Hotel nudi doručak ali u susjednom kafiću. Dobro su to sve izorganizirali. Nemaju parkiralište ni kuhinju, a opet uspijevaju nuditi parking i doručak. Dobra stvar. Kebabdžinica odmah u prizemlju je isto dobra kada nekome zatreba brzi i ukusan ručak, hmmm, da je u mom gradu mogao bi postati stalan gost. Prilikom odjave na recepciju je došla zgodna starija ženska. Ta nije bila pokrivena kao ona mlađa, ali vidi se da žena jako drži do svog izgleda. Dok je ispunjavala račun trudio sam se da me njeno njihanje ne hipnotizira. Odolijevao sam nekako, jedva šta sam se probudio a već borba sa samim sobom. Otišao sam, još samo njihaj ili dva i oprostio bi im nedostatak obećanog TV-a.

Tiranska piramida izgleda bolje noću nego danju, noću se bar ne vidi nivo oronulosti i zapuštenosti. Ok, izgradio ju je tadašnji komunistički režim ali da se do danas nije mogla dovesti u funkciju za neke druge namjene? U centru glavnog grada? Ako i je i ako griješim dušu… to se izvana ni po čemu ne može prepoznati. Piramida je više kao neki kuriozitet nego prava atrakcija. Centar Tirane nema ništa posebno zanimljivo, ništa po čemu bi pamtio taj grad s nostalgijom. Glavnim trgom dominira povijesni muzej pročelja oslikanog socijalističkim motivom. Znam zemlju gdje bi to odavno strgali, spalili i sramili se toga. Ovdje su očito zaključili da je to dio njihove povijesti i nisu dirali ništa. Šta stvarno misle, nemam pojma ali da je zanimljivo u današnje doba vidjeti ovakav relikt prošlosti, je. Po trgu su skupljali mnogobrojne stolice, večer prije je ovdje bio jedan važan događaj s vatrometom i poznatim njuškama. Zato je i bilo toliko puno zaštitara a unutra su mogli samo oni s pozivnicom.

Osim muzeja tu je još i zgodna manja džamija, kao kontrast građevini s druge strane trga. To je bilo drugo mjesto gdje sam primijetio određeni broj ostalih turista. Imao sam nekoliko sati vremena, dakle puno. I bilo mi je previše. Kraćenju vremena nije pomoglo ni dangubljenje u trgovačkom centru valjda specijaliziranom za trgovine odjeće i obuće. Zijev. Dupli zijev. Raj za žene i sve one koji se tako osjećaju, ja sam malo grijao jednu klupu pa nastavio s povlačenjem po gradu. Tražio sam neke manje turističke atrakcije, nalazio ih i zaključivao da nisu ništa posebno. Npr. stari most Tanner. Da, lijepo je i pohvalno kako su taj stari most ostavili bez obzira šta odavno nema nikakvu pravu funkciju i šta je okružen modernim zgradama i prometnicama ali teško da će nekoga zadržati na dulje od nekoliko minuta.

Nevjerojatno koliko su Albanci opsjednuti Mercedesima. Ovdje postoje dva tipa automobila: Mercedes i sve ostalo. Brojao sam na aute pred crvenim svjetlom na semaforu: od njih 14, Mercedesa je bio 7!? I tako stalno. Na vjenčanju je mečka neizostavna pa ako netko tome pogotovo želi pridati važnost onda će ga na piru voziti ni više ni manje nego 6 bijelih Mercedesa M klase. Dobro su se isticali u pojačanom prometu vozeći u dva reda po tri. Mercedes posvuda, Mercedes zauvijek, Mercedes jedan i jedini, sve za Mercedes a Mercedes ni za šta. Kažu mi je da je prijašnjih godina omjer bio još drastičniji u korist mečke.

Povijesni muzej na glavnom trgu je bio spas. Iznenađujuće je zanimljiv a cijena ulaznice nije vrijedna spomena. Sve eksponate skoro da sam imao samo za sebe, malo ljudi je bilo. To je divota posjeta Albaniji van sezone, gdje god da se nađeš, broj turista je minimalan, ako ih uopće ima. Ukratko, posjeta tom muzeju je za preporuku, čak i za one koji muzeje baš ne vole. Udobni kaučevi su pogotovo odlična vrijednost za one koji su poput mene tražili mjesto gdje bi mogli odmoriti stare kosti. Najradije bi zaspao u onom miru i tišini ali me ipak bilo malo sram toliko se opustiti.

Trebalo je prikupiti snage za potragu za suvenirnicom. Očekivao bi da u glavnom gradu, nekako u centru, ima bar jedan sirovi štand sa onim najjednostavnijim suvenirima. Ah, očekivanja… nahodao sam se gore dole po Rruga e Durresit kako bi našao prvu suvenirnicu. Dobro da sam pravu ulicu uspio izguglati. Nekoliko puta sam pitao po okolnim dućanima dok nisam našao pravo mjesto. Suveniri obično uvijek iskoče od nekuda, zato sam ih ostavio za zadnji dan misleći krivo da ću ih u Tirani vrlo lako naći.

Hodajući prema autu u svojim zadnjim trenucima boravka u ovom gradu, krenuo sam kroz Rruga Shyqyri Berxolli. Sporedna duža ulica pretvorena u tržnicu. Toliko potrage za jednim dućanom… na kraju, kako sam ga našao tako sam naletio na sve ove štandove. E jebi ga. Krajnje vrijeme da odem na aerodrom, bilo mi je dosta svega, gdje je taj avion? Čak sam i kebab uzeo za vani i pojeo ga u autu poput galeba. Valjda sam se tako osjećao bliže aerodromu…

Albanski kružni tok je jedno posebno iskustvo, kao da nitko ne gleda nikoga. Ni onaj koji je u kružnom toku ni onaj koji ulazi u kružni tok. Na kraju se dvije rijeke vozila nekako stope i promet ide dalje. Pozdravljao sam se za zadnjim prometnim gužvama, ostavljao sam zadnje bakšiše… čak i na benzinskoj prilikom točenja sitnih 5 litara goriva. Nije gorivo ništa jeftinije nego doma ali ovdje sam se na bakšiširanje jednostavno navikao. Puno toga je jeftino a nitko te ne žica novce, ok, gotovo nitko.

Čekajući na aerodromu gledao sam neljubaznost žena na šalteru, s nekim ljudima ponašale su se kao sa stokom. Vidjelo se da su ti putnici iz nekih ruralnijih sredina i da se ne snalaze baš s ovim aerodromskih stvarima ali nikome to ne daje za pravo da se s njima loše ponašaju. Kada je došao red na mene bio sam spreman na svađu do koje nije došlo jer je teta sa mnom razgovarala na normalan način. Ovaj put sam pitao da li vidi moje rezervirano mjesto. Nije ga vidjela, sistem joj uopće nije pokazivao mjesta za koja je plaćena rezervacija. Uf, albansko-talijanska poslovnost. Dobro da sam pitao pa sam ovaj put ipak sjedio do prozora i uživao u pogledu na južnu hrvatsku obalu Jadrana. Iznad Pule, naravno opet grozna naoblaka i opet nisam vidio ništa. Četiri puta sam preletio grad u pola godine i ni jedanput nisam vidio panoramu koju sam priželjkivao.

Slijetanje u Treviso je bilo malo čudno, nekako je stepenasto i naglo silazio. Želudac je već počeo raditi posebne pripreme. Aerodrom Treviso je minijaturan, vidi se to kada čekaš avion a još više kada čekaš odlazak s aerodroma po dolasku. Niti imaš gdje sjesti niti šta raditi. Mogao sam svoj GoOpti komotno čekati i u nekakvoj garaži, bilo bi mi isto, dobro da je uranio čak 20 minuta.

Sve šta sam nakon napornog dana htio je sjesti na neko zadnje sjedalo kombija i dremuckati do doma.
– Aha, vi idete do Pule? Dobro, sjedite pored mene, vas ću ionako zadnjega iskrcati – rekao mi je šofer, stariji čovjek pred penzijom. Dakle, šipak. Eto, baš šipak. Ništa od spavanja, ništa od mira, narednih nekoliko sati sjedio sam na prednjoj klupi kombija pored brbljavog vozača, vozeći se opet po svim regionalnim aerodromima ukrcavajući i iskrcavajući putnike. Koliko god je šofer bio raspoložen za razgovor toliko sam ja bio raspoložen za padanje u nesvijest. Stojički sam to izdržao i nekoliko puta se othrvao jakoj želji da samo jednostavno utonem u san. Ali opet, bilo je jeftino i odveo me praktički do vrata. Šofer se sam vratio do Kopra, bio sam jedini putnik od Slovenije. Samo na vožnju i cestarinu od granice do moje kuće i natrag je ta firma potrošila ono što sam im platio za vožnju.

Albanija je ostala daleko iza mene. Osjetio sam dašak egzotike, riješio se ovčica za ovaj put… koje su mi na kraju ipak prifalile. Vidim da ću brzo morati na opet na sjever. Jug je ok, sjever je zakon.

_________________________________________________________________________

Povijesni muzej – 200 L
avionska karta Tirana-Treviso – 51 euro
GoOpti Treviso-Pula – 27 euro