Kako sam legao tako sam se i probudio. Ne sjećam se kada sam toliko dugo i čvrsto spavao. Jučerašnji maraton me dobro sredio. No, sada je novi dan bio preda mnom i bio sam spreman za njega. A i kiše više nije bilo, za sobom je ostavila predivno poluoblačno nebo. Doručak je bio vani na terasi. Prohladno jesensko jutro sa pogledom na pola Albanije. Bio bi grijeh jesti u zatvorenom prostoru pored ovog mjesta. Doručak je bio raznovrstan, međutim, jabuke prelivene medom i ostale slatke stvari sam morao podijeliti sa osama. S obzirom na njihov broj nije imalo smisla boriti se s njima, pametnije je podijeliti klopu i uživati u pogledu. S jedne strane stola ja, s druge 15-ak osa koje skaču po tanjuriću. Bilo je još nekih gostiju u hotelu ali njima je bilo valjda draže jesti u sobama čiji prozori gledaju na zid. Možda su imali bolji pogled. Tišinu su blago remetili samo udaljeni psi, pijetlovi čak i magarac.
Kiša je opet započela pa sam se hitro pozdravio sa Emilianom i krenuo prema Vlore. Usput sam odlučio stati u lučki Durres, na prvi pogled nezanimljiv grad, ali već kad imam cijeli dan vremena i manjak ideja, zašto ne? Cesta je tako tako… brza i široka ali s nezanimljivom okolišem. Uglavnom, solidno služi svrsi. Jedino mi se nikako nije svidjela nizbrdica koja vodi izvan Kruje, dobrim djelom njene dužine uz kraj ceste je prijeteći betonski kanal. Vjerujem da je dobar za odvodnju viška vode, ali onaj koji upadne u njega kotačem taj si razvali auto. Promet pristojan, bez očekivanih ekscesa.
U Durresu sam parkirao na ulici, širi centar. Kako sam izašao iz auta vidio sam da sam zadnjim desnim kotačem stao tek koji centimetar od otvorene rupe za odvod. Normalno, fali onaj mali šaht pa zjapi skoro pola metra duboka rupčaga. Idealno za svakoga tko si želi strgati nogu na četiri mjesta, pa čak i za one koji žele upasti kotačem. Stekao sam dojam da je cijeli taj širi centar jedna velika tržnica. Po pločnicima se prodaje sve i svašta. Odjeća, obuća, kuhinjska pomagala, hrana, piće, živa perad… ma samo što se žene još ne prodaju.
Centar grada obilježen je ugodnom fontanom i palmama, to već nisam očekivao. Baš lijepo. Antički hipodrom pogledao sam samo izvana jer nisam vidio smisla hodati po njemu već kad neću vidjeti ništa novo. Ulaznica je vjerojatno neka sića ali procijenio sam da je bolje nastaviti obilazak prema obali.
Zaboravi nepregledne primamljive pješčane plaže, gradska plaža u Duressu je masivno zatrpana ostacima morske travulje. Još pet puta veće količina trave pluta u plićaku čekajući da ju valovi spreme na obalu. Pedaline leže nedaleko mora, čine se napuštene i zaboravljene. Nepojmljivo mi je da netko može uopće poželjeti provozati se po toj morskoj kaljuži. Valjda ih netko i koristi? Nekad?
Mali zabavni park iza mojih leđa je pristojno zaposlen. Vrtuljak ili dva, autići na sudaranje i još nekoliko sprava. Klinčarija srednjoškolske dobi se fino zabavlja ovdje. Mora da je ovdje sastajalište mladih, mjesto gdje znaš da ćeš vidjeti curu koja ti se baš onako jako sviđa i gdje možeš planirati kako ćeš njenom dečku polomiti noge… samo kada on ne bi bio onako velik i jak. Upravo taj zabavni park sa svojom klijentelom me na neki način vratio u moje srednjoškolske godine, neko daleko bezbrižnije doba. Nije da smo se mi sastajali na sličnom mjestu ili da smo uopće imali takvu zabavu u blizini konstantno, ali mnogi segmenti tog područja kao i atmosfera oko njega me povlačila u prošlost. Mali i brzi vremeplov, to je za mene bio taj zabavni park.
Zaobilaznim putem, obalom, pored zida luke, vratio sam se polako prema autu. Snalaženje ovdje nije problem. Ako netko ne zna engleski, velike su šanse da zna talijanski i to u pravilu bolje nego engleski. Durres, barem taj centrali dio ostavio mi je dobar dojam. Čak bi rekao da me pozitivno iznenadio, to je kada negdje dođeš s niskim očekivanjima.
Put prema jugu do Vlore je dobrim djelom autocesta, besplatna. Tek negdje kod Fiera se prekida pa treba skakati s obilaska na obilazak. Nije bilo previše prometa, vozi se brzo bez straha da ćeš ostaviti plaću na kaznama. Prometne policije ima, nisu rijetki ali sumnjam da su kazne nešto visoke s obzirom na generalne cijene i standard u Albaniji. Ono na što sam izbečio oči je križanje autoceste sa lokalnim putovima. Nema nadvožnjaka, podvožnjaka ni sličnih ”nepotrebnih” prometnih vradžbina. Netko se nekada sjetio da jednostavno napravi križanje i ukrasi ga upozoravajućim prometnim znakovima. Pa se tako na dvije trake autoceste fino spaja lokalna cesta po kojoj voze mali traktori. Ne znam koliko je vozača jureći autocestom prošlo kroz nekog od vozača koji bi nesmotreno upao u takvo križanje.
Fier nije ništa posebno, samo grad na putu sa nelošim centrom. GPS je imao krive podatke pa sam u centar lako upao ali sam morao sam se iskobeljati vani. GPS me uvijek vrtio u isti krug. Zaobilaznica ne postoji. Trebalo mi je malo vremena da se u tom malom kaosu orijentiram ali sam uskoro ipak pobjednički izašao van centra. Dobar stari osjećaj za orijentaciju me još uvijek nije napustio, bez obzira na obilato višegodišnje korištenje tehnologije. To je nešto kao vožnja biciklom, kad naučiš ne zaboraviš više.
Nešto praznih i relativno dosadnih kilometara kasnije, ulazio sam u svoj današnji cilj, Vlore. Još jedan veći lučki albanski grad. Hotel je bilo lako naći, praktički na glavnom pravcu kroz grad. Mjesta za parking na cesti koliko hoćeš. Nije to Beč pa da nemaš gdje ni biciklu ugurati. Osoblje hotela me oduševilo. Toliko nelažne ljubaznosti se rijetko vidi. Ono kada se stvarno osjećaš dobrodošao.
Kvart nije baš nešto zanimljiv, kao uostalom ni sam Vlore. Na pješačkoj udaljenosti se nalazi stari povijesni dio grada. Stvarno sam se trudio naći nešto staro i povijesno ali sa mršavim rezultatima. Stara Džamija usred kružnog toka je najbolje šta ovaj grad nudi u tom smislu. A nije baš nešto. Ostatak, ako se propusti nije nikakav grijeh. Sva sreća pa postoji jedan vidikovac u blizini. Pješački put do njega je djelomično odnesen manjim odronom i nikada popravljen, pa je potrebno utabanim kozjim stazama proći taj sada nepostojeći dio staze. Od gore se točno vidi šta je Vlore, grad klasičnih nekoliko desetljeća starih zgrada koje dominiraju horizontom. Da, visoko si, i da, puca pogleda na daleko. Ali to je to, samo pogled na hm, moderan grad. S druge strane primijetio sam nešto niže brdo sa komunističkim spomenikom i velikim praznim prostorom. Nije bilo nikoga tamo, ovdje gore se još mogao sresti poneki šetač. Možda radi jednog svetišta gdje dođu paliti svijeće.
Morao sam vidjeti šta je to niže, onoliki prostor potpuno bez ljudi. U tri skoka već sam bio na prvim širokim stepenicama. Prostor uređen kao svetište a nije svetište. Partizansko groblje. Biti će da je tamo nekih stotinjak grobova ljudi koji su u njih pokopani još tokom drugog svjetskog rata ili neposredno poslije. Tek nekolicina njih je pokopana u kasnijim godinama. Vjerojatno suborci ovih prvih koji su poživjeli malo više.
Zato ni nema nikoga ovdje, nikoga to više ne zanima. Već se dugo vremena na tom mjestu ne polaže cvijeće i ne pjevaju prikladne pjesme. Međutim, groblje nije ničim ograđeno ni čuvano. Nije ništa razbijeno, nije išarano, ništa nije uništeno. Manja oštećenja postoje ali to je isključivo radi zuba vremena i neodržavanja. Ovo groblje je jednostavno zaboravljeno, ili bar tako djeluje. Zapitao sam se da li bi i u mojoj državi ovakvo mjesto uspjelo odoljeti vandalizmu?
Jak osjećaj zapuštenosti i zaborava ekspresno me je potjerao u življi dio grada. Ovo brdašce kao da je u nekoj kapsuli odvojeno od ostatka svijeta, čak i vreva grada se ovdje gotovo ne čuje. Dakle, povijesni dio Vlore je dosadan. Od tog mišljenja ga ne spašava ni monumentalni spomenik u obližnjem parku. Dosadan sa ogromnim D. Stambene zgrade mogu ovdje biti vrlo zanimljive. Posebno pamtim jednu trokatnicu koja se proteže uzduž pola ulice a čiji je zid napravljen od barem četiri različite vrste cigli. Stajao sam ispod i gledao, neko umjetničko oko bi čak moglo spoznati sakriveni umjetnički potencijal u svom tom ciglenom neredu. Ali, na parkingu ispod prozora uredno stoje Mercedesi. Auto je ipak bitniji.
Ipak, Vlore ima i nešto bolji dio grada, onaj uz more i pješčanu plažu. Ne baš čistu doduše, ili bolje reći prljavu. Ali uvijek bolje od ostatka grada. S druge strane ceste, šetnice i biciklističke staze je niz zgrada turističke namjene. Turistički raj za goste s ovog dijela Balkana. Mene baš ova duga plaža nije nimalo privukla ali vjerujem da je ljeti ovdje krcato. Ugostiteljski objekti neposredno uz more, ili bolje rečeno na molovima iznad mora, izgledaju potrošeno. Rđavi metalni i ispucali drveni dijelovi. Prastare ležaljke i potrošene pedaline. Nije baš da se trude tu turističku masku održati svježom. Koliko je sva ta slika krhka svjedoče i ulice između zgrada koje su prvi red do mora – izlokani makadam prikladniji terencu nego običnom vozilu. No, ljudi šeću, uživaju u moru, vjetru i pogledu na grad. Dobra je ova plaža za ubiti poslijepodne u Vlori. Jedno poslijepodne. Očekivao sam malčice više od grada, ne znam ni sam šta.
Promet po glavnoj središnjoj aveniji je malčice problematičan. Svi se drže unutarnje trake pa ispada da je četverotračna gradska arterija u praksi dvotračna. Da, ako po vanjskoj traci slučajno netko ne parkira remeteći promet onda su tu šahtovi koji će zapapriti vožnju. Tko zna iz kojih razloga su svi, ali ama baš svi napravljeni bar 5cm ispod razine ceste. Ceste su prepune umjetno stvorenih rupa. Nisu normalni, ako ne vidim šaht slijedi jedan veliki DUM. Pa sada ti vozi bezbrižno i ostavi felge na cesti. Ako tome dodam i mlade junce koji se mrtvi hladni u Mercedesu okreću usred prometom ispunjenog križanja, slika je jasnija. Ah, sva sreća da sam ovdje samo u prolazu.
Dodatni plus tog malog i urednog hotela je restoran u prizemlju sa pristojnom hranom. Samo, ako naručim s menua biftek onda se veselim bifteku i očekujem biftek. A ne običan komad mesa koji sam dobio. Ne mogu opisati razočaranje. Šutio sam i pojeo, bio sam gladan. Da, bilo je ok spremljeno ali oni biftekom zovu običnu tanku šniclu. Iskulirao sam se tek kasnije u sobi uz pristojan film s TV-a i lavež pasa sa gradskih ulica.
_________________________________________________________________________
hotel u Vlore 4 Stinet (doručak uključen) – 20 euro
ručak – 1410 L
