Srijeda, 10. lipanj 2009. g. - Polazak preko "bare"

I (A-ina sestra) nas je odvela na aerodrom oko 19h, te smo krenuli na naše prvo putovanje "preko bare". CA na letu OU659 Split - Zagreb s Airbusom 319 relativno dobro popunjenim, iako su se karte mogle nabaviti i na dan polijetanja. Sletili smo u Zagreb oko 20:50h i odmah uhvatili bus za Zagreb. Uz susretljivog vozača stigli smo do "Agrama", prošetali preko ceste i stigli u Hotel "Fala". Po dolasku smo naletili na vlasnicu, koja nam je pokazala nekoliko soba. Hotel s dvije zvjezdice pružio nam je ugodnu noć. Pao je dogovor za rani doručak iako smo ranije dogovorili sendviče. Međutim, gazdarica je bila vrlo susretljiva i obećala nas sačekati ujutro.

Četvrtak, 11. lipanj 2009. g. - Air France, ajme kasnimo, automatik, adapter za struju

Probudili smo se oko 5h, a kako nismo raspakirali torbe, trebali smo se obući, doručkovati i uhvatiti autobus za aerodrom. Nakon doručka, gazdarica nas je otpratila do autobusne stanice (20m od hotela) i s nama ga sačekala. Dan prije je dogovorila da se autobus zaustavi ispred njenog hotela. Svaka čast. Smještaj je vrlo povoljan za Zagreb 400-500KN za dvije osobe. Na aerodrom smo stigli oko 6h, a kako smo se ranije "čekirali" ostalo nam je samo ostaviti torbe i sačekati polijetanje aviona. Čekirali smo se u 5 minuta, iako je na ekranu napisan let 1254, a mi smo letili s letom 2055. Na moje pitanje jesmo li u ispravnom redu, stjuardesa je odgovorila kako je netko pogriješio i upisao krivi broj leta, a mi smo na pravom mjestu. Prošli smo sigurnosnu kontrolu, prijavili kameru i fotoaparat, te prošli do "duty freea". Pregledali smo ga u 15 minuta i onda sjeli čekati. Polako se povećavao broj ljudi u čekaonici, a "naš" se avion nikako nije počeo puniti.

U 7h su javili kako će polazak kasniti. Oko 8h su nam javili da putnici na letu 2055 moraju otići do AF šaltera jer je let odgođen zbog tehničkog problema. Svi zajedno smo se pokušali vratiti na šalter, ali nismo mogli istim putem, već smo čekali u "toru", a nikoga od nadležnih nije bilo briga. U isto vrijeme je odlazilo nekoliko aviona za druge destinacije. Trebalo je zakomplicirati i pokušati smanjiti trošak kompaniji. Naime, svako prebacivanje iz kompanije u kompaniju dovelo bi do podizanja troškova. Ovako će možda netko odustati i otići sutradan, a netko će samo šutiti i trpiti. Nakon desetak minuta došao je stariji aerodromski službenik koji nam je rekao kako se na avionu ne mogu zatvoriti vrata i da se to moglo otkloniti još dan ranije, jer je posada ostavila avion i otišla u hotel, a pri jutarnjoj provjeri aviona ustanovili su grešku, tako da tehničari nisu stigli riješiti problem. Dakle, svi zajedno smo požurili do šaltera, i stvorili jedan široki red. Biseri su pokušavali preko reda i što je najgore i uspjeli, malo buke i prijetnji i za tren su dobili kartu za let nekog drugog prijevoznika. Kako je CA imao let za Pariz oko 8:30h, prošetao sam do njihovog šaltera i ustanovio kako ima 5 slobodnih mjesta u poslovnoj klasi, ali se karta mora platiti i naknadno tražiti od AF refundaciju ako bi se dobila. Na AF šalteru je radila samo jedna službenica koja je ulagala sve svoje znanje da pomogne putnicima, ali bezuspješno, avioni su polako odlazili, a mi smo ostajali. Tridesetak putnika koji su željeli otići stajalo je u redu i pokušavalo riješiti problem, a ostali su se prebacili u bar ili su se planirali vratiti kasnije. U toj gužvi za tren se pronađe dežurno gunđalo, šaljivdžija i "pusti me stat". Brzo smo pronašli još troje koji su trebali otići za Toronto, i kada je A došla na red svih petoro smo bili u paketu. Dobili smo karte za let Zagreb - Frankfurt - Toronto s CA i LH uz uvjet da moramo zajedno biti na šalteru u Frankfurtu. Inače, AF je na svojim stranicama uredno objavio kako je otkazan let Zagreb - Pariz oko 7h, dok su nas držali u "toru" do 8h. Tokom tog sata mogli su pripremiti zamjenske letove za sve putnike, jer su imali naše podatke. Kakav početak puta koji je ionako trebao biti kratak. Sada su nam ga skratili za 2-3 sata.

Dosta o tome, na brzinu smo utrčali u CA Airbus 320, A je sjela iza mene, zagrepčanka Đurđa ispred mene, a ostali negdje iza. U avionu su objavili kako kasnimo zbog loših vremenskih uvjeta poviše Frankfurta, a u stvarnosti su čekali nas. Kad smo uzletili prepoznao sam stjuardesu iz Trogira, i kad nam je djelila piće kratko smo popričali. Do mene je sjedila jedna cura porijeklom iz Toronta, a prije sedam dana se udala za jednog karlovčanina. Tokom leta pretresli smo što trebamo vidjeti, gdje ići i kako se snaći u Torontu. Kad smo stigli u Frankfurt, nakon prebacivanja vlakom od jednog do drugog terminala, otišli smo pogledati gdje moramo biti na izlazu B45 oko 13h. Naši sup(a)utnici su uspjeli izmiješati potvrde o prtljazi i što je najbitnije jednu i izgubiti, tako da je situacija bila na rubu incidenta. Ipak, potvrda se pronašla i zamijenila vlasnike, tako da je "problem" riješen. Nakon toga smo otišli pogledati duty, ali kako nam se Đurđa priključila tako smo umjesto gledanja, prešli na priču. Odvela nas je do nekog azijskog restorana, nismo mogli dokučiti kineskog ili japanskog. Naručili smo Spring roles 7,50EUR (6 komada malih) s nekim umakom. Željeli smo podijeliti trošak, ali je Đurđa sama platila. Kad smo joj kazali kakav je plan i koliko ostajemo, samo nas je upitno pogledala, a na pitanje gdje smo odsjeli te odgovor u Church streetu ismijala se do suza. Nama, ništa nije bilo jasno, gdje smo pogriješili? Objasnila nam je kako je Church street poznata po jakoj homoseksualnoj zajednici, i sve nam je bilo jasno.

Vrijeme je brzo prošlo i nakon nepotrebne torture jednog nijemca s potkontinenta pri boardingu, zašto idemo, koliko stojimo, zašto tako malo, ..., ukrcali smo se u LH Airbus 340-600. Normalno dobili smo središnja sjedala, a ne uz prozor kako smo planirali, ali šta je tu je. Ipak je Airbus bio udoban, svaki putnik je ispred sebe imao vlastiti monitor. U cijelom avionu samo je jedan monitor bio neispravan i to ispred A. Za vrijeme leta uz solidnu grijanu večeru uz vino (ili neko drugo piće) mogli smo birati između 12 novijih filmova ("Slumdog milionaire", "New in town", "Pink Panther 2", ...), kao i 5 za djecu, a mi smo odgledali 3. Za vrijeme leta na gornjim ekranima cijeli let su se mijenjale informacije o letu (u metrima i miljama) na kojoj smo visini, koliko smo prešli, koliko još, slike gdje se nalazimo tako da smo mogli pratiti putovanje. Preletili smo preko Velike Britanije, Belfasta, malo ispod Islanda, s desne strane nam je ostao Greenland (bijel s istoka, a zelen sa zapada), preko Labradora i Quebeca do Toronta. Brzina je bila preko 500mph ili preko 900km/h, na 12.000 metara približno 8h leta.

Kasnimo oko 2,5-3h, ali smo ipak stigli, pomalo ljuti, pomalo frustrirani. Izašli smo iz aviona, pratili Đurđu i na kraju se snašli bolje od nje. Došli smo u jednu veliku prostoriju u kojoj je radilo 36 šaltera za prolaz putnika, te ušli u jednu dugu zmiju iščekujući ulazak u Kanadu. Dok smo čekali na pregled dulje od 1h pomaknuo sam sat za -6h tako da je 18h u Hrvatskoj odgovaralo 12h u Torontu. Napokon smo došli do policajke koja nas je pitala gdje idemo, koliko stojimo, gdje smo odsjeli, kao i većinu pitanja s dokumenta koje smo dobili u avionu. Normalno, bilo joj je čudno zašto stojimo tako malo, tražila je rezervaciju smještaja, i na kraju pečatirala ulaz u zemlju. Skalama smo se spustili do preuzimanja prtljage, i opet upali u red. Još jedan pregled prije konačnog ulaska u zemlju. Brzi pogled lijevo desno gdje je rent-a-car, kratki pozdrav s Đurđom i žurba po auto, kako bi što prije stigli na Niagaru. Malo traženja, vožnja liftom i stigli smo po auto. Tamo jedan pravi kanađanin s potkontinenta uredno izdaje auto. Normalno, kako je naše putovanje počelo tako je i nastavilo. Prvo je jedan "u odijelu" krivo rezervirao veliki auto i na kraju ostao riješavati svoje nedoumice, a mi smo dobili Dodge, puno veće i skuplje auto (rezervacijom smo ga dobili po istoj cijeni) umjesto Toyote Yaris. Na kilometar satu je pisalo 10.898km. Preuzeli smo auto bez pretjeranog gledanja, a trebali smo, sreća što na kraju nismo morali platili tu školu. Inače, još je jedna zabluda pala, u Kanadi i Americi svi su automobili s automatskim prijenosom. Imali smo sreću, jer sam prije 15 godina, dvije godine vozio automatik. Malo privikavanja, jedno kočenje s dvije noge, i prebacivanje lijeve noge ispod sica, sve je riješilo. Čim smo izašli s aerodroma, opet problemi, kiša malo pada malo ne. U pripremi za putovanje isprintao sam nekoliko kombinacija u trokutu aerodrom - Niagara falls - Niagara on the lake - Toronto. Korištenjem viamichelinove karte "maknuli" smo se s aerodroma i došli do nekog skretanja. Kako A nije imala vremena proučiti kartu tako smo za svaki slučaj skrenuli s puta. U gužvi smo pitali kanađanina azijskog porijekla gdje je Niagara? Kratki povratak na put s kojeg smo upravo sišli uz njegovu preporuku za "U" okret što je inače strogo zabranjeno. Vratili smo se na put i nastavili polako do Niagare.

Stigli smo oko 19:30h, parkirali se ispred hotela "Oakes Hotel" i javili se na recepciju. Ranije smo rezervirali "Gourmet Gateway Package" za dvoje u sobi na 9-20 katu s jacuzijem, koji je uključivao večeru u "Remington's of Niagara Steak and Seafood Restaurant", doručak u "Applebee's Neighbourhood Grill" i "Vip Wine Testing - Inniskillin". Odmah smo dogovorili večeru tako da nas je mali hotelski bus odveo u 20:10h (02h noću) u Remington's. Relativno veliki, ali prazan restoran uređen u američkom stilu, prigušene svjetlosti, odisao je mirisom grila isto kao i cijela Niagara. Na ulazu tri konobarice iščekuju goste i odvode ih do stolova. Nakon što se predstavila (Robin) ponudila nas je večerom koja je uključivala izbor između 3 različita predjela i 6 glavnih jela, a mi smo uzeli predjelo "Ceasar salad" za A i "Remington's Signature Prime rib soup" za mene te glavno jelo "Veal Parmesan" i "Prime Rib of Beef" komad polukuhanog i polupečenog mesa, navodno njihovo najbolje jelo. Naručili smo i pola litre nekog domaćeg vina i platili ga 20,08CAD (kasnije smo shvatili da je bilo preskupo), uz manču smo zaokružili na 25CAD. Večeru je zaključio čaj, jedini što je vrijedio. Ostalo je bilo ispodprosječno. Za vrijeme večere jedna konobarica je uzela mikrofon, počela pjevati, prošetala kroz cijeli restoran i usput očistila jedan stol, desetak minuta kasnije to je uradila i druga, a obje su izvrsno pjevale. Ako ništa drugo zbog toga ćemo pamtiti ovaj restoran. U 21:40h smo se vratili u hotel slikali par slika Niagarinih slapova, prebacio sam auto na parkiralište iza hotela i otišli smo leći.

Nismo se ni raspakirali jer smo ujutro planirali otići. Prije spavanja pokušao sam napuniti kameru i mobitel, ali sam shvatio da sam pogriješio. Prije puta u Brazil pričao sam sa svjetskim putnikom koji je više puta bio s one strane "bare" koji mi je objasnio da je moj punjač za Nokiu spreman raditi i "preko bare" jer na njemu piše 100-240V, 50-60Hz. I bio je u pravu, u Riu sam spojio punjač i bez problema napunio mobitel, aparat za brijanje, ..., tako da sam za ovo putovanje uvjeravao A kako je sve riješeno. Čak sam joj pokazao i punjač. Međutim, zaboravio sam na jedan mali detalj, utičnica je drugačija. Na teži način sam došao do odgovora kako usprkos bilo kakvoj pripremi uvijek možeš očekivati nešto da si zaboravio ili da će se dogoditi naopako. Uslijedilo je brzinska reakcija, gašenje mog mobitela kako bi ga imali zadnji dan za slučaj da se ne snađemo. Dok smo pokušali zaspati kroz velike prozore (skoro cijeli zid), gledali smo maglicu koju je stvarala Niagara, a dizala se preko hotela od 20 katova, ukupno preko 200 metara visinske razlike.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt