Tečaj u vrijeme putovanja:
1 euro = 7,46 Kn
1 lek = 0,055 Kn

Teško da će te netko od prve shvatiti za ozbiljno kada mu kažeš da ideš u Albaniju, turistički. Probaj sa Kongom, Irakom ili Sj. Korejom – biti će uvjerljivije. Možda je to radi kod nas uvriježenog gledanja na Albaniju kao na najzaostalije, najsiromašnije i najuzaludnije mjesto na kugli zemaljskoj koje može postojati u praksi ali i u mašti. Znam dobro da si većina zamišlja tu zemlju (ako ju uopće zamišlja) kao nekoliko dolina načičkanih straćarama i nešto zaprežnih kola, a okruženih planinama kojima vladaju hajduci majstori sladoleda. Albanija nije Paris, ali nije ni zadnja rupa koja nema šta za ponuditi.

Nekada sam si razmišljao da autom potegnem do dole ali mi se nikako nije dalo juriti od sjevera do juga Jadrana i natrag, ponajviše radi vremena. Zato sam si ovaj puta dao truda i ponukan zasićenjem ovčicama sa sjevera kontinenta i željom za nečim egzotičnim, kupio karte od Venecije do Tirane. Meni totalno nepoznata Blue Panorama ima dobre veze između Italije i Albanije čak i van sezone, a cijene su dosta niže. Karte prodaju oni, a leti Albawings, meni još nepoznatija kompanija. Kombinacija talijanske i albanske kompanije… hmmmm, to ne može biti dobro. I nije bilo, tri tjedna prije polaska javljaju mi da ukidaju povratni let. Kao, mogu se vratiti dan ranije ili kasnije što mi nije odgovaralo.

Sjetio sam se da lete i na obližnji Treviso pa sam s kompanijom dogovorio takav put: polazak iz Venecije i povratak u Treviso. S ovime bar dobivam pola dana više u Tirani. Prijevoz do i sa aerodroma GoOptijem sam isto uspio bez dodatnih troškova ispretumbati.

GoOpti sam sada prvi put koristio i pokazao se kao odličan i jeftin način prijevoza za solo putnika. Od Pule do Venecije vozili su me za nekih 20-ak eura, naravno kartu sam kupio mjesecima ranije pa sam uspio dobiti povoljnu cijenu. Jedino je nezgodno šta me na pulskom aerodromu vozač pokupio malo iza ponoći a let sam imao u 9 ujutro. Od Pule, do Kopra bio sam jedini putnik, kombi je došao samo po mene. Sjeo sam na zadnje sjedalo i dremuckajući došao do aerodroma Marco Polo negdje oko 4.30 ujutro. Usput smo pobrali ljude u i oko Kopra, i stali na još dva aerodroma. Preostalo mi je nekoliko sati čekanja na aerodromu. Ništa strašno, probao sam i gore.

Kada me je dosada već dobro nagrizla napokon se otvorio šalter za check in. Jer Albawings nema mogućnost on line check ina. Ipak su oni Albawings a ne Norwings ili slično. Nisam se mogao oduprijeti navali stereotipnog razmišljanja. Teta na šalteru mi je rekla da mogu ručnu prtljagu slobodno dati za ukrcaj u avio prtljažnik umjesto da ju uzimam u kabinu. I ja sam – pristao. Da, pristao sam na jednu takvu glupost, odvojio sam se od ručne prtljage a da nisam morao. Nisam se sjetio čak niti izvaditi fotoaparat i lijekove koje sam koristio. Ništa, dao torbu i ostao živ. Da je bar teta bila bombastičnog izgleda pa bi se sam pred sobom mogao pravdati dobrim razlogom za trenutačno pomućenje razuma. Da je bar napravila ikakvu senzualnu gestu, pa barem slučajno jer nama dečkima nije nikakav problem si umisliti takve geste. Ma nije ni to, odradila je svoje profesionalno i onako, drveno. Buljeći u monitor i izgovarajući mehanički fraze koje je izgovorila nebrojeno puta.

Torba na jednu stranu, ja na drugu pitajući se koji sam klinac ja to upravo učinio. Bilo me je ipak sram okrenuti se, potrčati za torbom i baciti se punim tijelom na nju dok ju već druga pokretna traka preuzima. Moglo bi se kvalificirati terorizmom, ovisno o tome koliko bi teti bio antipatičan. Neka ti, pomislio sam, sada pametnjakoviću provedi let razmišljajući da li je torba ispod tebe ili je ostala negdje u nekom skladištu. Sa zavišću sam gledao ljude koji su grlili i mazili svoje torbe. Ma dobro, nisu, ali ja svoju bi da sam ju mogao dobiti. Počela me tresti neka bezvezna paranoja pa sam si već isplanirao šta ću i kako ako se torba negdje izgubi. Ništa nas ne smije iznenaditi.

Iako sam za sjedalo do prozora platio 3 eura prilikom kupovine karte, dobio sam sasvim neko drugo, dosadno mjesto. 15C, može li dosadnije od ovoga? To sam vidio tek kada sam bio dovoljno daleko od šaltera da se na njega ne mogu vratiti. Zadavio bi nekoga, vrlo rado.

Let iznad Pule, treći ove godine. I opet ćorak. Oblaci mi nisu dozvolili da ju vidim, fuck. A sjedio sam ovaj puta s dobre strane. Avion je bio pun, uglavnom Albanci i Talijani, ostali su u tragovima, možda sam bio i jedini koji je iskakao iz većine. Kao da si ušao u lokalni autobus u koji stranac može samo slučajno zalutati. Albawings putnicima dijeli čašu vode. I to samo onima koji pogledom prate stjuardese. Ako neki putnik kao npr. ja bulji kroz prozor ili nešto čita, neće dobiti ništa. Nema eye contact – nema vode. Ove ne pitaju ništa. Pa ti žeđaj. Ono šta ovoj kompaniji nije nikako zamjeriti je izgled stjuardesa. U Albawingsu su stjuardese kakve su nekada bile – rakete. Nisu baš previše ljubazne što ne znači da nužno šamaraju putnike, ali po koji osmjeh i malo više strpljenja sa nekim ljudima bi im dobro došlo. Sve im opraštam, radi njihovog intelektualnog pogleda i, ovaj… khm… dugih nogu.

Pista na malenom ali uređenom tiranskom aerodromu bila je mokra, postkišno vrijeme. Nakon kontrole napokon sam ugledao svoju torbu. Bio je to dirljiv susret, prepun suza i zahvala raznim božanstvima. Susret se odigravao duboko u mojoj glavi, izvana sam bio onakav kako priliči novajliji u Albaniji – ‘ladan k’o špricer.

Poslovnica rent a car kuće Surprice nalazi se odmah preko puta aerodromske zgrade, jedino treba hodati okolo naokolo radi ograde postavljene po sredini ceste. Pa kome je to palo na pamet? Ako se zaboravi kupiti lokalnu valutu onda to ogradu treba zaobilaziti dvaput kao šta sam ja učinio. Grčki rent a car koji posluje u Albaniji? Ni to ne zvuči dobro, ni malo, toliko da sam bio siguran da će nešto krenuti naopako. Međutim, sve je bilo u najboljem redu. Ekipa koja tamo radi je ljubazna, dobro raspoložena i dobio sam veći auto nego sam rezervirao, Citroen Elysee, 16000 km. I to za skoro pa siću, 13 eura na dan. Pih, očekivao sam zaprežna kola sa ugrađenim motorom od Tomos 4. Da ne bude sve savršeno potrudili su se dizajneri tog auta. Utičnica 12V postavljena je na totalno glupoj poziciji, među sjedalima skroz udaljeno od komandne ploče. Kada sam u nju prikopčao GPS izgledalo je kao da sam popreko auta potegao štrik za sušenje robe.

Po cestama je veći broj vozila tipa Porshe Cayene ili Range Rover bio primjetan. Moguće i zato jer sam još uvijek bio nedaleko Tirane, a glavni grad uvijek znači centar novca. Cesta do Kruje nije uopće loša. Odmah se vidi gdje si: prodavači voća i povrća uz cestu, zapušteni rubovi ceste… jedino je promet bio civiliziraniji nego sam očekivao. Bez suludih pretjecanja i bezumnih krivudanja cestom. Ipak, jedna stvar me izluđivala sve dok nisam auto vratio, ono kada te netko pretekne pa sto metara nakon toga usporava i skreće na sporedni put. Ajde da se jedan takav glavonja nađe, ali to rade svi kada imaju priliku. Nisam je ja izuzetak, rade to i jedni drugima. Blesavog li i nepotrebnog običaja.

U Kruje sam stigao nakon samo pola sata, ma blizu je to. Na samom ulazu u grad GPS je jasno pokazao da mu se ne da baš surađivati. Mapa me odvela s glavnog na sporedni put šta ne bi bio toliki problem da taj sporedni put nije razrovani puteljak po kojem i pješaci imaju problema održavati ravnotežu. Uglavnom, GPS mi je priopćio da ga boli glava od svega ovoga i neka idem gdje god hoću. Brzo sam shvatio o čemu je riječ i stavio ga na privremeni ignore. Sam ću do vrha gdje mi je hotel, uostalom koliko uopće teško može biti slijediti cestu na vrh brda. Ehm, pa, može. Jer glavna cesta je zbog radova prekinuta pa treba ići obilazno krivudavim sporednim ulicama. Malo uzbrdo, malo nizbrdo, pa se ti orijentiraj. Snašao sam se, upitao sam čovjeka pored ceste koji je hitro prepoznao priliku da se poveze uzbrdo umjesto da pješači. Uvalio mi se u auto i pokazao mi pravac. Uskoro se iskrcao i rekao ”samo pravo”. Zaboravio mi je reći da to ”samo pravo” vodi preko pokretna tri stupića koji se spuštaju u cestu. A ja čim vidim takvu prepreku, tražim drugi put. Prva ulica na koju sam skrenuo vozi skroz dalje od vrha, pored većeg parkinga s kojeg su me dozivali takvim žarom kao da točno znaju da tražim upravo njihov parking. Vratio sam se i krenuo trećom ulicom koja me nedugo zatim dovela do dvorišta jedne kuće. Najgori sporedni put koji sam ikad odvozio. Usko, puno vododerina, puno kamenja, velike uzbrdice i nizbrdice, krivudavo a rubove puta često određuju zidovi okolnih dvorišta i kuća. Užas, da se s nekim susretneš ne bi se imali kako mimoići.

Nasmijani vlasnik dvorišta pred kojim sam zaglavio uputio me natrag. Normalno, da sam nastavio naprijed došao bi mu do dnevnog boravka. Čak je otvorio portun kako bi se lakše okrenuo jer je stvarno bilo tijesno. I eto mene opet pored ona tri stupića. Vrzmao sam se okolo ali osim ovog blokiranog i dva slijepa pravca, ne postoji ni jedan drugi put. Izašao sam iz auta i upitao u obližnjoj suvenirnici. Pa da, rješenje je jednostavno, treba samo reći barbi u gostionici pored stupića da ih spusti. Aaaaaa, pa zašto mi to nije nitko rekao? I stvarno, kažem barbi ime hotela, ovaj odloži novine, stisne dugme i – prolaz na next level napokon osiguran. Koštalo je nešto malo živaca, istina.

Hotel je smještan odmah iznad tvrđave muzeja. Taman sam doletio kada su se svatovi slikali na terenu gdje je neka vrsta parkinga. ”Neka vrsta” zato jer se radi o nešto malo od brda otrgnute površine gdje se može pobacati nekoliko vozila. Emiliano, predstavnik obitelji koja posjeduje ovaj mali hotel me dočekao pred ulazom, pokazao mi gdje da stanem i čak mi uzeo torbu do sobe. Nije trebao nositi torbu ali on je to baš jako, jako htio. Pa neka mu onda, tko sam ja da ga rastužim?

Moja soba je bila izvan glavnog objekta, nešto kao bungalov uz kuću. Kamenim pločama prekrivena staza do sobe je grbava i krivudava, a ispred sobe je mala terasa sa stolom i stolicama i pogledom na okolicu. Šteta šta sam ovdje prekratko pa ju neću moći koristiti. Hotel je smješten na samom vrhu brda, odmah ispod oblacima pokrivenog vrha susjedne planine. Između tog ”mog” brda i susjedne planine je mala udolina sa nekom vrstom sela koje raste odmah do grada.

Soba je više-manje u redu, osim wc školjke. Postavljena je tako da ju nitko ne može koristiti na normalan način. Uglavljena je uzdužno između zida i tuš kabine. Ako ćeš sjesti na nju onda jedino s boka. Ako ćeš stajati pred njom… teško… jer je bojler odmah iznad nje. Uglavnom, pišanje ili sranje, bez akrobacija ne ide. Koji je to genijalac smislio? Priznajem, ovako glupo rješenje još nisam vidio, trebalo se toga sjetiti.

Iako me umor dobro tresao, želja za obilaskom bila je jača. Najzanimljivija stvar u Kruje je tvrđava nedaleko hotela pretvorena u Skenderbeg muzej. Taj čovjek je toliko bitan za ovu zemlju da se po njemu zove i jedan odličan konjak. A najbolja stvar u muzeju je pogled s terase. Ne zato jer je muzej loš, dobar je, nego je pogled odličan. Nema greške. Malo ispod muzeja je tradicionalna albanska kuća otvorena za razgledavanje. Svakako je dobra ideja pogledati i to, jedino je malo blesavo da se ulaznica plaća na izlazu. Cijelo vrijeme sam se veselio kako je besplatno i onda – cak! Uzeli mi pare na izlazu. Nije radi to malo novca, nego su mi ubili onaj lijepi osjećaj kad nešto dobiješ za džabe.

Tu na vrhu ima još jedna ili dvije autohtone kamene uličice koje se dosta brzo pređu pa koliko god čovjek sporo hodao. Jedna mala nezanimljiva džamija, nešto zidova i zatvorenih dvorišnih ulaza… i to je to. Preostao je donji dio starog grada koji se uglavnom vrti oko jedne glavne trgovačke pješačke ulice. Simpatična uličica, ništa posebno. Same đinđe za turiste, osim toga tamo nema skoro ničega. I to se brzo prođe bez obzira na sporost. Tako da sam se na kraju našao da nemam ništa novoga vidjeti.

Srećom da sam umirao od gladi pa sam dio vremena mogao ubiti negdje za stolom. Sjeo sam u prvu pizzeriu na koju sam naišao, iako sam ciljao na restoran. Gubio sam bitku s gladi i nije mi bilo bitno gdje ću i šta ću jesti, samo da nešto zagrizem. Neko vrijeme sam poput ćuka sam sjedio na krovnoj terasi dok sam sebi nisam priznao kako nitko od osoblja ni ne zna da sam gore. Nisu vidjeli kada sam se penjao stepenicama. Ako neće pizza meni, idem ja pizzi. Svi konobari do jednoga imali su poduže brade. Danas bi u zapadnom svijetu bili sumnjivci br. 1. Normalno, alkohol pa tako ni pivo, se ovdje ne služi. Brade odmah sve govore.

U Albaniji sam se nalazio tek koji sat a već me veselila ljubaznost ljudi. Rent a car ured, čovjek na ulici koji mi je pokazao smjer, osoblje hotela pa sada i još ovi pristojni bradonje iz pizzerie. Gdje god sam došao nailazio sam samo na osmijeh i lijepu riječ. Tužno da tako nešto mora biti fascinantno.

Večeru sam dogovorio u hotelu, očekivao sam da imaju neku malu salu. Paaa, i nemaju… baš. Kada je lijepo vrijeme imaju za to terasu. Kada je loše ili hladno vrijeme, ljudima nose večeru u sobu a ako su u odvojenim sobama kao šta sam ja bio, onda se njima večera poslužuje u širokom hodniku. Da, u hodniku su postavljena dva stola osvijetljena sa tri jeftine štedne žarulje. Dobro za romantičnu atmosferu, ali ja sam tamo sjedio sam. Može li biti gluplje mjesto za obrok? Sjediti sam u polumračnom hodniku… To bi im i oprostio da je večera nije bila tako osrednje osrednja.

No, ispada da nisam ovdje dogovorio večeru da bi vjerojatno bio ostao gladan. U 19.00 kada sam trebao izaći, vani je bio prolom oblaka. Padalo je kao da je došao sudnji dan. Bujice su se slijevale niz dvorište, sve u mraku, a ja sam trebao naći mjesto gdje ekipa iz restorana služi večeru. Normalno, nisu mi ranije rekli a ja nisam bio dovoljno pametan da pitam na vrijeme. I onda se tako nađem po mraku i pod udarima vjetra i kiše kako gladan bauljam po dvorištu i njuškam. Snašao sam se, ipak. Ali da sam morao ići do nekog drugog restorana po tom pasjem vremenu, mislim da ipak ne bi. I ovo je bilo previše. U tom slučaju ostao bi bio u hladnoj sobi i prepustio se slušanju beskonačnog laveža pasa.

_________________________________________________________________________

avio karta Venezia- Tirana, Blue Panorama i Albawings – 52 euro
GoOpti Pula-Venezia – 22 euro
hotel Emiliano (doručak uključen) – 25 euro
razglednica – 150 L
Etnografski muzej – 300 L
Skendrbeg muzej – 200 LPizza – 500 L
voda ½ lit – 50 L
večera u hotelu – 5 euro