Kad smo bili prethodni put u Beču i kad je Tarma imala nepune dvije godine, za kretanje po gradu smo koristili auto. Ovaj puta smo se okrenuli gradskom prijevozu što je ipak, bez obzira na komoditet auta, daleko bolja opcija. Brže se stigne i nema gnjavaže s parkingom. Jer prošli put sam naučio da parking u Beču nije jednostavan ni vikendom, osim što je na ulici besplatan.
Za nas dvoje kupili smo kartu gradskog prijevoza koja vrijedi 24 sata. Dovoljno s obzirom da se dan kasnije kreće natrag. Kiosk ispod metroa ih naravno ima. Prodavačica je s ovih naših prostora pa smo odmah prešli s engleskog. Prvi dio dana smo odlučili provesti u Tiergartenu, zoološkom vrtu gdje smo bili i prošli put. Ovaj put vrijeme je bilo puno bolje i krenuli smo dosta rano. Jednog dana djeca će nam moći svašta prigovarati ali da se na putovanjima nismo prilagođavali njima – ne.
Na stanici metroa K opet ima svoj show. Padne joj krofna, pa ju digne i u pokušaju da ju strese opet ju sada rukom baci dole. Ovo je čak ulovljeno na video kao dokaz jednog dana da se nije usmotanila u starosti nego da je oduvijek bila takva. Izlazeći iz metroa sišli smo stanicu prerano pa je trebalo hodati. Ok, bar smo vidjeli Schonbrunn izvana u prolazu. Unutra smo već bili pa smo ga ovaj preskočili. Tarmu sam prošvercao i u Tiergarten, kao, nije još prešla tu dobnu granicu. Prošla je.
Započeli smo razgledavanje s Koalama pa onda dalje redom. Tarma je opet krenula zapisivati i crtati u svoju bilježnicu, brzo smo se dogovorili ono isto, ja slikam ono što ona želi pa će kasnije to precrtati. E kada bi se uvijek tako lako dogovarali… Jedva sam čekao doći u prostoriju sa šišmišima gdje slobodno u mraku lete oko posjetitelja. Ma cijeli taj tropski prostor je meni super. Ni rasplivani pingvini kao ni rasplesani polarni medvjed nisu za odbaciti, ali tropi su tropi. Žirafa nije bilo ali zato su pred kraj bili orangutani. Čep je bio zadivljen… zelenim kuglama pored orangutana. Pored kugli ti narančasti primati ga nisu previše zanimali. On bi najradije uzeo zelenu plastičnu kuglu. Blažena djeca.
Na kraju, nisam se mogao odvojiti od tropskog morskog akvarija. Preeedivan, satima bi mogao stajati buljeći u njegovo tiho šarenilo, samo da mi se dozvoli. Zato je balondžija prije izlaza vjerujem bio djeci najzanimljiviji. To je jedan od onih likova koji rade gigantske balone od sapunica pa klinci jure okolo pokušavajući ih razvaliti. Gledajući ih i mene je došla volja ali mi je nešto govorilo da ne bi baš bilo primjereno.
Čisto radi promjene doma smo krenuli tramvajem ali tek nakon što smo napali kebabdžinicu na malom tramvajskom kružnom toku. Tramvaj ima ohoho stanica do našeg apartmana, tko će to izdržati praznog želuca? Čep kojeg bi taj tramvaj najviše razveselio ga je prespavao. Nije taj imao pojma ni da smo ušli ni da smo presjedali i na kraju izašli. Spavalo je umorno dijete cijelo vrijeme. Ovo jutro je bio dobar, naravno, bilo mu je zanimljivo, ali dan još nije gotov i još ima vremena za show. Tarma se dobro držala, njoj dnevno spavanje odavno nije potrebno. Jedini pravi problem bio je popeti se na taj nesretni treći kat. A noge umorne…
Nakon ručka i prijeko potrebnog odmora opet smo bili u pogonu. Kombinacijom metro linija do planetarija. Nisam znao šta očekivati od toga, nekako sam sumnjao da bi to bilo primjereno za djecu ali možda za Tarmu ipak je? Sumnju je pojačala i činjenica da im web stranica nije na engleskom. No, nije problem prošetati se i provjeriti na licu mjesta.
Južnoslavenski jezici se redovito čuju na bečkim ulicama. Dosta često, tako da se nisam iznenadio kada smo u liftu u podzemnoj raspravljajući o linijama čuli prijateljski:
– Gdje točno trebate ići?
Hrvatski, srpski, bosanski… sve se čuje i svugdje se čuje. Ne možeš ljude ni na glas ogovarati iz straha da te razumiju.
Planetariji je na kraju stvarno ispao fijasko. Program je isključivo na njemačkom i traje skoro sat vremena. Šteta, i da je na engleskom za ovako malu djecu nije primjereno. Do sada nisam nikad prišao nekom planetariju izbliza ali sada znam za ubuduće. Nije problem, odmah u susjedstvu je Prater, zabavni park s poznatim kotačem. Cijena nije mala ali preživjet ćemo nekako taj trošak. Vožnja traje jedan krug i vozi se u zatvorenim kućicama. Normalno bi bilo da kad svaka kućica prođe pored rampe za ukrcaj da kotač stane i ljudi se izmijene. To bi trebalo biti razumljivo. U jednom trenutku red se drastično usporio i stvorio se dobar rep iza nas. Nekoliko tih kućica služi kao rotirajući restoran. Ljudi uplate večeru, vjerujem jako skupu, i jedu rotirajući uz panoramu. Svaki put kad stignu do rampe za ukrcaj u kućicu upadaju konobari i donose novi slijed i novo vino. Kreće degustacija vina i ostali bakrači. A mi nadrkani posjetitelji obični, stojimo, gledamo i čekamo, čekamo i čekamo. Jer te ceremonije traju. Nemam ništa protiv da si ljudi koji mogu priušte skupu i ekskluzivnu večeru. Ali šizim kad to ide preko mojih leđa, što bi beskonačno čekanje da ih konobari iztitraju upravo to i bilo. Neopisivo su nam išli na živce, svima koji smo bili prisiljeni čekati.
Čep je postajao sve luđi a i mi skupa s njim, samo sam čekao kad će puknuti. Nakon dužeg čekanja došao je i naš red na ukrcaj. Čep ne želi ići gore. Dobro, ok, nećemo ići nikamo, sve će stajati. Čep ne želi gledati kroz prozor… ma ok, ne moraš.
– Nemoj me snimati! – zabrani mi povampireno dijete u jednom trenutku. Ok, neću ni to, samo šuti. Sram me je vrisnuti ili prijetiti mu pred ljudima a mali je to nanjušio. K i ja smo si ga malo po malo dodavali, tako da smo oboje imali neke trenutke gdje smo mogli uživati u panorami. Točnije, ono što su nam vlažno staklo i mrak dozvoljavali da vidimo. Vjerujem da je Čep izludio i ostale ljude. Prokleo sam onu glupu večeru na kotaču sto puta, bio je tako dobro raspoložen dok sve dok nismo zapeli radi te pizdarije. Da, veselje radi vožnje velikim kotačem – terminirano. Kad smo malo sišli s druge strane gdje se vidio mali sajam u Prateru i jedan veliki šleper, tu se malo smirio. Eeee, treba proučiti kamion. Ja… jedva sam čekao da vožnja završi, bilo mi je dosta svega. Na rubu da iskočim naglavačke. Da smo barem normalno ušli bez svog onog čekanja u redu radi nečije želje da povali neku koku plaćajući joj ekskluzivnu večeru. Žarko sam želio tom tipu jedan veliki FLOP tu večer i jako puno ispričavanja i objašnjavanja kako će drugi puta biti bolje.
Dakle to je bio čuveni Prater, hm, zanimljivo iskustvo. U planu je bio odlazak do centra i lagana šetnja. Pravo doba, nedjeljna večer, malo ljudi… pješačka zona samo za nas. Prostora je trebalo kad se Čep padajući počeo pružati po podu. Malo kasnije opet je nešto gnjavio, normalno, kada mu je mater blizu onda može. Tarma je, o hvala nebesima, pristojna. Prava cura, šeta, gleda i ne davi.
Ovaj mali opet se nešto buni, sada neće kapu. Jer ima kuglu. Nabijem ti sad tu kuglu, pa mjesecima ima istu kapu s kuglom na vrhu i sada ju je eto primijetio. I neće ju. Pa ajde ti nemoj poludjeti. Šetnja centrom Beča – terminirana.
Kako je postalo vjetrovito i nešto prohladnije nego šta nama odgovara, malo smo skratili i uputili se natrag u stan. Ali ne prije jednog hot doga s obližnjeg kioska… kojeg mi je pružio čovjek obraćajući mi se na mom jeziku. Ima li u ovom gradu uopće Austrijanaca? Vrag mi nije dao mirao pa sam nos gurnuo i u jedan sushi fast food u podzemnoj. I kupio porciju koja je lijepo izgledala. Šteta što okus nije pratio izgled, šteta.
_________________________________________________________________________
metro karta, 24h – 7,60 euro
zoo, ulaznica odrasli – 18,50 euro
zoo, ulaznica djeca – 9 euro
kebab – 3,50 euro
kruh, 1kg – 2 euro
krofna – 1,80 euro
Prater kotač, ulaznica odrasli – 9,50 euro
Prater kotač, ulaznica djeca – 4 euro
hot dog, centar – 4,10 euro
sushi, metro – 4,90 euro