Izašao je tek ujutro u Rosariu. Nakon toga imao sam mjesta kao u priči, nema debeljka a još na njegovo mjesto nije nitko više sjeo. Baš u Rosariu sam shvatio kako ljudi te velike linijske autobuse koriste kao neku vrstu pošte. Uglavnom, kada se neka pošiljka šalje busom, ne šalje se onako na crno kao kod nas već sve te prijevozničke firme imaju i poseban šalter za preuzimanje tih pošiljki kao i skladišta gdje se te pošiljke čuvaju do preuzimanja. Iskrcaj paketa u tom malom skladištu negdje u Rosariu je potrajao. Ostatak puta do krajnje destinacije protekao je u daleko većoj komociji.
Buenos Aires – ogroman grad, vožnja kroz njegova predgrađa je duga. Kada smo na periferiji stali kako bi iskrcali neke putnike pored busa su se stvorili neki klinci i nešto ispilavali vozače. Vidio sam da se smucaju oko prtljažnog prostora pa me ponovo lovila nervoza. Dobro sam pazio da mi ne bi slučajno ruksak ”išetao” iz busa van. U predviđenom vremenu bus je stao na Retiro autobusni kolodvor.
Osjećao sam se kao da sam stigao doma… a gdje je meni prava kuća… Veliki ruksak sam ostavio u garderobi na stanici kako bih mogao bez opterećenja potražiti smještaj. 4Ps je čuvanje prtljage na 24h… kad se samo sjetim 2Bs od samo dva dana ranije. Podzemnom željeznicom sam otišao prema djelu grada u kojem sam bio ranije – Congreso. Za manje od 1Ps vozio sam se na drugi dio grada, brzo i bez prevelikog zaustavljanja. Svaka linija metroa je imala drugačije vlakove, onaj na liniji A je bio starinski, čak su se i vrata ručno otvarala nakon zaustavljanja na peronu. Ponovno sam pokušao naći ona dva hotela koje sam našao putem interneta ali bezuspješno. Opet sam bio tamo, u toj ulici, između dva raskrižja, tražio sam i gledao na sve strane i ništa! Nikakva oznaka nikakav trag, pitam se da li ti hoteli uopće postoje? Krenuo sam tražiti dalje, ništa, svugdje primaju ljude samo na duže razdoblje dok su na moja tri noćenja samo odmahivali rukom.
I ovaj put sam imao sreće, u malom hotelčiću ”Venezuela” našao sam pristojnu sobu za 20Ps na dan koje sam morao platiti unaprijed. Sobičak me oduševio: imao je grijanje, wc i tuš s toplom vodom iz normalnog bojlera! Žena koja je vodila hotel mi se činila po prirodi oštra, tip ženske koja bi se bila sposobna potući s bilo kime. Nakon što sam pronašao smještaj mogao sam se vratiti po veliki ruksak, istuširati se kao čovjek i odmoriti se. Sada je trebalo samo pričekati dva dana do polaska aviona.
Nakon kraćeg odmora krenuo sam u šetnju, sjedio malo na klupici na Plaza del Congreso, pa opet malo kasnije lutao kvartom. Ponekad bi ulicom prošao jedan od ”šetača pasa” s nekoliko životinja koje je šetao ulicama grada za novac. Avenida 9. de Julio, najšira avenija na svijetu usred koje se nalazi čuveni obelisk je simbol grada. Vidio sam da je to mjesto gdje se ljudi (uglavnom mlađi) okupljaju i druže. A avenija je stvarno beskrajno široka, nema šanse prijeći je odjednom bez trčanja, rekao bih čak da je i uz trčanje to pravi pothvat. Sastoji se od tri paralelne ulice, one bočne su normalne širine dok je ova srednja zaista impresivne širine. Dok sam usred avenije čekao zeleno svjetlo na semaforu kako bih prešao na drugu stranu, iz žbunja je iskočila ciganka sa klincem u naručju proseći novac. Ma da… nisam davao ništa, a ona je bila uporna, davila je i davila… sve dok se nije upalilo zeleno a ja kidnuo na drugu stranu.
Želio sam večerati u jednom fast foodu u kvartu gdje mi je bio hotel, međutim navečer kuhinja ne radi tako da sam opet bio osuđen na hamburgerčiće, pojeo sam ih dva i još mi nije bilo dosta. Činilo mi se da mi izlaze na uši.
