bi bio morao odabrati, vjerojatno bih odabrao "pariće". No, najbolje je kombinacija, ponekad u grupi, a ponekad sam. Zašto sam? Pa činjenica je da prije svega čovjek mora biti u dobrim odnosima sa samim sobom, jer u suprotnom to nema smisla. Također, ako bolje razmislimo, da li je lakše jednoj osobi upoznati lokalne ljude i običaje; ili grupi? Da li sam pristupačniji kad s nikim ne žlabram tamo neki čudni hrvatski jezik? Sljedeći redovi će pokazati koliko istine ima u ovome što pišem. Paradoks je da sam ustvari, rijetko bio sam. Istraživanje i dolazak Beirut, barem meni, u sebi ima puno opasniji prizvuk od Teherana, ali ipak, je potonji nešto problematičniji, ponajviše za žene :-) Investicija u vodič se prilično isplatila, pojma ne bih imao da su Iranci financijski totalno odsječeni od svijeta, da treba sav novac ponijeti sa sobom. Bankomati i kartičari toleriraju samo Irance. Mape i bilo kakve informacije za putnike su prava rijetkost. Samom bogu hvala što neke ulice ipak imaju imena i na latinici, mislim da nitko, pa ni ja, nije do kraja svjestan kakav bi to problem da su ulice samo na Farsi jeziku i arapskom pismu.. WC papir lijepo piše da ponesem, posebno ako odsjedam u rupama u kakvima odsjedam. Doduše, vodič može lako unijeti i zbrku, u mene unio nemir zbog vize. "Tražite ju tri mjeseca prije, mogu vas odbiti, pokusajte ponovo..." , a ja lijepo pročitao da mi Hrvati možemo to kupiti po dolasku. Upravo sam još pročitao: "nemojte se pouzdati u kupnju vize po dolasku na aerodrom. Prijavljena su brojna vraćanja bez objašnjenja". A taman se oglasila stjuardesa Lufthanse i rekla: "molimo sve žene po slijetanju, da se obavezno omotaju, zbog zakona na aerodromu". Prošećem po avionu, a kad tamo ogradili cijeli zadnji dio zbog vjernika, koji su si ucrtali smjer Meke i lagano se klanjaju; na Lufhansinom letu LH600... Bilo je taman oko 02h u noći, lijepo sam se zapitao u kakvu sam to zonu sumraka upao... Nastavak priče se odvijao na aerodromu, gdje mi nisu htjeli izdati vizu zato što se nitko nije javljao na telefon smještaja koji sam im dao.. Možda zato sto je 03h ujutro?! Prozborih bojažljivo ...Ali vjerojatno i zato što smještaj košta 12 us$ u jednokrevetnoj sobi.... Netko se ipak javio na jedan od čak tri broja koji sam slučajno imao, za vizu su mi izbili 50eura, ali sve je to toliko trajalo da je lik koji me čekao s prijevozom, otišao doma spavati. "Taxi, može na ovu adresu?", "naravno, upadaj!". Lijepo je Jasen Boko u omiljenoj knjizi "Put svile", napisao: "taksisti će te uzeti, ali gdje ideš, vjerojatno pojma nemaju". Yep, karta, ispitivanje neprijatelja, GPS sa Denisovim kartama i vožnja unatrag u jednosmjernoj ulici; su nas doveli di treba u 04h ujutro. Balavac u hostelu ne zna engleski, ali zna da mi neće dati sobu veličine moje kupaone s krevetom tvrdoće daske za šalanje, po cijeni koju sam dogovorio e-mailom sa gazdom (12 us$). Ovaj puta je moj engleski bio uvjerljiviji od njegovog farsija. Islam Budući da muslimane imamo u susjedstvu, mislim da su prosječnom Hrvatu ipak muslimanstvo i Islam, nešto manja enigma nego npr. amerikancima. Naši dragi susjedi Muslimani se ponajviše razlikuju po tome sto u dućanu biraju salamu bez svinjetine i onim bolnim rezovima muške djece u mladosti. Amerikancima je Iran gotovo svo zlo ovog Svijeta, zemlja osovine zla i vragova, islamski teroristi žive na svakom uglu, itd... Iranci su kako to često bude, u stvarnom životu nešto posve suprotno. Umjesto tamnog odbijajućeg pogleda, vrlo su pristojni i pristupačni, umjesto hladnoće, pokazuju beskrajnu znatiželju i toplinu. U Hrvatskoj, te na zapadu, bi takva toplina i srdačnost izazivala; i izaziva, veliku neugodu. "Homoseksualizma nema" i naravno zabranjen je, za to je moguća i smrtna kazna. Paradoksalno, muškarci sa muškarcima su nevjerojatno prisni i povremeno se drže za ruke. Spontani dodiri nisu rijetkost, ali samo s osobama istog spola. Jedan me vodio do muzeja s fotkama Iransko - Iračkog rata, htio me primiti za ruku kada smo prelazili cestu. Moj zatucani mozak se potpuno zablokirao, ali ruku nije dobio. Prelazak ceste je puno gadniji sport nego što se čini, ali o tom potom. Obitelj je centar svega, svetinja veća nego u bilo kojoj zemlji iz moje prošlosti. Predbračni sex - strogo zabranjen, Nijemac je to odradio skoro zadnji put, jer je osuđen na smrt. No, nakon dvije godine zatvora, su ga deportirali u Njemačku. Smrtna kazna nam je doma nepoznata, ali smijemo li mi u Hrvatskoj sa npr. 19 godina, dovesti svoju ozbiljnu curu/dečka baki u kuću i tamo prespavati u istoj sobi? Hoćemo li u Kroejši ipak malo zamjeriti kada hodamo zamišljeni Ilicom i skoro pogazimo tipa koji jezikom draška grkljan svojoj dragoj? Da ne kažem dragom :-) Hoću reći da jesmo različiti, ali možda ne toliko koliko nam se čini.. Danas sam se osjećao kao vjerska policija kada sam znatiželjno hodao po tamnim dijelovima parkova i ipak naišao na malobrojne nevjenčane parove. Ipak, ne zaboravimo da sam u "najnaprednijem" i najslobodnijem dijelu Irana :-) Žene je i ovdje teško zateći same na cesti, pa i strankinje, jer ih gotovo i nema. Najčešće su sa mamama, ponekad prijateljicama i muževima. Ali su jako lijepe, možda apstinencija prije braka, unatoč svim "modernim studijama", ipak doprinosi tenu i koži :-) Što se zamatanja tiče, vidi se napredak, prednja kosa (jer je zadnja uvijek omotana) i figura su vise nego primjetne. Novi metro je segregiran, ali možda ne iz razloga koji bi nam prvo pao na pamet. U zadnja kola mogu isključivo žene, a u prednja mogu i jedni i drugi. Zašto?! Pa zamislite sirotog Iranca kojem su sve seksualne aktivnosti odgođene do braka, svi erotski filmovi, svi časopisi, sve erotske internet stranice; pa taj je hodajuća hormonska bomba. (kao i neki svećenici u kršćanskom celibatu). Taj isti Iranac ce mozda pokusati iskoristiti priliku u prenatrpanom novom Metrou - ne može. Ne mogu si oprostiti što nisam imao hrabrosti izvaditi svoju mrcinu od fotoaparata i s flashom uslikati punu metro stanicu na kojoj su s lijeve strane žene, a s desne muški. Starim Još u vrijeme Persoplisa, dakle prije 2500 godina, žene su nosile Hejab preko glave i to zato što su bile najvrednije sto carstvo ima. Danas se moj novi prijatelj Mahdi, turistički vodič (http://www.irtouring.com) , slaže da im je to u krvi, ali da je to prošlost. Divi se Turskoj i Siriji, koje su također Muslimanske, ali puno modernije po tom pitanju. Sutra iz ove rupe ide u hotel od 4 zvjezdice po Australku s kojom leti za sveto mjesto Masshad, na istok Irana. Seks nije isključen. (Ne)kulturni šok Ovdašnji ljudi imaju vrlo razvijena pravila u ophođenju i ponašanju prema drugima. Često razmišljaju kao moja žena, da potrebe drugih treba staviti ispred svojih. To može biti raj za muža, kao i za putnike u Iranu. Čaj ćeš uvijek dobiti za džabe; ako nešto tražiš, a Iranac je shvatio što, krv će propišati da ti pomogne. Tako je jedan moj Iranac koji baš i ne govori previše engleski, shvatio da me interesira ranije spomenuta izložba fotografija Iransko - Iračkog sukoba. Odveo me do muzeja koji sam nikad ne bih našao, tamo nije bilo te izložbe. Nakon konzultacija s osobljem muzeja, sada njih dvojica, su me odveli u nekakvu zgradu 15 minuta hoda, tamo su se konzultirali s trećim, pa su me pak odveli na drugu stranu do četvrtog, koji održava web site www.chemical-victims.com , koji mi je sve "pokazao i objasnio" na farsi jeziku. Iranci ne znaju baš engleski, pa me govornici tog meni dragog (samo zato sto ga znam) jezika uvijek privlače. I baš sam upoznao jednog pravog, Bio je na putu na tečaj francuskog, zajedno sa curom koja mu nije sestra! - Kako smeš?! Upitah ja. - Pa idemo samo na tečaj... Uglavnom, tu smo se rastali jer mi njegov poziv na tečaj francuskog koji pohađaju Iranci, nije nikako zvučao zanimljiv. Šok II - Promet Nemoguće je to opisati. Budući da sam došao u gluho doba noći, o ludom prometu sam znao samo iz vodiča i sa wikipedije. A njih često ne shvaćam ozbiljno... Hostel je smješten u južnom sirotinjskom dijelu grada, pa je tu, najgore od najgoreg.. Izašao sam ujutro vanka na usku stazu i pobjegao natrag unutra. Zbog gužve se po trotoaru zalijeću motocikli. Srećom nisu pre jaki jer je to zakonom zabranjeno. Preko 150 kubika mogu imati samo policija i stranci. Lokalci imaju samo nekakve prdalice, ali problem je u tome sto ih ima svugdje, kao muha. U vodiču lijepo pise: "nemoj sam prelaziti cestu". Sačekaj lokalce, pusti njih da budu bliži automobilima i radi isto što i oni. Problem je u tome sto motociklisti uredno voze i u suprotnom smjeru, pa stvarno treba gledati kroz uši. Najvažnije što čovjek mora shvatiti je da je sve u redu dok te auto ili motor ne udare. Naravno, tada je već kasno, ali to što te on za dlaku izbjegao, to je normalno i ako se ne navikneš - nadrapao si. To što si ti bio siguran da ce te opaliti, to je samo u tvojoj glavi, jer realno - još sam živ. Samo jednom sam pod rukom osjetio ručku za gas od motora koji je naletio na mene. U ostalim situacijama sam samo bio uvjeren da sam gotov, ali fizičkog kontakta ustvari nije bilo. Uskoro se moglo vidjeti i Davora kako prelazi preko ceste sa šest traka i to sa strane bliže autima, a domoroci prate mene. No, bez hvalisanja, i dalje ponekad čekam lokalce da izađu na prvu liniju fronte. Tko je gledao "Pirati s Kariba I", sigurno se sjeća fenomenalne fore o "Piratskom kodeksu". Gdje se na početku filma Keira Knightley, kada nije mogla više bježati od pirata, poziva na kodeks o pregovorima. Oni ju tada ne smiju ubiti već ju vode kod kapetana. Dok drugi puta nekog drugog ipak ubiju mada se pozvao na isti kodeks. Onda slijedi čuvena rečenica: "Pirate code is more a guidline than a rule". Slično se ovdje može reci za semafore, tj. Crvena svjetla :-) Uvijek me ponovno oduševi činjenica da se nitko ne drži pravila čak i kad su policajci na raskrižju. U Hrvatskoj i ostatku zapadnog Svijeta je puno važnije da auto stane na crveno, iako i nema prometa iz suprotnog smjera, dok je ovdje prioritet policajaca da promet teče, ništa drugo. I Stvarno Zagrebački promet i ponašanje na cesti podsjećaju na dječji vrtić. Mi pješaci smo gotovo kao muhe na vjetrobranskom staklu. 2006 g. je 28.000 ljudi poginulo u prometu, 270.000 ih je ozlijeđeno, dok je tadašnji predsjednik imao doktorat iz upravljanja prometom :-) Na cesti ima bas svega i pravilo je doslovno "tko jači, taj kači". Iz tog razloga mali motociklisti često ugrađuju superglasne trube kakve imaju kamioni, jer su kamioni vladari cesta. Pa kad ti "kamiončina" zatrubi, iako ga nisi vidio, ćeš vjerojatno ipak usporiti. Moj ranije spomenuti taksist je vozio vrlo brzo unatrag, oko 1km po jednosmjernoj ulici, jer se brojevi baš ne vide... Ipak ima napretka, zbog pomahnitalih motociklista po stazi, policija postavlja uske vertikalne rešetke na stazu, visine čak do dva metra. Tu ljudi nekako prođu, a motociklisti teško. Iako, imam nekoliko fotki, gdje ni sam ne znam kako, motociklisti provlače te svoje krntije... Iransko - Irački rat Ako se ne varam, to je ono po čemu prosječan Hrvat zna za Iran (osim aktualne nuklearne situacije). 1980 g. Je Saddam Hussein u nadi da će iskoristiti rasulo u Iranu, zauzeo naftom bogatu provinciju Khuzestan, tvrdeći da to povijesno pripada Iraku. Opako se prevario i navukao si osam godina rata. Razjedinjeni Iranci su našli zajedničkog neprijatelja i iako su bili lošije opremljeni i organizirani, fino su se borili. Posebno je zanimljiva radikalna volonterska grupa Basijis. Nešto kao naši Mungosi, jedino sto su "Basijici" čistili minska polja tako što su hodali kroz njih. Iračani su pak bacali kojekakva kemijska oružja, ali se desilo to da su ih Iranci već 1982 g. odbili natrag do granice. Ako je nekog to mrvicu podsjetilo na naš rat, ima još sličnosti. Mi smo potom išli ratovati u Bosnu, a oni su okupirali Irački Najaf i Karbalu. Tek 1988 g. je rat završio tako što su amerikanci srušili Iranski komercijalni let nad Perzijskim zaljevom. Jako pametno, naciljaš i oboriš civilni avion sa nedužnim civilima, ženama i djecom, koji ne može uzvratiti vatru. No, bilo je efikasno, Iranci su se preplašili da će ih hrabri amerikanci dalje napadati, a kažu da je bilo i prijetnji atomskom bombom. Rat je efikasno i brzo završen. Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica Putopisi Slike Ostalo Planiranje Suputnici O autoru Kontakt