Pola dana u Bratislavi pa pravac na zapad. Nije mi bilo nimalo žao. Odmah ujutro dok se ekipa sredi, krenuo sam natankati plin u auto. Trebala je to biti jednostavna operacija jer sam točno znao gdje se punionica nalazi. Je, ali nisam znao kako se dolazi do nje. Tj. došao sam uz GPS do ceste koja vodi unutar nekakvih starih zidina ali tamo je bio portun koji je zaključan vjerojatno zadnjih 30 godina. Fora je bila da se do punionice ulazi kroz rampe pored portira na Vajnorskoj aveniji, praktički se ulazi u prostor nekoliko firmi.

Heh, ali prije toga sam morao zalutati u prvo obližnje superperiferno malo naselje, nakon upita biti poslan na OMV (koji nema punionicu plina), da bi me tek puko ”… a možda je tu…” razmišljanje navelo da pitam čovjeka na rampi. Ovaj mi je hrapavim glasom pokazao smjer iza rampe i rekao ”Ahore”. Nisam ga razumio pa je to žustro ponovio nekoliko puta: ”Ahore, ahore, ahore”. Izgledalo mi je kao da me tjera, ali zašto mi onda pokazuje smjer unutar firme? To ”ahore” znači ”gore”, logično. Iz nekog razloga ja to nisam shvaćao nikako, vidio je to i portir pa je ostavio svoje radno mjesto i rekao da ide sa mnom. Kad je izašao vidio sam da to nije čovjek nego kit. Ne sjećam se da sam ikada uživo vidio čovjeka s tolikim trbuhom, dobro da se nije saplitao o njega. Kada je sjeo imao sam osjećaj da se auto nagnuo, a nemam mali auto. Sjedalo je bilo malo spušteno pa se ovaj dobro izgnjavio pokušavajući sjediti nekako normalno. S druge strane, jednom kad je sjeo nisam mogao doći do poluge za uspravljanje a dok mu ja objasnim… Ionako smo nakon stotinjak metara stigli.

Punionica plina iz nekog drugog vremena. Mala garaža prenamijenjena u dućančić sazidana još u ono doba kada je beton izumljen. Pored nje plinski spremnik neuspješno sakriven rastegnutom ceradom koja lamata na vjetru. Okolo još garažica ili dvije a dalje sve pustopoljina,do prvih starih hala. Svašta.
Prije nego je čovjek kit za povratak sjeo u auto, podignuo sam sjedalo, jer da se taj izvrne na leđa nema dizalice koja bi ga uspravila. Sretan on, sretan ja. Ceste po širem centru su loše, loše i lošije. Katastrofa. Svako malo bi tresnuo u neku rupu ako nisam na vrijeme promijenio traku. Dobro da je bio vikend i da su ceste bile prazne pa sam uz malo opreza mogao vrludati i izbjegavati ono što bi na vrijeme vidio. Rezultat te vožnje je bio zvuk na ovjesu kojeg ranije nisam čuo. Taj me zvuk pratio još tjednima poslije toga bez da uspijemo otkriti pravi uzrok.

Dok sam se vratio svi su bili spremni za polazak, taksijem do transportnog muzeja. Tarmu smo prošvercali kao neškolarku i izbjegli plaćanje jedne ulaznice. Sumnjičava baba na ulazu nije baš bila uvjerena u to ali nije mogla ni dokazati išta. Transportni muzej u Bratislavi je dosta malen, smješten je u jednoj staroj nevelikoj željezničkoj postaji. Međutim ima zanimljive eksponate, od čehoslovačkih proizvođača pa do fordovog modela T. Stari motori, bicikle i auti. U dvorištu ili bolje rečeno na nekadašnjem peronu parkirane su stare lokomotive. Ovdje se ne boje držati ni onu s velikom crvenom zvijezdom na nosu.
Tarma je zapisivala sve šta vidi u jednu bilježnicu. Zapisivala i crtala, drugim riječima pisala je svoj mali dječji putopis. Ona inače nema pojma da joj otac tamo nešto piskara i objavljuje na netu, niti da piše o njoj ili bratu. Jednostavno ne zna za sada, niti joj je to bitno. Ali opet, ona piše svoj dnevnik puta. Vidi se odmah čije gene nosi. Uvjerio sam ju da je bolje da ja slikam sve ono što joj se učini zanimljivim pa da onda kasnije u stanu krene zapisivati uz pomoć fotki. Jer inače bi ju stalno čekali da nešto nacrta.

Brzo smo pogledali muzej, nije ni čudo da nije skupa ulaznica. Od muzeja smo otišli u jednu drugu igraonicu ali ta je za razliku od jučerašnje stvarno postojala u zgradi blizu Dunava. Danas je sve teklo po planu, čak nisam zajebao susret s drugim taksistom koji nas je odveo od muzeja… a bio sam na jako dobrom putu da to napravim. Dovoljno je samo zabrijati da se nalaziš u krivoj ulici, onda kada nisi. Taksi je došao upravo kad sam obitelj počeo pokretati prema krivom mjestu.

Igraonica Detske Museum postoji, stvarna je. Tema je ekologija i sve je prema tome okrenuto. Ideja je u redu ali nije baš neka izvedba. U odnosu na Frida und Fred iz Graza nije bila baš nešto. No, dovoljno da se dvoje djece malo zabavi i da i oni vide nešto lijepo u putovanju.
Ja nisam imao vremena biti s njima, krenuo sam taksijem do stana uzeti stvari, eventualno još malo počistiti za nama i vratiti se dole po njih s autom. Naizgled jednostavna operacija ali uz puno malih koraka koji troše vrijeme nemilice. Na kraju uspio sam, stan sam napustio u dogovorno vrijeme i poslao poruku curi od vlasnika. Nisu imali namjeru doći pogledati, dovoljno je bilo ostaviti ključ u stanu. Dobro njima, dobro meni.

Kad sam došao natrag u igraonicu, a potrajalo je, Tarma se već pomalo dosađivala a Čep je radi nečega plakao. Ah, mirna prva polovica dana – terminirana. Pokupili smo se i otišli. Na parkingu panika, gdje mi je listić? Već sam vidio natezanje sa čovjekom u kućici kad je listić iskočio i spasio me . Nevjerojatno kako se jedan komad papira uspije zametnuti u sitnih deset minuta, zavuče se negdje kao da je živ.

Namjeravao sam prije odlaska iz Slovačke pogledati još i dvorac Devin, točnije njegove ruševine na brdu iznad Dunava i nedaleko Bratislave. Zimi je zatvoren ali htio sam ga pogledati barem izvana. Na kraju sam odustao jer osim što je zatvoren i vrijeme je bilo bezvezno, a mi smo se što prije htjeli dočepati Beča.
Put nas je vodio uglavnom običnom cestom što nije ni loše. Djeca su zaspala i u autu je vladao neobičan mir. Sat vremena kasnije već smo bili u Beču. Sjeverni ulaz autocestom je nevjerojatno grbav. Čak sam pomislio da je ono škripanje ovjesa iz Bratislave evoluiralo u jedan jači kvar. Vozeći se kroz grad mogli smo samo reći:
– Ah… Beč.
Stvarno, razlika između ta dva grada je enormna i iako se u Bratislavi nismo ni u jednom trenutku loše osjećali (ok, osim kad smo tražili Atlantis), dolazak u Beč je bio kao neka nagrada. Bili smo točni, 14:10, sve bolje i bolje.

Ulicu dalje od naše našao sam tijesno mjesto za parking s lijeve strane ceste, odmah do tramvajskih tračnica. Ako je tijesno, nije neizvedivo tako da sam hitro krenuo u uparkiravanje. Naprijed, nazad, naprijed, nazad, podsjećalo je na… khm… Zadnji kraj je čuvao parking senzor, prednji po osjećaju. Koji me u jednom trenutku zajebao pa sam malo tuknuo auto ispred sebe. Dobro da nije imao alarm tako da je ostao šutjeti. Za vrijeme te egzibicije na inače potpuno praznoj cesti stvorio se tramvaj koji nije mogao proći radi mene. Murphy je vidim dotrčao za nama i ovdje. Majstorski sam to izveo, oveći auto parkiran na 10cm ispred nosa i 10cm iza krme. Parkiranje života, potpuno nepotrebno. Jer čim sam zamaknuo iza ugla i vidio našu sljedeću zgradu, vidio sam i tri slobodna komotna mjesta ispred ulaza. Fuck.

Otišao sam bez svoje ekipe preuzeti ključ od stana kako bi pojednostavio cijeli proces. S ono dvoje malih indijanaca to bi bilo, hm, osjetno manje jednostavno. Dočekala me vlasnikova sestra. Vrlo zgodna mlada i simpatična žena s naših jugoistočno europskih prostora. Jednom riječju: privlačna. Ostalim riječima: obitelj mi čuči u autu, nije nam bilo suđeno… kao… inače bi bilo. Mda.

Odmah na početku iznenađenje, stan je na trećem katu, a nigdje ne piše u oglasu. Ajd dobro, srećom sam došao sam, poslije ću se već ja kulturno satrati od tegljenja svih stvari gore u visine. Zgrada je stara, stepenište široko i komotno, gospodsko. Visina stana, neslućena. Stan je bio u redu, prostran i namješten kao da netko živi u njemu. Vlasnik povremeno boravi negdje vani pa dok ga nema iznajmljuje. Tako da su tamo sve njegove stvari. Pozicija je odlična, može se do centra pješke za pola sata a nedaleko je i stanica metroa.

Vratio sam se po auto i preparkirao ga ispred zgrade. K me gledala u nevjerici, šteta ga je micati sada kad je tako savršeno tijesno uguran. Da, je, ali ja sam taj koji stvari, bar većinu, mora odnijeti od auta do stana.

Parkirao sam. Izašao van auta, otvorio gepek i počeo izvlačiti stvari. U jednom trenutku čuo sam K kako me polupanično zove. Uspravio sam se, digao pogled… ne vidim ju. Zbunjenost. Pomislio sam da je u autu ali opet, glas je zvučao tako blizu. Pažnju mi je privuklo nešto na pločniku pored auta. Aaaa, tu je! K je ležala na leđima koliko je duga i široka. Stopala su joj bila na kolniku ispod auta. Koprcala se poput kukca zajapurene face držeći totalno zbunjenog Čepa na prsima.
– Šta radiš dole? – upitao sam je u čudu.
– Pala saaaam! Uzmi malogaaa! – odgovori mi poluvičući.
– Pa šta ti baš u svakom gradu u koji dođemo moraš pasti? – pitao sam je dižući Čepa koji se već spremao preći rub plakanja.
– Ma daj… *#!@$%&?§!! – nešto mi je otpjevala…

Dogodilo se to da auto nije bio skroz do pločnika, ona je sišla stopalima na cestu kako bi Čepa izvukla iz sjedalice. Podigla ga je i kad je trebala krenuti natrag trebala je stopalo dignuti na pločnik. E, nije to napravila i pete su joj našle prepreku, nisu mogle natrag kamo je već krenula njena guzica. Kad pete stoje na mjestu a guzica ide u natrag, pad na guzicu je neminovan. Još kad se ima nešto teže u rukama, u ovom slučaju dijete, spajanje leđa s podom je isto neminovno. Ja sam dobro prošao, nisam bio okrivljen ni za što… ali sam svejedno poput mazge oteglio sve naše stvari do trećeg kata u zgradi koja lifta ne poznaje.

Krenuli smo ručati. Lonaca ima, ali ovdje nema dovoljno tanjura. Stan je za četvero a tanjura samo tri. Plitka. Tri žlice, tri vilice, tri noža. Kolutanje očima nije pomagalo pa smo se snašli sa drugim stvarima koje smo našli. Umirao sam od gladi, ručak je stjecajem okolnosti bio prvo što sam taj dan trebao jesti… a tu sam se bavio čaranjem s tanjurima i zdjelama. TV je bio vezan na TV mrežu, opet je nekakav sistem bio spojen. Ponovo nikakve upute, ništa osim imena i lozinke Internet mreže. I ovdje sam se malo nagnjavio dok nisam došao do nekih crtanih.

Nešto kasnije krenuli smo do Rathausa. Pješke, nije daleko. Alser Strasse vodi upravo pored Weihnachtsdorf Altes, jednog od božićnih sajmova u gradu. Smješten je u jednom velikom dvorištu sa četiri strane omeđenog starim zgradama. Potpuno odvojen od ulica. Ima štandova, vrtuljaka za djecu i još nekih dodatnih sadržaja za sve dobne skupine. Odmah nam se svidjelo. Dok se Čep obasjanog lica vozio na manjem vrtuljku ja sam Tarmu odveo na panoramski kotač. Malo me iznenadio njen strah s obzirom da joj ovo nije prvi put. Minut kasnije opet je bila ona stara, šteta šta je vožnja kotačem trajala samo dva okretaja. Premalo s obzirom na plaćenu cijenu i s obzirom na uobičajenu dužinu vožnji kotačem koje smo do tada isprobali.

U sredini prostora bio je postavljen prostor za curling, mjesto gdje su se zabavljali odrasli. I Čep se htio ovdje zabavljati mada ne znam kako bi to izvodio. On je vjerojatno znao, zato je krenuo u drečanje:
– I ja bi bacaooooo!! I ja bi bacaoooo!!! – izluđivao nas je. Odlično, evo ga opet. Dobro bečko raspoloženje – terminirano. Plakao je tamo unutar zidova, plakao je u kolicima dok smo ga vozili niz ulicu, plakao je skoro do Rathausplatza. Sve do trenutka kad sam čučnuo pored kolica i zaprijetio mu da će mu majka nekamo otići. Momentalno se smirio, sve mi uzmi ali nemoj Sv. Mamu.

Rathausplatz je predivan kao i obično. Nabijen ljudima, kao i obično. Nezaobilazna adventska točka interesa kada se posjećuje Beč. Nisam ništa slikao, a zašto? Slike se neće previše razlikovati od onih od prije tri godine. K je s djecom otišla na vožnju vlakićem. Nisam htio ići s njima, radije sam ostao sjediti na klupi i iskulirano promatrati ljude oko sebe. Volim svoju djecu više od svog života, ali jako volim i odmor od njihove dreke. Nešto kao ovaj trenutak, brzo je prošlo to vrijeme njihovog obilaska. Njih troje se vrati sretno s vožnje, ja sam opušteniji nakon malo meditiranja.

Odustali smo od šetnje dalje prema centru, dosta smo vremena potrošili i na ovo do sada. Cijeli dan smo praktički bili okolo i vrijeme je bilo za odmor. Pa čak i meni, za utjehu sam se opskrbio turskim baklavama. Skupe kao i obično ali fineeee. Buggy board, dodatak prikolica na dječja kolica je i ove godine pomogao. Jedan sjedi drugi se vozi i nema cendranja da je netko umoran. Mi odrasli se ne brojimo.

_________________________________________________________________________

taxi, 1,9 km – 4 euro
tehnicki muzej ulaznica – 3,50 euro
taxi, 2,9 km- 3,46 euro
igraonica Detske Muzeum, 2 odraslih i 2 djece – 10 euro
taxi, 2,6 km – 3,5 euro
parking uz Dunav, 1h – 1,50 euro
vrtuljak, Beč – 2,50 euro
kotač, Beč – 3,50 euro
pecivo na sajmu – 3,50 euro
turistički dječji vlak – 2,50 euro