Putopis by Egon Raspor dipl.ing

Bina Istra-upravljanje i održavanje
Vatrogasac-"Tunel Učka"

Vatrogasci Kathmandua

veljača, ožujak 2009.g.

Tjekom ovogodišnjeg posjeta Nepalu kao dugogodišnji vatrogasac nisam mogao odoljeti a da i ovaj put kao i tjekom prijašnjih posjeta nekoj istočnjačkoj zemlji, ne provedem jedan dan sa tamošnjim vatrogascima.

Nepal je mala, siromašna, planinska zemlja smještena između Indije i Tibeta koju je zbog svoje zemljopisne izoliranosti i različitosti etničkih grupa koje je nastanjuju teško ukratko opisati.

Ali ako Hrvatsku možemo opisati kao malu zemlju za veliki odmor tada Nepal definitivno spada u malu zemlju za veliku avanturu - i ona to uistinu je.

Tisuće planinara , avanturista i ljubitelja prirode svake godine posjeti ovu zemlju u težnji da osvoje neki od najviših vrhova svijeta ili pak uživa u trekingu, raftingu,kajakingu ili u nekom od ekstremnih sportova koji se nude u ponudi stotine turističkih agencija u Kathmandu-u ili Pokhari, najvećim turističkim centrima i početnim točkama gotovo svih treking tura. Sa svojih 21 milion stanovnika od kojih više od 85% stanovništva živi u ruralnim područjima u kojima još uvijek prevladava podjela na etničke zajednice kao i podjela na zajednice unutar pojedinih kasti u Nepalu tradicija i religioznost zauzimaju važan dio u svakodnevnom životu.

Iako tradicija i religija zauzimaju važan dio u životu svakog Nepalca vidljivo je kako mlađi naraštaji Nepalaca pogotovo u urbanim sredinama polako poprimaju uz svesrdnu pomoć medija, interneta i turista obilježja zapadnjaka .

U ne tako davnoj prošlosti Nepal je zbog svojih unutrašnjih političkih prevrata bio nepoželjna i nepopularna turistička destinacija u kojoj su demonstracije,ulični nemiri, i ubojstva političkih lidera zemlje bili gotovo svakodnevica.

U današnje vrijeme situacija je uvelike drugačija. Iako su neki djelovi zemlje još uvijek pod nadzorom "maoista" (komunističke frakcije Nepala) napadi i sukobi danas kao niti u prošlosti nisu usmjereni spram turista, koji se iako uz brojne kontrolne punktove i nezaobilazne posebne dozvole mogu slobodno kretati zemljom.

Središte kulturnog, političkog, gospodarskog i inog života u Nepalu je Kathmandu. Smješten u dolini koja nosi isti naziv kao i grad, svoj dom pronašlo je više od milion i pol stanovnika dok u samom gradu živi više od polovice tog broja, što Kathmandu čini gotovo milijunskim užurbanim gradom sa nevjerovatnom frekvencijom prometa u kojem prometne propise zamjenjuje automobilska sirena a semafore policajci koji se ne ustručavaju neoprezne vozače motocikala udariti štapom po leđima.

Sletjeti avionom u Kathmandu za nekoga tko je po prvi put na istoku znači uistinu kulturološki šok, ali posjetiti vatrogasce u jednom takvom gradu za mene je bilo više od toga.

Krećem pješice rano ujutro iz turističke enklave "Thamela" kroz labirint uskih uličica put strogog središta grada Durbar sqare-a- trga gdje su nekad u prošlosti kraljevi bili krunjeni, i mjesto gdje se u najboljem svjetlu može vidjeti bogata arhitektonska baština Nepala.

Na putu do Durbar square-a poglede mi mame mnogobrojni trgovci koji već od ranog jutra rasprostiru svoje improvizirane štandove, a desetci vozači rikši presreću mi put i nameću se u pružanju svojih usluga.

Zastajem na samom trgu i očajnički želim prvu jutarnju kavu, pogledom tražim neko novo mjesto umjesto "durbar cafe-a" poznate kavane i centra modernog "zapadnjačkog" načina odjevanja i muzike u Kathmanduu.Pogled mi zastaje na natpisu iznad male neugledne trgovine na kojoj piše "Milk, lassi, and Yak cheese" - pomislim to još nisam probao.I uistinu lassi (vrsta jogurta) i sir od Yakovog mlijeka idealan su i originalan obrok u Nepalu. Usput pitam prodavača gdje se nalazi vatrogasna postrojba a on mi samo pokazuje rukom u smjeru suprotne strane trga.Izlazim iz trgovine i upućujem se na suprotnu stranu prostranog trga i dolazim do nekadašnje kraljeve palače (durbar- znači palača) i ponovo pitam prolaznika gdje su vatrogasci- rukom mi i ovaj pokazuje malo ulijevo ali opet na kompleks kraljeve palače.Gledam malo pomnije i uočavam kako je krajnji dio velikog kompleksa palače ipak malo zapušteniji, a pogled kroz čudne otvore u zidovima zastaje mi na čudnoj građevini koja samo sliči vatrogasnom tornju.Tražim ulaz ali shvaćam kako je sa ove strane trga koji je ujedno i pješačka zona nemoguće prodrijeti u krug postrojbe. Ubrzanim korakom probijam se kroz gomilu prodavača do ugla trga i uskoro stižem do neugledne kapije po kojoj se nipočemu osim po ogromnom znaku zabrane parkiranja (koji usput budi rečeno nitko ne poštuje) ne bi dalo naslutiti da sam došao na ulaz najveće i kako sam kasnije saznao najopremljenije vatrogasne postrojbe u Kathmandu-u i Nepalu uopće.Skeptično prilazim kapiji i prije no što sam uopće pokušao pokucati ili odškrinuti vrata , na istima se pojavljuje osoba u maskirno plavim vojnim hlačama bez cipela i majice i zbunjenim pogledom kao da me pita :"Tko si i što želiš?"

Rukom mu pokazujem na amblem moje vatrogasne postrojbe koju sam obukao posebno za tu priliku i čini mi se kako mu je jasno, iako i prije no što sam ga uspio bilo što upitati on mi odgovara "No spik english", a odmah nakon toga i povik Sahtarrrrr. Još uvijek stojim ispred ulaza ali za nekoliko trenutaka predamnom se pojavljuje Sahtar, mladić u kasnim tridesetim i ne govoreći ništa , već samo pokretom glave kao da me pita šta želim. Pitam ga govori li engleski i pokušavam objasniti kako sam i ja vatrogasac u svojoj zemlji i došao sam ih posjetiti i usput mu pružam pripremljen poklon; amblem svoje vatrogasne postrojbe.Sahtar me na nerazumljivom engleskom poziva u krug postrojbe i nudi praznan sanduk Coca - Cole umjesto stolice i započinjemo razgovor.

Oko nas se uskoro sakuplja ostatak postrojbe i umjesto mog postavljanja pitanja njima- moj sugovornik Sahtar zatrpan je pitanjima svojih kolega. Objašnjavam im odakle dolazim i koji je povod mojeg posjeta, pokazujem im slike svoje postrojbe i objekta na kojem radim. U prvih pola sata iako nisam saznao ništa o njima , a oni o meni gotovo sve, plus malu lekciju iz zemljopisa gdje sam crtežom morao objašnjavati gdje je Hrvatska... ali dobro barem sam razbio ono nepovjerenje koje je bilo prisutno na početku.Osvrćem se oko sebe i shvaćam kako se nalazim u nepopločenom, prašnjavom dvorištu u čijem je središtu visoka metalna konstrukcija sa koje visi nekoliko vatrogasnih cijevi a podno kojeg je parkiran prastari Isuzu kojem trojica polugolih Nepalaca pokušavaju ulaštiti dobrano izbljedjelu boju i koji bi sudeći prema izgledu čak i kod nas već bio rashodovan ili bi služio kao muzejski primjerak. Oko mene sakupljeni vatrogasci svi redom neformalno odjeveni, neki u vojnim maskirnim hlačama, neki u kratkim hlačama, svi redom ili bosi ili u šlapama ne uljevaju mi dojam pravih profesionalaca . Uviđam, ovakvim načinom, okružen dvadesetoricom Nepalaca neću saznati ništa, pitam Sahtara možemo li nasamo popričati i mogu li mu postaviti nekoliko pitanja u vezi vatrogastva u Nepalu.Ono što sam čuo u nastavku razgovora naprosto me je zaprepastilo.

Sahtar mi polako smirenim tonom odgovara na postavljena pitanja i govori kako vatrogasci u Nepalu u biti nemaju radno vrijeme, već u postaji žive, rade i provode većinu vremena. Na pitanje nemaju li ovi ljudi svoje porodice i kada provode vrijeme sa njima odgovara kako u tome i jeste bit jer više od polovice osoba koje ovdje rade u stvarnosti i nisu vatrogasci već osobe koje su zaposlene u javnim državnim službama ili vojsci koji zbog raznih razloga bilo zdrastvenih,polaganja raznih stručnih ispita, zbog potreba liječenja sebe ili članova svojih obitelji prelaze iz drugih krajeva Nepala u Kathmandu i svoje radno mjesto iz krajeva kojih dolaze zamjenjuju za ovo vatrogasca u Kathmanduu,dok njih 10-ak koji su već godinama u postrojbi godišnje imaju 40 dana odmora i tada većinom odlaze u posjet roditeljima i suprugama.Napominje kako u Nepalu ne postoji nikakav centar za obuku Vatrogasaca i pokazuje mi svoju ozljedu na nozi i objašnjava kako zbog toga nije mogao nastaviti svoju vojnu karijeru, ali je zadovoljan sa poslom vatrogasca u Kathmanduu koji iako manje častan i slabije plaćen od onog vojnog, ipak je posao.Pitam svog sugovornika kako i tko može postati vatrogascem i koji su kriteriji za dobivanje posla, na šta mi on odgovara kako je sustav dobivanja posla predodređen u Nepalu samim rođenjem i statusom odnosno sustavom kasti i kako će veoma teško sin postolara ili trgovca postati vojnikom, već su ti poslovi predodređeni za osobe iz kaste vojnika ili izrađivača oružja i kako on zna da je jednom zapadnjaku teško razumjeti ovaj način podjele zanimanja ali isto tako pokušava mi objasniti kako se neka zanimanja usavršavaju i usađuju u gene generacijama i jedan trgovac nikada ne bi mogao biti dobar vojnik jer mu to nije prirođeno. Malo razmišlam o tome i želio ja to priznati ili ne smatram da ima nečeg u tome.

Moj sugovornik nastavlja sa pričom i govori mi kako trenutno u postrojbi ima 28 vatrogasaca i trude se stalno imati najmanje 15 prisutnih jer uvijek netko mora izaći zbog privatnih ili poslovnih razloga.Uviđam kako sva moja u glavi pripremljena pitanja u ovoj specifičnoj situaciji i nemaju nekog pretjeranog smisla ali ipak pokušavam doznati više o načinu na koji rade i djeluju.Na pitanje o plaćama i uvjetima rada vatrogasaca u Nepalu osjećam nelagodu u sugovornikovom glasu, ali ipak nevoljko odgovara.Prosječna plaća u rangu državnog službenika (u koji rang spadaju i vatrogasci) iznosi 75 dolara mjesečno dok moj sugovornik i još trojica zaposlenika koji su formalno ali ne i službeno (činovima) više rangirani dobivaju oko 100 dolara mjesečno što kako kaže nije mnogo ali barem ne plaća stan, struju , vodu... i ostane mu nešto novaca kojeg pošalje svojima na selo.Radni vijek je 25 godina nakon čega možeš ići u mirovinu koja iznosi 30-ak dolara ali možeš i nastaviti raditi do 60 godina starosti. S obzirom kako ja uza svu štednju u Nepalu ne mogu proći sa manje od 20 dolara dnevno teško bih mogao uz takva primanja dočekati kraj mjeseca, a kamoli mirovinu.

Nakon popušene cigarete odnosno kutije koju sam brzinski podjelio, krećemo u obilazak postaje.Vlaga , dotrajalost i kablovi koji vise sa stropova i zidova prisutni su na svakom koraku. U otvorenim garažama vidim dvoja vatrogasna vozila, jedan Isuzu sličan onome parkiranom u krugu postaje za koji sugovornik kaže da nije u funkciji i da je stariji od trideset godina i jedne auto-ljestve isto tako starijeg datuma. Kaže mi Sahtar da je trenutno jedino potpuno ispravno vozilo onaj vani parkirani Isuzu koji je kao donaciju vladi Nepala darovao Japan. A i on ima 27 godina. Za auto-ljestve kaže da su dobre, ali je gotovo nemoguće njima prići bilo gdje u Kathmanduu jer visokih (do 10) katova zgrada ima samo u centru Kathmandua a tamo probiti se do mjesta požara često je nemoguća misija.Pitam Sahtara kakvu još opremu posjeduju misleći pri tom na izolacione aparate, razvalni alat...Ali dobivam odgovor kako tako nečeg nema i sve šta oni imaju muzejski je primjerak Isuzua, nekoliko aluminiziranih interventnih jakni, limenih šljemova,čizama,opasača, cijevi i mlaznica- naglašavajući pritom riječ nekoliko. Što u prijevodu znači; svi vatrogasci, bolje rečeno svi sudionici intervencije nemaju niti vlastitu zaštitnu radnu opremu.Plave maskirne uniforme koje primjećujem da su neki u međuvremenu obukli , u biti su vojne odore kakve nose mnogobrojni vojnici koje sam susretao na ulicama Kathmandua.

Odlazimo do prostorije koja bi trebala biti ono što se u našim krajevima naziva skladište, ali u Nepalu je to hrpa nabacanih prastarih cijevi i izolacionih aparata za koje Sahtar kaže da su donacija američke vlade i da bi neke od njih čak i mogli osposobiti, ali šta kad nemaju maske za njih.

Ulazimo u prostoriju koja bi se trebala u normalnim uvjetima rada zvati dispečerski centar ali u Nepalu je sve malo drukčije negoli ono na šta smo navikli.

U kutu prostorije nalazi se stol.Obični, drveni, a na njemu telefon za koji mi sugovornik objašnjava da je telefon za uzbunjivanje i na njega se primaju dojave o požaru.Taj telefon ćete dobiti ukoliko iz doline uputite poziv na broj 101 koji je jedinstven u nekoliko većih gradova Nepala.Na stolu je još nekoliko Motorola ali Sahtar kaže da pokrivenost u gradu i nije svuda najbolja, kako odašiljač često ostane bez rezervnog (baterijskog) izvora napajanja a u gradu dnevno ima samo nekoliko sati struje, tako da se oni često služe svojim privatnim mobitelima za komunikaciju.

Pitam svog sugovornika jesu li svjesni da rade ovaj uistinu opasan i odgovoran posao u teškim uvjetima i jesu li ikada pokušali putem neke krovne organizacije ili ministarstva poduzeti nešto da im se poboljšaju uvjeti rada i nabavi suvremenija oprema?

Dobivam odgovovor da su on i neki starije kolege u nekoliko navrata pisali ministarstvu vojske kao i samom predsjedniku države o njihovoj problematici i tada im je u narednih nekoliko mjeseci stizala ili neupotrebljiva oprema iz donacija ili odgovori u stilu kako je u državi ratno stanje i kako država misli na njih ali u tako teškim vremenima primarna je zadaća osigurati mir i opremiti vojsku i policiju.Smijem se jer kao da mi ta priča zvuči odnekud poznato.

Sahtar mi kaže kako smatra da za njih u Kathmanduu ima puno posla, i kako godišnje izlaze na stotinjak intervencija iako poziva upomoć imaju mnogo više. Ali poučeni nekim iskustvima iz prošlosti gdje su i oni sami bili žrtve napada i bijesa stanovništva iz razloga što zbog neadekvatne opreme nisu mogli pomoći, sada po dojavi najprije najčešće šalju izvidnicu na motociklu da vidi o kakvoj se situaciji radi, a on im tada putem mobitela javlja jesu li potrebni, kuda se mogu probiti i mogu li išta učiniti na toj intervenciji.Isto tako kaže kako su Nepalci dobar narod , uvijek spremni pomoći svakome u nevolji i često se događa da masa ljudi do njihovog dolaska već sama ugasi vatru ili pomogne unesrećenima.Najviše ima požara izazvanim svijećama što me ne čudi jer u vrijeme dok sam ja boravio u Kathmandu-u struje je bilo samo 4 sata dnevno, a Sahtar mi kaže kako veliki problem predstavljaju i ilegalni električni vodovi pošto Nepalci kao snalažljiv narod vrijeme redukcije koriste i da se ilegalno ali i nestručno priključe na javnu rasvjetu ili neki drugi izvor besplatne struje.

Obilazak postaje završavamo u sobi za dnevni boravak odnosno vlažnoj sobi niskih stropova na čijem su podu naslagane palete 5-6 u nizu sa svake strane prostorije na kojima su naslagani madraci i dok sa jedne strane na tako improviziranim krevetima spavaju dvojica vatrogasaca na drugoj dvojica igraju šah.Ne krijem zaprepaštenje obzirom na uvjete rada što osjeća i Sahtar i govori mi kako na katu imaju privatne prostorije u kojima žive ali da nisu baš u najboljem stanju. Ne inzistiram na tome da me odvede gore, jer i ja osjećam nelagodu i posramljenost u njegovom glasu.

Ponovo se vraćamo u dvorište, sjedamo na iste sanduke coca cole i pitam svog sugovornika kako rješavaju probleme šumskih požara? Na to pitanje nakon dužeg razmišljanja odgovara mi protupitanjem:jesam li ikada bio izvan Katkmandua u dolinama ili planinama , na što odgovaram da jesam- a on mi kaže kako sam tada vjerovatno primijetio da je u dolinama vječito zelena vegetacija i većina je zemjišta obrađena i zasađena žitom i rižom i da takva vegetacija ne gori, ali ako se ipak zapali tada su doline ispresijecane rijekama i potocima i tada požar sam stane. U planinama požar se širi najčešće uzbrdo, dođe li do vrha strme planine tada sam staje, a ako i ne stane tada se širi i penje na drugo više brdo i kada dođe iznad nadmorske visine od 3500 metara tada prisilno stane jer na tim visinama i više gotovo da i nema nikakve gorive vegetacije. Dok su sela i kuće najčešće smještene u blizini rijeka i samim time zaštićena. Isto tako u blizini sela gotovo da i nema drveća jer je stoljećima drvo služilo za ogrijev,spremanje jela, građu itd. i u krugu naselja od nekoliko kilometara nema drveća,jer je posječeno, kao niti trave i grmlja koju redovito pasu životinje . Isto tako Sahtar kaže da se je i bog pobrinuo i uredio pravila po kojima priroda čuva samu sebe. A da se šumski požari u pravilu ne gase u to sam se i sam uvjerio nekoliko dana kasnije u blizini Dunchea na sjeveru Nepala gdje sam dim u daljini vidio danima.

Iz ruksaka vadim foto-aparat i nekoliko kutija cigareta koje sa zadovoljstvom prihvaćaju i pitam mogu li uslikati nekoliko fotografija, nevoljko mi dopuštaju pa ne ulazim u sve kutke postaje iako bih svojim kolegama i vama volio predočiti slikom svu problematiku posla vatrogasaca u Nepalu.

Pozdravljam svoje nepalske kolege i na poklon dobivam amblem njihove postrojbe, za kojeg ponosno navode da su ga sami osmislili i financirali njhovu izradu.

Svi redom, okupljaju se oko mene i čvrstim stiskom ruke daju mi do znanja kako iako siromašni, ponosni su na ovo što rade u uvjetima kojima rade.

Ali postavlja se pitanje: nisu li sami mogli učiniti nešto da im život u ovoj postrojbi bude malo bolje uređen, a uvjeti za život i rad bolji i primjereniji i da li je uistinu vlada upoznata sa stupnjem njihove (ne)opremljenosti.Hoće li se u skoroj budućnosti nešto promjeniti ili je to jednostavno tako u Nepalu.

Prolazim kroz ulaznu kapiju i ponovo sam na zakrčenim ulicama Kathmandua.Zaobilazim automobil parkiran podno znaka zabrane parkiranja i probijam se kroz masu.Koračam bez cilja, zabrinut zbog svojih nepalskih kolega.Razmišljam o nepravdi. O podjeli svijeta na bogate i siromašne.O Sahtarovim jednostavnim ali mudrim teorjama. Tužan , ali u biti sretan što sam posjetio nepalske a ne recimo njemačke ili engleske vatrogasce nakon čijeg bih posjeta bio još više deprimiran i nezadovoljan uvjetima i plaćom za koju ja radim.

Ovako mogu samo reći:"Ja sam stvarno sretno dijete." Ne mislite li i vi tako?

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt