Baba vlasnica doručak služi za stolovima ispred svojeg stana. Ne znam gdje služi po kiši, možda u hodniku kao što to čine oni u Kruje? Četiri mlada Engleza za jednim stolom, par ne znam odakle, za drugim. U dvije riječi, svatko je gledao svoja posla tako da nije bilo razloga zadržavati se dulje od onoga šta sam morao. Dobro pojeo, odjavio se i otišao do Gjirokaster dvorca.

Znak za parking vodi uskom kamenom uzbrdicom i usmjerava na jedan neugledni dio terena nešto ispod dvorca. Osim mene tamo je bio samo jedan manji kamper u kojemu su putnici vjerojatno još uvijek spavali. Ostavio sam auto nedaleko od manje ruševine i otišao. Kako sam se popeo vidio sam da ima još jedna šira kamena cesta koja vodi do samog dvorca i da se i gore može ostaviti auto. A šta je onda ono dole? Nisam si previše razmišljao, kupio sam kartu i ušao. Čak su me pustili nešto prije službenog vremena otvaranja. U glavnom, slabo osvijetljenom holu poredani su razni stari topovi. Unutrašnjost dvorca je zanimljiva radi svog tog prostora ali osim glavnog hola se ostalo je prazno. Otvoreni prostor je naravno puno zanimljiviji. I tu ima nekoliko topova a ono što iznenađuje su ostaci američkog vojnog aviona od negdje sredine prošlog stoljeća. Volio bi znati koja je njegova priča ali pored njega nema nikakve tabele ni oznake. Pogled od gore na sve strane je nenadmašan. Divota, bila bi ludost otići odavde bez da sam posjetio ovo mjesto.

Prošetao sam još malo po bližoj okolici ali strme uzbrdice su me uvjerile da ne pretjerujem. Još je skoro čitav dan preda mnom. Sve je bilo divno i krasno dok nisam sišao do auta. Koji je još uvijek bio jedini na parkingu. Iskočio je jedan tip srednjih godina i tražio pare za parking. 200 leka, kaže. ”Privat”, kaže isto. Problem je u tome što ama baš nigdje ništa ne piše ni da je to privatan parking ni da se plaća ni koliko se plaća. Samo je ovaj šumski duh iskočio iz nekog grma i sada hoće pare. Pa majčicu mu… Bunio sam se ali ovaj je bio uporan. Cifra nije velika, ali za ovdašnja mjerila je višestruko veća. Šumski čovjek i dalje ne odustaje, maše parkirnim listićem i traži pare. Dao sam mu ih na kraju priče, nisam htio dozvoliti da mi ovakva glupost pokvari jedan lijepo započeti dan. Dao sam mu ih, ali uz sočnu želju na hrvatskom jeziku. Nije razumio ali je sigurno znao šta mu želim. Zauzvrat sam mu uzeo taj listić iz ruku, tj. uzeo sam slučajno dva. Samo se nadam da se iznervirao kada je vidio da sam mu oteo više listića nego bi trebao.

Cesta prema sjeveru me oduševljavala na momente. Ravna, dobra, brza. Policije je bilo više nego bi očekivao ali nisam se sekirao. I da platim koju kaznu, ne može biti neka visoka EU cifra. Ovdje je sve jeftino. Tako da sam si dao oduška i stiskao gas više nego bi to doma radio. Sve prazno, pregledno… da sam išao sporije zaspao bi. Na jednom djelu se cesta prekida radi radova i preusmjerava vozače na obilazni pravac. E baš tu, gdje se usporava, naselile su se tri cure u jarko narančastim jaknama bez rukava i zaustavljaju vozila. Pomislio sam da je neka anketa, brojanje prometa ili slično. Ove žicaju pomoć za bolesnu djecu iz okolice. Curi koja je prišla mom prozoru nisam vjerovao ni riječ od onoga šta mi je predstavila i to sam joj i rekao. Bila je zatečena mojim odgovorom, valjda je prvi put čula nešto takvo. Umoran sam od svih tih prevarantskih skupljanja novca, da znam da će novac stvarno ići kako mi je rečeno, dao bi. Ovako sam samo produžio bez previše češanja.

Do Berata, poznatog turističkog grada, stigao sam po pristojnoj cesti vozeći okolo naokolo, opet preko Fiera i Roskoveca, mjesta za koje nisam znao da li mi zvuči više hrvatski ili slovenski. Berat je poznat po brdovitom starom djelu grada čije kuće izgledaju gotovo identično. Karakteristični prozori okupiraju horizont čim se pogled digne. Desetine i desetine skoro pa identičnih prozora. Tu sam napokon vidio veći broj turista a odmah se vidi i zašto je to tako. Ako bi morao odvojiti samo jedno mjesto koje bi u Albaniji mogao posjetiti bio bi to upravo Berat. Stari grad se nalazi s obje strane rijeke preko koje ide i pješački most, južna je zanimljiva ali mi je sjeverna strana ljepša, radi brdovitosti. Popeo sam se koliko god je uličica dozvoljavala, skroz do zadnjih ulaznih vrata jedne kuće. Stao, okrenuo se i divio se pogledu. Ljudi koji ovdje žive, svaki dan kada izađu iz ove kuće imaju ovakav pogled. S druge strane dobro se rasklimaju dok dođu dole do glavne ulice i natrag.

Prošetao sam uskim kamenim uličicama tražeći mjesto a ručak. Prerano, ručak se služi kasnije. Nisam imao namjeru čekati, bar restorana ima uvijek i svugdje. U tim uličicama sam se na momente osjećao jako izolirano: nigdje nikoga, sunce jedva dopire, zvuk nedaleke glavne ulice se skoro sasvim izgubio. Kada sam se malo zasitio tog starog grada krenuo sam još više, na tvrđavu iznad grada. Tvrđavu u kojoj je i danas smješten jedan mali kvart u kojem žive ljudi. Put do gore je najstrmiji i najklizaviji kojim sam ikada vozio. Položaj sjedenja u autu više je nalikovao položaju sjedenja u Space Shuttleu prilikom lansiranja. Vozio sam polako u prvoj, svako toliko bi mi pogonski kotači proklizali kratko cvileći po glatkim zaobljenim kamenim pločicama. Molio sam se samo da ne moram stati iz bilo kojeg razloga jer ponovno kretnje iz nule bi bilo prilično cvileće i dimovito. Mislim da je po kiši ova ulica teško prohodna za obične aute, ako sada po suhome ovako klizi mogu si misliti kako klizi po mokrome. Pravo veselje za totalne luđake.

Čim sam stigao na čvrsto tlo, malo ispod tvrđave, odmah je iskočio jedan veseli tip. Odmah, kako sam parkirao. Nešto je htio reći, sigurno da iskamči kakav novac za parking. Potpuno sam ga ignorirao i produžio naprijed. Ona pijavica od jutros mi je bio sasvim dovoljan za taj dan.

Zidine tvrđave nisu baš uređene za posjetitelje, nema tu neke posebne zaštite, ograda, ogradica ili bar jednostavnih znakova upozorenja. Možeš se penjati gdje god želiš, balansirati po rubu, plesati po izbočinama, a ako si dovoljno smotan da se strmoglaviš dole… jebi ga, prirodna selekcija. Naselje unutar utvrde je živahno i namijenjeno upravo turizmu. Restorani, trgovine, barovi. Nema ih previše ali samo zato jer je i prostor ograničen. Ono šta sam cijenio su ulični prodavači svježeg voća, smješteni malo dalje od ugostiteljskih objekata. Za siću dobiješ odlične šljive, grožđe ili šta god ti drugo padne na pamet. Jednostavno upakirano, u običan papir ili najlonsku vrećicu ali vrlo dobro. Bio sam nepravedan pa sam kupio kod mlade žene ne zato jer je imala bolje voće od ostalih nego zato jer je upravo to – mlada žena, i još ljepuškasta. Čak je ispala i simpatična.

Najbolji dio tvrđave je onaj dio koji se nadvija nad grad, još jedan dobar pogled ali do sada uvjerljivo najbolji na ovom putovanju. Berat odozgo izgleda kao legoland maketa, sve na dlanu. Do vidikovca sam se morao spustiti nešto strmim i pomalo klizavim (radi glatkoće) stepenicama. Neodržavanim i izraubanim, naravno. Nekoliko stepenica ispod mene starija Španjolka je dobro legla na leđa. Nije čudo da su joj cipele izgubile grip sa podlogom. Uspjela se dići taman dok sam stigao do nje. Ostatak spusta sam joj pomogao pomalo se i sam skližući na trenutke. I kako da starija osoba ovdje ne zvizne? Mogli su na zidu stavljati simbole za svakoga tko je ovdje pao, vjerujem da bi zid bio premali.

Ručak je napokon stigao na red, ima u jednoj od dviju ulica jedan mali obiteljski restorančić. Tri stola na ulici uz sami zid kuće. Mrzim sjediti na ulici ali neka, iz nekog razloga mi se nije dalo ići u jedan od onih hiperturističkih restorana na ulazu u naselje. Hrana nije bila ništa posebno ali generalno bila je dobra. I opet jeftina. Svugdje sam ostavljao bakšiš, omekšao sam vremenom kako se čini. WiFi tu nisu imali, nije bio toliki problem ali znam da mnogi danas padaju u histeriju ako su koji dan offline. Za takve, bolje da idu u one hiperturističke restorane. Broj ljudi koji je šetao pored mene bio je mali pa mi nije uopće smetalo, čak sam pobrao i jedan ”buon appetit”. Inače, da mi hodajuća masa pilji u tanjur, mislim da bi me nerviralo.

Kada sam došao do auta, opet je izvirio onaj tip koji se cijelo vrijeme smuca po parkingu. Izvirio i pratio šta radim, spreman da mi nešto kaže. I dalje sam ga maksimalno ignorirao, točno sam znao šta hoće. Sjeo sam u auto i odmaglio, ali ovaj puta drugim i normalnijim putem. S druge strane brda ima normalna, iako uska i dosta zavojita cesta. Pomalo nezgodna ali u odnosu na onu drugu prilaznu ulicu ova je mila majka.

Do Tirane sam mogao ići na pametniji način, brzom i lakšom cestom pored Durresa. A mogao sam i onim glupljim pravcem pored Elbasana. Kako sam mogao znati da je to gluplji pravac? Pa tako što je bilo teško GPS natjerati da mi ga prikaže usprkos vrlo sličnoj kilometraži onog pametnog pravca. Ali, zašto bi išao istim putem natrag kada mogu vidjeti nešto novo? I vidio sam, i te kako sam vidio.

U jednom trenutku GPS me skreće u desno. Mislio sam da se zajebo pa sam stao dodatno provjeriti, sa pristojne i lijepe ceste put je vodio na jednu skromnu seosku cestu. Ma garant je nešto krivo… nije. To je to križanje i to je taj put. Ok, pomislio sam da je to samo dio takve ceste pa da ću uskoro opet izbiti na normalnu cestu. Stvarno sam izbio na normalnu cestu, ali to nije bilo ni uskoro ni lako. Ta seoska cesta osim šta je bila relativno uska i na dijelovima zavojita, bila je i opasno grbava. Na nekim mjestima bila su toliko velika ulegnuća da je trebalo potpuno smanjiti brzinu kako bi ih se prošlo bez oštećenja vozila. Inače bi na asfaltu ostavio sve od branika do retrovizora, i to onog unutarnjeg.

20 km je potrajala ta beskonačna vožnja do Belsha. Promet je bio izrazito rijedak pa tamo gdje sam mogao bi jače zajašio po gasu. Vozio sam se među poljima po zadnjim zabitima, ali čak ni u tim zabitima kuće nisu bile tipa straćare nego sasvim normalne. U jednom selu sam još naletio i na seoski sajam koji se odvija upravo na glavnoj cesti što me dodatno usporilo.Zažalio šta se nisam držao pravca preko Durresa.

Belsh je gradić na obali malog jezera, odahnuo sam kada sam ga vidio jer sam bio siguran, ma toliko siguran da bi se bio kladio, da je to kraj seoske ceste. Ono što je stvarno bilo sigurno je da je glavna cesta uz jezero sva raskopana i da se mora ići obilaznim pravcem, rupičastom makadamskom ulicom među zgradama. Nema tu jasnih znakova ”obilazak” ili nešto slično, snađi se kako god znaš. Kada sam napokon izbio s druge strane gradića počeo je teži dio puta. Nedaleko parkiranih zaprežnih kola počinje carstvo makadama. Širokog i beskrajnog makadama. Vodio me pored kuća čije su okućnice često i po cijeli metar bile iznad puta. Beskonačno gradilište, jednog dana će završiti cestu, ali sada sam se drndao dobrih 10 km. U jednom trenutku prošao sam pored željeznog profila koji je bar deset cm virio iz ceste. Baš dobro za nepovratno razvaliti gumu i felgu. Pa se ti nađi usred ove vukojebina sa takvim problemom. Bio sam lud više od tog alternativnog pravca. Da sam odmoran pa ajde, ali ovako… Jednom kada sam sa prašnjave ceste izbio na onu sa savršeno ravnim asfaltom, činilo mi se kao da sanjam. Divota. Spas. Hvala vam dobri šumski duhovi…Bog ovdje sigurno nikada ne zalazi.

U Elbasan nisam skretao, nije bilo vremena za to, nastavio sam dalje odličnom autocestom prema sada već nedalekoj Tirani. Taman kada sam počeo slaviti veličanstvo brze vožnje, opla, autocesta staje i skreće se na običnu, brdsko zavojitu cestu. Autoput nije još gotov, kad će, ne zna se. Jednog dana kada meni ne bude trebao. I ajde opet polako. Zavoj na zavoju ali ovaj put uz pojačani promet. Četiri trake su se stvorile tek na prilazu Tirani. Od tamo pa do centra se lako stigne. Ulaz u grad, bar s te južne strane, je iznenađujući. Moderna i brza prometnica, moderne zgrade. Tirana? Hm, da, toliko o predrasudama o ovoj zemlji.

Hotel kojeg sam bukirao ima osigurano mjesto na jednom improviziranom parkingu obližnjih zgrada. Nije toliko bio problem naći ulaz sa ulice koliko uvjeriti dvije budale da ja mogu, smijem i moram ući na taj prostor. Te dvije budaletine nemaju nikakve veze s tim parkingom ili hotelom ali ipak činili su sve da me odgovore od toga. Ne znam zašto, potpuno besmisleno. Prvo me prilikom skretanja sa glavne ulice zaustavio jedan tip i počeo lupetati. Nije nikad čuo ime mog hotela, nema pojma da se njihovi gosti ovdje parkiraju. Lijepo. Hotel je inače nekih 100 metara dalje. Isto vrijedi i za njegovog kolegu koji mu se ubrzo pridružio i krenuo s istom debilnom mantrom. Nisu me mogli pokolebati, znao sam dobro gdje idem i zašto idem, trebao sam ih se samo riješiti. Na kraju sam i uspio, ne znam ni sam kako ali otarasio sam ih se i parkirao na neasfaltiranoj površini. Na samom parkingu dežura neki treći, suhonjavi tip, taj samo pazi da se nitko sa strane ovdje ne uvali bez dozvole. Krenuo je prema meni, rekao sam mu ime hotela, vratio se na svoje mjesto. Napokon jedan normalan. Šuti, stoji sa strane i pravi se nevidljiv. Pokušava se mimetizirati s okolnim stablima. Da nema njega ovaj bi mali parking bio za sve samo ne za okolne stanare.

Rezerviranu sobu nisam platio puno ali hotel djeluje skupo. Tihi hodnik prekriven debelim tepihom, diskretna i odmjerena rasvjeta, kičaste stolice pred recepcijom, pristojna i ljubazna recepcionerka. Jako lijepa žena, šteta šta je toliko prekrivena da su joj samo lice i dlanovi vidljivi. To je ujedno i jedina totalno zapakirana žena koju sam u Albaniji vidio, sve ostale su bile odjevene normalno. Izgleda kao da je pola zgrade u vlasništvu jedne obitelji, jedan dio je hotel, iznad toga je njihov stan. Ili stanovi, tko će ga znati.

Očekivao sam dvokrevetnu sobu, dobio sam jednokrevetnu. Sve ok, uredno, čisto, prostrana kupaonica… ali je mala. E tu sam popizdio, najradije bi se izderao na onu ljepoticu sa recepcije i tražio svoja prava. Dobro da imam malo zdravog razuma pa sam prije barufe pogledao šta sam ja to točno rezervirao. Rezervirao sam jednokrevetnu sobu, ne dvokrevetnu. Zašto sam ja cijelo vrijeme brijao da ću dobiti nešto drugo, to samo nebo zna. Možda. Prošlo je nekoliko mjeseci i nešto sam pobrkao. Dakle, ništa od barufe. Ali da ne bude baš sve kako treba… nije bilo TV-a, a baš sam se veselio kako će mi onako umornom i bezvoljnom za ikakva večernja lutanja upravo TV skratiti večer. Ništa od toga, TV je eto, pokvaren a to sam doznao uz smiješak tek kada sam dobio ključ. Ok, sva sreća da postoji mogućnost recenzije pa se to isto tako sa smiješkom vrati.

Kako sam sutradan treba krenuti doma, morao sam nešto kupiti klincima. Bez toga bolje da se ne vratim. Iako sam bio praktički u centru grada, ovdje nekih dućana za djecu nema. Bar mi je tako rečeno i ona lijepa žena sa recepcije me uputila u Tirana East Gate. Veliki trgovački centar koji se usprkos imenu nalazi južno od grada, pored ceste kojom sam upravo stigao. Umpf. Nije bilo druge, morao sam nešto kilometara natrag.

Centar je velik, jedva da sam i parking našao. Pred ulazom u garažu je cijela mala vojska uniformiranih ljudi koji usmjeravaju vozila. Nisam baš stekao dojam da to išta pomaže da se ne stvaraju gužve. Bilo mi je drago da K nije ovdje, nikad, ali baš nikad ju ne bi uspio izvući vani. Ovako, ušao sam, kupio, izašao. I opet istom cestom natrag pa u večernju šetnju gradom. Bio sam dobro umoran ali za svaki slučaj, da nešto ne propustim. Ništa, ulicom gore do tiranske piramide, ulicom dole do nekakvog trga, pa natrag s netom kupljenim kolačima. I to je bilo to, za ništa drugo nisam imao energije. Baterije na nuli. To me opet nije nažalost sprečavalo da čujem curenje kroz neku u zid ugrađenu cijev. Točno iza glave. Zvuk se fino uklapao u neumoran lavež pasa kojih je bilo čak i ovdje, u centru Tirane.
_________________________________________________________________________

hotel u Tirani, Vila Tako (doručak uključen) – 22,50 euro
tvrđava Gjirokaster – 200 L
parking Gjirokaster – 200 L
tvrđava Berat – 100 L
ručak, Berat – 700 L
kebab, Tirana – 170 L
kolači, dva komada – 270 L