Godinu dana nakon ”obližnjeg” Graza malo smo podebljali udaljenost. Bratislava. Nikada me nije posebno privlačila, osim što me privlačila ta njena neprivlačnost. Uvrnutna misao, zar ne? A kako mi je 4 dana u Bratislavi izgledalo previše podijelili smo to vrijeme na uvijek zanimljivi i Bratislavi obližnji Beč kojeg smo već posjetili prije nekoliko godina. Smještaj sam u Bratislavi iščeprkao relativno bezbolno, cijene ne divljaju. U Beču se već trebalo potruditi za ubosti nešto pristojno, neskupo a da nije svjetlosnim godinama izvan centra. Ali i to se našlo.

Put prema gore je već dao dobro naslutiti u kojem pravcu će se kretati naše raspoloženje, ili još bolje… moje raspoloženje. Lako za ženu, frekvenciju njenog glasa sam već naučio automatski filtrirati kad mi ne odgovara. Lako i za Tarmu, ona je već ”velika”, zna putovati, zna kad može gnjaviti i kad treba stati s time. Ali Čep, e taj zna gnjaviti kao i svaki drugi trogodišnjak ali ne razumije kada treba stati. Ne zanima ga, zanovijeta li ga zanovijeta. I za razliku od Tarme nema namjeru spavati u autu i pustiti me da vozim k’o čovjek. Da, Tarma i Čep su izmišljena imena moje dvoje djece.

Međusobne čarke brata i sestre još nekako i riješim time da blokiram razumniju sestru, ali čepova konstantna maltretiranja vrste ”mamaaaaa”, ”ja bi vaniiiii”, ”kad ćemo stićiiii”, ”ja bi ovoooo”, ”ja bi onoooo”, ”ueaaahuaaa”…  e to je već bio pravi izazov. A mali gad nikako i nikako da zaspe. Zvuči nehumano i neroditeljski ali stvarno ne bi bilo zgorega pored flastera, Lupoceta, Aspirina i sličnih kemikalija sa sobom nositi i kloroform. Pa kad dijete ozbiljno udavi odmah pod nos i – nanaj. A možda i njegovoj mami i sestri isto pod nos, čisto preventivno. Tada bi se dalo voziti, bez po muke natući stotine kilometara i na kraju vožnje izaći iz auta sa smiješkom na licu, umjesto s tlakom u žilama koji bi u tilt poslao i najkvalitetniji tlakomjer u svemiru.

U Sloveniji na Lukovici smo stali kako bi natankao auto i kako bi si mi roditelji popravili psihičko stanje. U sklopu Marche objekta je jedna malena igraonica, kao stvorena da zabavi klince na kraće vrijeme već kad loše vrijeme ne da boravak u parku. Na kraju Čep se nije dao izvući van iz prostora za djecu, normalno da će dizati pobunu jer se njega ni najmanje ne tiče gdje idemo i kad moramo stići. On bi htio voziti svoj autić po stazi i to je jedino bilo važno. Oteo sam vlastito dijete iz igraonice. I nastavio put. Normalno raspoloženje vozača – terminirano. Ono što me brinulo je da se ni jednom ni drugom ne piški. Smiješan problem, koji prestane biti smiješan kad negdje usred vožnje daleko od ičega čuješ tiho: ”… meni se piški.”

Srećom zaspali su (tek) negdje nakon Maribora pa sam se mogao opustiti. Barem na tih sat i po, možda dva. Uspjeli su čak prespavati grbavu autocestu oko Graza koju revni Austrijanci godinama nikako da srede. Prespavali su i neku vrstu brzinske granične kontrole na austrijskoj granici, vjerojatni početak raspada Schengena.

Napuštajući autocestu prema Beču i ciljajući Bratislavu gustoća prometa primjetno opada. Zanimljivo, promet se pojačao upravo na malom kružnom toku po kojem sam se dva puta zavrtio jer se nije poklapao sa GPS mapom. Događa se, ništa strašno ali moram reći: Murphy, lešinaru! U GPS mapi nisam imao ni novu cestu pa sam nekoliko kilometara odvozio po osjećaju smjera. Nisam se prevario, dobro je, silna današnja navigacijska pomagala me još uvijek nisu do kraja zatupila. Nakon što smo se uključili na autocestu koja vodi direkt u glavni grad Slovačke mogli smo samo konstatirati da je neobično pusta. Možda su nas dva jureća auta slovačkih tablica prešla, to je sav promet s kojim smo se sreli. Osjećaj kao da ideš nekamo gdje nitko ne želi ići. Sipila je lagana kišica, počela je taman pola sata prije dolaska, lokve na asfaltu su bile uzrok stalnog poskakivanja kotača.

U Slovačkoj za vožnju autocestom isto imaju vinjetu koju nisam namjeravao platiti. Za dva kilometra autoceste mi ne pada na pamet davati ni centa ako ne moram, do cilja se može stići i lokalnim ulicama s obzirom da Bratislava leži na samoj granici. Na kraju je ispalo da sam radi krivog podešavanja GPS-a u državu uletio upravo autocestom da bi onda panično tražio prvi izlaz na lokalne ceste i ulice. Uspio sam, nitko nije pucao u mene.

Nakon što sam se dočepao ruba grada prvi dojam nije baš bio neki. Klasične velike zgradurine sovjetskog dizajna, kišica, nedostatak sunca… gnjavator na zadnjem sjedalu koji samo vreba priliku da opet zapili. Kako ćeš i imati neki dojam u tim uvjetima? Da su nacisti svojedobno u takvom raspoloženju ulazili u Pariz vjerujem da bi ga spalili do te mjere da ne ostane kamen na kamenu.

Zanimljivo, kad sam vlasnika apartmana dan ranije pitao kada najranije možemo doći odgovorio je možda u podne a ako ne onda oko 17 ili 18!? Kakvih 17 i 18?? Prekasno s obzirom da kratko ostajemo. Zahtijevao sam izričito da u stan uđemo bar u 14 s obzirom da to vrijeme oglašava kao početak check ina. Pristao je, naravno da mora pristati, ne može mijenjati pravila samo tako jer da sam znao da ne mogu ući prije večeri tražio bi nešto drugo. Na kraju umjesto u predviđenih 14.00 stigli smo 40 minuta kasnije. Nije loše kao timing, s time da smo domaćina u dva navrata updejtali o kašnjenju, da nas ne zamrzi odmah u startu… osim ako već nije.

Cura vlasnika apartmana nas je odmah prepoznala na malom zakrčenom kvartovskom parkiralištu. Normalno, bili smo jedini s hrvatskim tablicama. Zgrada u kojoj je stan ima super modernu bravu ulaznih vrata koju otvara beskontaktni ključ. Ima i novi moderan lift. Heh, ali sve ostalo je na razini depresivnih zgrada koje podsjećaju na stare mađarske filmove o Gustavu. Zgrada namijenjena robovima.

Stan je ipak bio pristojan. Donekle. Moderno uređen, WiFi, velika LCD televizija, prostrano. Ali zato uz pun frižider stvari koje smijemo koristiti (nismo ipak ništa dirali), doručak (vakumirani krušćići i još nešto) koji ako sam dobro razumio košta 10 eura ako ga se koristi… ima samo dva velika lonca u križ!? Trebalo nam je za spremiti ručak za sve nas i odjednom smo imali glupi problem. Unajmili smo stan u kojemu je teško nešto skuhati jer fali lonaca normalne veličine. Svašta. Kako nije bilo ni mikrovalne na kratko smo koristili pećnicu, a pećnica prljava. Kao da nikad nije čišćena. TV nema vezu s ikakvim programom, ni satelitskim ni zemaljskim ni vanzemaljskim!? Ima samo vezu s internetom, što i ne bi bilo loše da se vlasnik sjetio ostaviti ikakve suvisle upute o korištenju sistema. Je da, ostavio je lozinku i korisničko ime za internet na jednom malom papiriću. Ostalo snađi se, trebalo mi je malo vremena da otkrijem kako sve to funkcionira ali na kraju sam uspio. Taman da ubijem vrijeme dok K raspakira djecu. Ali ok, za tu cijenu i poziciju i to za samo dva dana neću se previše buniti. Kasnije smo još otkrili da je odvod tuša poluzačepljen a da je ooogroman kauč jako loš za spavanje jer je skroz propao po sredini. Kako sam ja sretnik koji spava na kaučevima ovo otkriće je bilo samo moje.

Do 17 smo se sredili, našao sam pravi parking i napokon krenuli u centar. Uber kojeg svi klasični taksisti bezuvjetno mrze je super. U Bratislavi funkcionira besprijekorno i bio bi mi još draži da ne zajebavaju s ”1,5x surcharge” forom. Dakle, želim naručiti vozilo, pokazuje mi očekivanu cifru do centra od 4 i nešto eura… i onda, eto iz razno raznih razloga trenutno cijenu dižu za 1,5 puta. A dobro, s obzirom da se nas četvero na taj način može jednostavno i brzo odvesti do centra smatrao sam da je to ipak najbolja opcija, a i danas to mislim. Naš auto sam ostavio na parkingu, samo bi parking garaže na kraju platio koliko i Uber vožnju ako ne i više.

Kišica je dalje gnjavila a mi smo pred zgradom čekali našeg vozača, pratio sam ga preko aplikacije. Suzuki SX4, ne baš veliki auto, računao sam staviti kolica za Čepa u gepek, to bi bar trebala biti normalna praksa. Međutim vozač je rekao da nema mjesta. Taj auto sasvim sigurno ima mjesta za kišobran kolica ali ovaj je vjerojatno vozio iza nešto. Ide po putnike a gepek nije slobodan, dobar potez, nema šta. Tako da se na kraju K s djecom i kolicima ugurala na zadnje sjedalo a ja na prednje. Rezultat je da se iza nitko nije mogao vezati što nikad i nikad ne prakticiramo. No, ova tri i pol km duga i spora gradska vožnja je prošla tako. Jebi ga. Možda čovjek u gepeku vozi leš putnika koji se radi nečega bunio, u tom slučaju nije pametno tjerati neku svoju pravdu.

Suzuki se gasio kad god je imao priliku. Vozi ga na plin a veliki dio japanskih auta zahtjeva u tom slučaju dodatno podmazivanje koje je u ovom auto kiksnulo. Sada mu vlasnik ima problem koje će ga koštati 500, 600 eura kako je rekao.

Izašli smo blizu Župnog trga (Župne namestie) kroz kojeg voze tramvaji. Nezgodno je što su tračnice u ravnini poda. Nema nekog rubnika ni ičeg sličnog po čemu bi se dale jasno vidjeti izdaleka. To vrijedi za uvjete mraka i kiše kada mokri pod mjestimično reflektira svjetla sa okolnih zgrada. Dogodilo se to da smo došli na tu veću površinu bez vozila i Tarma se onako dječje ushićeno zatrčala u nekom pravcu. Nismo odmah dreknuli jer ipak smo u pješačkoj zoni pa neka se dijete rastrči nakon duge vožnje. Ali ova je jurila ravno na šine. Vidjeli smo kako se u daljini sporo približava tramvaj pa smo ju na vrijeme dozvali i naredili da se ne miče na udaljenost veću od one koja se da mjeriti isključivo milimetrima. Iskreno, nismo ju dozvali… zaderali smo se tako da bi nas bila čula i da je ostala doma. Tramvaj je stvarno bio još daleko ali neka, uvijek se isplatilo puhati na hladno. Ok, shvatila je, ali ionako nije bila njena krivica. Mi odrasli trebamo voditi računa, njeno je da se igra. Samo mali pad koncentracije i evo ti problema.

Stari centar Bratislave je doista lijep, čak i okupan večernjom kišicom. I bilo je jako ugodno prošetati tim ulicama nakon dužeg puta. Meni je došlo kao relaksacija. Jedina stvarna mana tog starog centra je što je malen. Brzo ga se prođe, čak i vukući dvoje djece sa sobom, a oči bi htjele još i još. Nema tu neke posebnih znamenitosti koja bi se izdvajala iz cjeline, ali upravo je ta starogradska cjelina, kompaktna i ugodna ono što ovom gradu daje ljepotu. Prolazi u Michalskoj daju posebnu draž. Kada se tome doda pogled na osvijetljeni dvorac koji se poput čuvara izdiže na obližnjem brdu, slika postaje potpuna.

Osim nekoliko uobičajenih skulptura ima i jedna nadasve originalna, ona nasmijanog radnika koji izviruje iz šahta na tlu. To je jedna od češćih slika koja se vezuje za Bratislavu, mada vjerujem da se tu i tamo netko rasfrljoka preko toga ako dobro ne gleda. Skulptura je niska, ispod koljena.

Božični sajam se ne da usporediti s onim u većim austrijskim gradovima, što ne znači da loše izgleda. Jedino ima manje ponude, sve je manje, kao što je i sam centar. Trg ispred nacionalnog kazališta također ima nešto od tih božićnih rekvizita kao što su štandovi, jaslice i ukrasi. Manje ljudi i više prostora. Nema tramvajskih šina pa je kao stvoreno za dječje poskakivanje. Napokon sam dobio priliku stresti si jedno kuhano vino i probati krumpirovu pljeskavicu. Moram reći da je dosta bezukusna, ili su ovi zaboravili staviti neki sastojak.

Za natrag smo krenuli pješke, procijenio sam da nas 20-ak minuta šetnje po novom gradu neće ubiti i da će biti zanimljivo… a K nije posumnjala u tu moju odluku. Šteta, trebala je.  Koliko je stari dio grada ugodan toliko je ostatak grada samo to – grad. Ne odveć zanimljiv. Bez ukrasa koji bi dali naslutiti o kojem se dobu u godini radi, bez bilo čega šta bi moglo privući pogled.

Pločnici su loši, puni rupa i neravnina. Da nismo vozili dječja kolica možda se ne bi previše na to obazirali ali s obzirom da se u jednom trenutku K skljokala na koljena, izbliza smo se upoznali sa svim čarima bratislavskog asfalta. Ja sam Čepa nosio u rukama jer je naravno počeo s maltretiranjem, a ona je Tarmu vozila, sve do trenutka kad je naišla na prelazak preko sporedne ceste. Rubni kamen od pločnika je nakošen ali tamo gdje se na cesti spaja s asfaltom nastao je kanalić kojeg ne bi primijetili po danu, kamoli navečer. Prednji (manji) kotači kolica su legli upravo u taj kanalić, zadnji dio kolica se podignuo, Tarma je fino iskipana vani a K je legla na koljena. Još se Tarma uvrijedila jer, zašto ju mama odjednom izbacuje iz kolica? Interesantna je ta dječja logika. Sve se to odigralo meni iza leđa, tako da sam jedino vidio kako se obje dižu s poda. Dobro je, moglo je biti gore, npr. mogle su se obje opružiti po podu koliko su duge i široke. Poslije kad su došle sebi morao sam slušati opravdano ženino zvocanje zašto nismo zvali taksi. Zašto? Zašto? Zato, krivo procjena, uzalud je sada kukati. Ionako, za nekoliko minuta bili smo doma i opet smo mogli biti ljudi. Tu večer smo svi ekspresno zaspali.

_________________________________________________________________________

Uber, 4km – 6,91 euro
pita krumpiruša – 2,50 euro
palačinka na trgu – 1,90 euro
kuhano vino – 2 euro