Probudilo me zaustavljanje busa i vikanje pospanog pomagača vozača : ”El puente?” , tražeći me pogledom po busu. Kada sam izašao iz busa i uzeo ruksak laknulo mi je. Most je bio odmah tu, 20-ak metara dalje od mene. Prošao sam pored rampe i uletio u polumračnu kancelariju bolivijske pogranične policije gdje sam dobio izlazni pečat u putovnicu. Vidjelo se da mu je i jednostavno udaranje pečata bio težak i mrzovoljan posao. Sigurno sam ga probudio, ali pandur nije gnjavio previše.

Uskoro sam koračao mostom. Mračnu tišinu remetili su jedino zvukovi glasanja ptica i tko zna kakvih sve ostalih životinja. Žalio sam već onda što se nisam uspio vratiti nazad kroz Amazonu, ovaj trenutak je bio tek okus prašume koju sam propustio. Ograda do pola mosta je ofarbana u boje bolivijske zastave a druga polovica u boje argentinske. Na polovici sam zastao i još jednom se osvrnuo. Stajao sam na mostu, nigdje nikoga…samo šuma u mraku i zvukovi divljine. Znao sam da je to zadnji put da vidim Boliviju u živo. Idući put bit će to samo fotografije…

Čekala me argentinska strana. Ušao sam unutra i uskoro se pojavila žena u civilu. Nakon što mi je postavila par pitanja i nakon što mi je pregledala stvari mogao sam otići do pogranične policije koja je bila koji kilometar dalje. Vani su čekali taksisti. Naravno da me htio oderati za prijevoz, a cifra koju je taksist spominjao mi se nikako nije svidjela. Nekih 20-ak minuta kasnije na drugoj strani mosta zaustavilo se još nekoliko buseva iz kojih je izašlo par ljudi, sve Bolivijanci. Kad je taksist skupio dovoljno ljudi, a to znači mene i još trojicu Bolivijanaca krenuli smo.

Nekoliko minuta vožnje nakon toga stigli smo do postaje pogranične policije i dok su moji suputnici brzo riješili svoj prelazak ja sam zapeo. Dežurni policajac nikada izgleda nije vidio hrvatsku putovnicu. Nije pojma imao da li mi treba viza ili ne, a isto tako se nije znao služiti službenom knjigom. Dakle trebalo je pričekati glavnog, a glavni je spavao, i glavnoga je trebalo probuditi (i ovog dežurnog smo mi probudili)… i glavnoga je trebalo još i čekati. Moj suputnici i taksist su bili sve nestrpljiviji, naizmjenično su dolazili virkati i provjeriti da li se nešto pomaklo s mjesta. Nakon 10-15 minuta čekanja dobio sam ulazni pečat. Kad sam napokon sjeo u taksi Bolivijanac me upitao: ”Problem ?”. Ma da, pazi da ću još sada i njemu ići objašnjavati u čemu je bila caka i zašto smo svi morali čekati.

Prošli smo Aguas Blancas i nastavili do autobusne stanice u Oranu. Vožnja koja je potrajala nekih pola sata koštala me 10Ps (2,7Ps=1US$). Bilo je tek 05.00 ujutro a direktni bus za Buenos Aires je kretao oko 12.30. Dok nije svanulo iz razumljivih razloga nisam se micao nikamo. Promatrao sam dva zaigrana musava dečkića i pitao se što li oni tamo rade u ovo doba? Vjerojatno su mali beskućnici ili nekakva druga sorta nesretnika. Bilo je hladno, razmišljao sam kako su to silom prilika najvjerojatnije budući delinkventi i kriminalci. Tek kada je svanulo vidio sam gdje se ja ustvari nalazim – na debeloj periferiji, sve je bilo prljavo i zapušteno. Mirisalo je na siromaštvo. Veliki ruksak ostavio sam u garderobi koja je djelovala sigurno za razliku od one u Tariji ali je bila i skuplja. Manji sam teglio sa sobom a u njemu sve one suvenire i dvije boce vina umotanog u plahtu. Osjećao sam se kao mazga ali bio sam odlučan da te dvije boce dovedem doma čitave. U ekipu iz garderobe nisam imao povjerenja.

Svi pravci su mi izgledali jednako. Raspitao sam se za smjer centra i krenuo u obilazak. Za potvrdu autobusne karte morao sam čekati 10.00. Uffa… ništa tu ne može biti jednostavno… U cjelom cjelcatom gradu nisam vidio kuću višu od dva kata. Ulice su široke i sve su pod pravim kutem. Centar grada se jedva može prepoznati po nekakvom pustom parku. Sjeo sam na jednu klupu u nadi da ću se malo zabavljati zvjerkajući ljude i promet oko sebe – ništa ni od toga. Tu i tamo bi netko prošao, tu i tamo bi nešto prošlo cestom… dosada. Gdje god sam šetao sve je bilo gotovo identično, centar se skoro ni po čemu ne razlikuje od dijelova gradića van centra. Mjesto izgleda poput onih gradića iz američkih serija ali sa automobilima europske proizvodnje. Pokušao sam pronaći nekakvo mjesto sa pristupom internetu, jedino na koje sam naišao imalo je jedan usamljeni kompjuter a i taj je bio zauzet.

Prošavši pored crkve prepune klinčarije vratio sam se na stanicu. Sve je bilo tako pusto, jedino je na stanici nekoliko ljudi uporno pokušavalo napuniti nekakav pretpotopni bus za Aguas Blancas. Izvikivali su ime destinacije konstantno, bilo nekoga blizu njih ili ne. Zaista su bili uporni ali autobus je zjapio gotovo prazan. Laknulo mi je kada su napokon krenuli, moji živci su zahvaljujući njima počeli skoro popuštati. Kada je kucnulo 10.00 i kada sam napokon mogao potvrditi svoju kartu doživio sam još jedno iznenađenje – tip je izašao van kućice i objasnio mi kako moj bus ne kreće u 12.30 već u 17.30!? Problem je bio u tome kako sam ja shvatio, da su mi ovi u Tariji dali kartu unutar Bolivije do jednog graničnog prijelaza a unutar Argentine od drugog graničnog prijelaza. Riknuo sam, pa što da radim u ovoj pustoši ostatak dana??? Valjda je po mojoj faci vidio koliko je sati pa se ubrzo povukao nazad u kućicu rekavši da će potražiti neko drugo rješenje. I našao ga je, pitao me da li mi odgovara slijedeća kombinacija – autobus mi je kretao u 11.30, dakle ranije, ali sam u Guemezu negdje oko 13.00 gdje bih nakon nekih pola sata do sat vremena konačno ulovio direktni bus za Buenos Aires. Ma naravno da odgovara, samo da se maknem iz tog dosadnog Orana!

Putnika u busu je bilo malo. Čak i kada sam se iskrcao na autobusnom kolodvoru u Guemezu bio sam još uvijek sumnjičav. S njima nikad ne znaš do posljednjeg trenutka. Malo sam popričao s jednim Argentincem. Točnije, to je zbog jezične barijere bilo uglavnom sirovo sporazumijevanje. Veliki plavi autobus na kat s četiri osovine se napokon pojavio, međutim ostali smo još previše vremena na kolodvoru čekajući putnike s tamo neke desete linije. Autobus koji je kasnio bio je od iste kompanije. Od polaska u 16.20 nije bilo ništa.

Kada je bus napokon krenuo uplašio sam se da je to samo san. U Buenos Aires trebao sam stići sutradan ujutro. Predstojala je duuuga vožnja argentinskom pampom. Prvih je nekoliko sati pored mene sjedio poprilično smrdljiv tip, uz to nije bio ni neki praznik za oči. Molio sam Boga samo da ne putuje daleko. I nije, umjesto njega pored mene je sjeo vjerojatno najdeblji ćelavi Argentinac koji postoji. Zauzeo mi je cijeli naslon za ruke. I još je moje mjesto bilo uz prolaz pa nisam mogao zvjerati niti kroz prozor. Znao sam da će to biti još jedna duga vožnja. Sjedio sam u zadnjem redu sjedala prije WC-a. Ali kakav WC! Ne bih nikada rekao da ima toliko prostora s obzirom da je u busu. Ok, jest da nije tko zna kako prostran ali nije bio uopće tijesan. Dok sam ga stoječki koristio, bus je baš tada morao naglo ubrzati. Obje ruke su mi bile zauzete pa se nisam držao… da, na trenutak sam izgubio ravnotežu i – boink! Opalio sam glavom o stjenku. Aha, dakle iz ovakvih situacija tvorci crtića crpe inspiraciju?

Stali smo u jednom usputnom restoranu na večeru i to više od pola sata, možda čak i 45 minuta. Skoro cjelo vrijeme sam proveo pored busa jer su bus zaključavali a nije mi se nikako dalo ulijetati u onu gužvetinu unutra. Osim mog busa bilo je još nekoliko autobusa i milijun ljudi. Zbog ovog debeljka uz mene nisam mogao spavati. Hrkao je kao zmaj! Pokušao sam ga tresti ali bez značajnijih rezultata. Palo mi je na pamet da mu utrpam cipelu u usta, ali u slučaju gušenja najebo bi.