Preda mnom je bio zanimljiviji dan nego što je bio prethodni. Veselio sam se Llogara prijevoju do kojeg je trebalo doći vijugavom obalnom cestom. U hotelu su me odgovarali od tog pravca, do juga se lakše i brže može doći drugom cestom. Samo, kao prvo ta cesta nije zanimljiva kao ova obalna, kao drugo ionako ću ju proći prilikom povratka na sjever. Malčice su me gledali u čudu, ta zašto bi se itko gnjavio sa tim silnim zavojima? Zašto, zašto… zato jer su ponekad najzanimljivije stvari teže dostupne. A opet, šta je to u usporedbi s jednom islandskom broj 35 cestom. Mala nula. Možda znaju napraviti odličan doručak, ali ne znaju savjetovati turista šta bi trebalo vidjeti.

Čovjek iz hotela isprva nije znao da imam auto pa se ponudio da me odveze na kolodvor, kako nije bilo potrebe za time ponudio se da mi kofer odvuče do auta. Ma ok je, mogu to i sam, ali svaka čast na uslužnosti, pomislio bi da smještaj plaćam puno skuplje nego što ga u stvarnosti plaćam.

Zabavna je i zanimljiva ta vijugava obalna cesta… u početku. Dok je čovjek još odmoran i naspavan i dok ga još drži jaka želja da vidi i doživi nešto novo. Nema nešto previše prometa, kao uostalom nigdje drugdje, pa se bar ne mora šiziti radi toga. U jednom trenutku cesta se počinje penjati preko brda ostavljajući iza sebe predivan pogled. S druge strane je spust sa prijevoja Llogara, djela ceste čije slike se često viđaju po internetu. Vidikovac, serpentine, pogled na obalnu liniju koja nestaje na horizontu… sve je tu. Još da nisam imao ta velika očekivanja bilo bi još bolje. Jer, kada sam sišao sa serpentina zapitao sam se: i to je to? Ja bi ih još više, bar sto pa da mi se zavrti u glavi. Gore na vidikovcu sreo sam jedan mladi par, Slovenci. Putovali su motorom, ali onim ”jurilica” tip s kojima ćeš probiti zvučni zid ali će te nakon 10km sve živo boljeti. Pogotovo ako si suvozač. Razmijenili smo usluge fotkanja i svega nekoliko riječi na brzinu. Nije ljudima do neke priče, a i ne treba im valjda. Meni zato dobro dođe tu i tamo razmijeniti koju riječ na ovim nedruštvenim kratkim europskim putovanjima.

Ta zavojita cesta me polako počela umarati. Entuzijazam je presušio i nisam više mogao gledati sve te zavoje. Nizali su se jadan za drugim, poput životnih neuspjeha najokorjelijih svjetskih luzera. Na izlazu iz jednog zavoja eto meni malo razonode: posred ceste, piči nizbrdo natovareni magarac. Ide ravno na mene. Stao sam, koji trenutak kasnije krenuo sam u rikverc jer bi mi se ovaj zabio u auto. Zaobišao sam ga naširoko s lijeve strane i nastavio. Za njim je, ali ipak uz rub ceste, išao njegov nasmijani vlasnik sa drugim magarcem. Smije se i pokazuje mi da mu magarac baš nije normalan. Nije ovdje nitko normalan, ni on, ni magarac a ni ja, koji se trebao zabiti u sve njih pa da možda nauče kako se ne ponašati. Ta luda životinja je brijala po središnjoj crti na otvorenoj cesti i na kratkom djelu između dva nepregledna zavoja. Ne treba ovdje puno pa da se netko zabije u njega. Koji trenutak kasnije to sam mogao biti ja: BAM, direkt nos magarca u moju šoferšajbu. I šta onda? I dalje će mu vlasnik biti nasmijan?

Sarande je pravi turistički grad, skroz okrenut moru i turistički razvijen. Na albanski način. Ovdje su i plaže već daleko bolje pa ni ne čudi zanimanje turista. Nema u Europi jeftinijeg ljetovanja na pješčanim plažama nego je to u Albaniji. Razlika je najviše u tome šta su na autima umjesto njemačkih, talijanskih i austrijskih tablica, tablice Kosova, Grčka, Bugarske i Makedonije. Zapadnoeuropske tablice se eventualno mogu vidjeti na rijetkim kamperima. Nisam se zaustavljao u gradu, vrijeme je bježalo a morao sam vidjeti još nedaleki Butrinti.

Butrinti je područje s rimskim arheološkim nalazištem i jednim srednjevjekovnim dvorcem. Nalazi se skroz dole na jugu, blizu Grčke i na kraju ceste. Doslovce na kraju ceste jer preko vode vozi skela, polako s obale na obalu držeći se za sajlu rastegnutu s jedne strane na drugu. Kapacitet dva automobila, moožda tri. Ovdje je promet jako rijedak. E sada, da li je rijedak jer skela sporo vozi ili je skela umjesto mosta jer je promet jako rijedak? Kokoš ili jaje? Patka? Nešto četvrto? Blizina Grčke je velika prednost kada se uzme u obzir puna dostupnost grčke mobilne mreže, tako da se može telefonirati po lokalnoj (EU) tarifi umjesto po abnormalno visokoj albanskoj ne-EU tarifi.

Ulaznica je za albanske pojmove malo skuplja ali vrijedi svakog leka. Rimske ruševine se razgledavaju hodajući šumskom stazom u krug. Ugodna, nezahtjevna šetnja u zelenilu. Posjetilaca malo tako da sam dio vremena neka mjesta imao samo za sebe. Vrijedilo je sići skroz do ovdje dole. Gore na vrhu brda je manji dvorac. U prizemlju je mali muzej, zanimljivo. I opet ugodan dio Butrintija, ovdje još uz pristojan pogled na okolicu. Moglo bi se ovdje provesti dosta više vremena nego sam ja potrošio.

Ja sam ipak hitao dalje, vidio sam što me zanimalo, za previše meditacije nije baš bilo vremena. Htio sam u Gjirokaster doći još u toku dana. Samo manji dio puta sam ponavljao, negdje do Sarandea dokle mi je društvo pravila jedna mlada Njemica. Pokupio sam je na izlazu s parkinga Butrinti, stopirala je a na isti način je došla od Njemačke do ovdje. Sama putovati pa ajde, sama stopirati… hmm, hrabro. No, ova je bila vesela i brbljava, nadam se da je takva i ostala. Iskrcao sam ju negdje pored neke plaže u apartmanskom naselju. Čim smo se pojavili vlasnici smještaja su već vrebali na ulici nudeći smještaj. Poduzetno, nema se tu šta prigovoriti.

Na putu prema Gjirokasteru, gore u brdima, nalazi se Blue Hole, na internetu dosta hvaljena plava rupa. Tko god je ikada u životu vidio neki pravi izvor ne bi trebao biti impresioniran. Priroda okolo je ok, pogotovo pogled sa pristupne ceste na (ovdje već širu) rijeku koja polako teče kroz šumu. Sam izvor je upravo to – samo izvor. Ljudi stoje oko njega, čude se, ubijaju se od slikanja. Bah, biti će da ja tu nešto nisam razumio. Bilo je oblačno pa se nije vidjela ta navodno čudesno plava boja. Moje mišljenje je da nije vrijedilo tog kratkog detoura, bilo je bolje da sam nastavio ravno prema cilju.

Životinje ovdje vole sredinu ceste, tako je na tom djelu puta jedna pas mrtav hladan spavao usred zavoja točno na sredini. Pomislio sam da ga je netko tresnuo, međutim nije, taj je samo spavao. Kako sam ga lagano obilazio lijeno je podigao glavu i nastavio dalje. Ne prognoziram mu dug život. Nakon zavojite brdske ceste počinje spust u dolinu bogat lijepim pogledima. Prostor se naglo počinje otvarati, (ne)kvaliteta ceste postaje nebitna, promet postaje nebitan, sve osim pogleda. A vidikovca gdje bi se moglo na trenutak stati, nigdje. Tek dole, u dolini, napokon sam kročio na normalnu, ravnu i brzu cestu.

U Gjirokaster sam potom vrlo brzo stigao. Mali izrazito brdski gradić ulicama prekrivenih glatkim kamenjem. Sigurno je veselo autom voziti uzbrdo i nizbrdo za vrijeme kiše. Soba koju sam unajmio bila je, ajmo reći, u širem centru starog djela. Mogla je biti i bliže ali nisam se bunio. Barem je pogled s terase bio prokleto dobar – na grad i dolinu. Samo, do tog pogleda je trebalo doći. Prvo sam trebao shvatiti da parkinga ovdje u biti nema, auto se ostavlja vani na ulici jer im je dio dvorišta zatrpan nekakvim starim kramama. Sa ulice se do prizemlja silazi po improviziranim metalnim stepenicama. Mislim da ih ja ne bi postavio sebi ni u najmračnijem djelu vrta za osobne potrebe. Ovdje, ipak, služe da bi im gosti hodali po njima. Babu vlasnicu treba naći. Nema nikakvih natpisa ili putokaza gdje bi itko od osoblja ili vlasnika mogao biti pa se čovjek treba snaći. Pozvonio sam na jedna vrata dole u prizemlju. Bingo! Bar sam to pogodio od prve. Baba vlasnica zna možda dvije riječi engleskog pa je sporazumijevanje kao između patke i pingvina. Nedugo zatim mogao sam ući u svoj mali sobičak koji se iznutra nije mogao zaključati. Nije mi se dalo žaliti se, kada budem spavao samo ću krevet nasloniti na vrata. Za jednu noć biti će ok. Daska wc školjke bila je poluraspadnuta, gnjavaža sjediti njoj. Šta je tim Albancima, oni kao da te školjke ne koriste pa ih tako i tretiraju? Onaj ju smjesti tako da ju je teško koristiti, ovaj stavlja dasku koju ni otpad ne bi htio primiti… Ali finale svega je zid balkona, da mi je samo znati koji je genijalac to izmislio? Zid je visine nekih 30-ak cm. Stvoreno da se gost sunovrati sa iznadprosječno visokog prvog kata pravo dole babi pred prozore. Ono kad pomisliš da si sve vidio.

No, svi ti relativno mali nedostaci nisu utjecali na moje raspoloženje. Čak sam uspio babu vlasnicu zamoliti za šalicu tople vode kako bi si napravio čaj. Žena je bila uslužna. Vrata kata gdje su sobe se ne zaključavaju do kasno navečer. I to ih zaključava baba, gosti nemaju taj ključ.

Gjirokaster i ja, napokon. Napokon ležerna šetnja. I radi ovoga se isplati potegnuti na jug. Stari dio je stvarno poseban. Bezbrojni kablovi često narušavaju izgled, ali šta se može. Mnogobrojni Mercedesi stalno podsjećaju gdje se nalazim. Umirao sam od gladi, odabrao sam najbolje ocijenjen restoran na Tripadvisoru. Nalazi se na jednoj skromnoj terasi, sa skromnim namještajem i moglo bi se reći skromnim cijenama. Ali se zato jaaako dobro jede. Da prste poližeš, a još sam bio gladan kao vuk tako da je i to dodatno pojačavalo izvrsnost hrane. Nema prigovora, bakšiš potpuno zaslužen. Šetajući sam došao i do novog djela grada, znak da sam se previše udaljio. Ne bi to bio problem da grad ne leži na brdu, ovako morao sam se natrag vraćati uzbrdicom bez kraja. A noge već dobrahno teške.

Nisu samo neodgojeni mladi Britanci koji su navečer uporno lajali po hodniku bili bučni. Preko puta hotela je mali kafić, za lokalnu raju. Ili bolje reći lokalne pijance. E ti nisu davali mira do dugo u noć. Shvatio sam zašto mi je baba vlasnica rekla da je bolje da maknem auto malo dalje, do tada je bio upravo ispred ulaza u birtiju. Bilo mi je drago da sam ju poslušao pa sam s te strane bio bezbrižan. A ovi lajavci s hodnika su se relativno brdo stišali. Slična stvar se dogodilo i u Vlore, neki ljudi se jednostavno vole dovikivati po hotelskim hodnicima, tu pomoći nema.

_________________________________________________________________________

hotel u Gjirokaster, Shtino (doručak uključen) – 15 euro
Butrinti, ulaznica – 700 L
ručak – 1180 L