Idući dan sam rezervirao a što bi drugo, nego za razgledavanje grada. Prva stanica bila je veličanstvena Plaza de Mayo. Bilo je lijepo vidjeti svo ono jato golubova koje je kružilo nad parkom, sve je bilo puno argentinskih zastavica dok se u obližnjoj ulici održavala predizborna manifestacija jedne od političkih stranaka. Nikakva agresiva, samo hrpa ljudi sa stranačkim obilježjima, glasna muzika i veliko veselje. Odlučio sam otići u glasovitu La Bocu, poznati turistički dio grada. Odšetao sam pored ogromnih vladinih zgrada, stvarno se vidjelo da sam u glavnom gradu jedne Argentine. Iza vladine zgrade je visoki stijeg na kojemu se vijori ogromna zastava. Čekao sam dosta vremena dok ju je vjetar okrenuo na pravu stranu kako bi imao sliku onakvu kakvu sam si zamislio. Već sam pomislio da mi se sam vjetar zainatio pa puše u jedinom smjeru koji je zastavu okretao od mene.

Nakon duže vožnje gradskim busom vozač me upozorio da sam stigao na odredište. Zbilja je to bio pravi turistički kvart. Brdo turista, muzike, animatora i prodavača suvenira. Zidovi kuća su obloženi valovitim limom u svim mogućim bojama, to i jest glavna atrakcija ove talijanske četvrti. Međutim taj turistički dio ograničen je na samo dvije ulice, van toga sve je posve obično. Nisam morao daleko hodati do djela grada gdje mi se nije dalo lunjati, čak iako sam se tamo nalazio usred bijela dana. Djelovalo je poprilično nesigurno, zgrade u toj ulici su toliko neodržavane da se činilo kao da su ruševine. Možda 200m zračne linije od sve one gungule i razmaženih turista odvija se pravi urbani život sa svime onim što nosi.

Ostao sam malo zatečen kada se na suprotnoj strani ulice zaustavio policijski Peugeot 405. Iz njega su izašla dva pandura držeći se za pištolje (nisu ih vadili van futrole). 4-5 mlađih muškaraca su odmah poslagali uza zid i pretresli ih. Okolo su stanari gledali što se događa, neki uz negodovanje iako ne znam prema kome: pandurima ili ovim drugima. Uskoro sam se udaljio da bi me poslije znatiželja vratila na isto mjesto. Tamo je već bila i druga policijska patrola koja je s ostalima čekala vjerojatno ”maricu” koja je dečke trebala pobrati u stanicu.

La Boca je kvart izrastao tik uz obalu, more je bilo nevjerojatno prljavo i zagađeno. Uz obalu je bio privezan veliki jedrenjak koji je služio kao turistička atrakcija i naravno veeelika prodavaonica svih mogućih suvenira. Za nazad sam krenuo glavnom ulicom ali putem drugačijim od onoga kojim sam došao. Pandura na kojeg sam slučajno naletio pitao sam za savjet kojim busom krenuti do San Telma, isto tako turističkog djela grada. Ne samo da mi je objasnio već je i zaustavio bus koji uopće nije trebao stati tamo, pa još i rekao šoferu kamo da me iskrca. Da ne povjeruješ. Šteta što me šofer – da li slučajno, da li namjerno – nije ostavio na željenom mjestu već dosta dalje. Preostalo mi je pješačenje.

Ručao sam u jednom malom lokalnom restorančiću u kojemu su se očito okupljali lokalni ljudi. Bila je to ugodna atmosfera, čak je konobaru bilo malo neugodno kada me je zamolio da se prebacim na manji stol kako bih oslobodio veći za jednu grupu ljudi. San Telmo je dio grada pun povijesnih mjesta koja meni iskreno nisu ništa predstavljala. Čak mi se i trg sa mnogobrojnim terasama kafića i raznim zabavljačima nije učinio ništa posebno. Pa to je samo dio grada, rekao bih čak i da je malo previše izvikan.

Prema centru sam krenuo pješice iako sam već bio dosta umoran. Tražio sam nekakvu tržnicu ali do glavne nikad nisam stigao. Malo pomalo došao sam i do Microcentra, trgovačkog djela grada sa mnogobrojnim trgovinama i shoping centrima. Tako različito od La Paza. Uletio sam i u jedan zabavni centar, veliki prostor pun svakakvih video igara i drugim elektronskim igračkama. Bilo je krcato. Klinci su nemilice trošili ovdje svu lovu koju su imali. Uslijedila je šetnja po obali pa nazad. Mrak se već polako počeo spuštati i bilo je vrijeme za povratak. Sjećam se bara El Pirata, na čijem je vanjskom zidu iznad stakala pričvršćen lijevi bok drvenog jedrenjaka, isto tako sjećam se restorana u starijoj zgradi koja prkosi neboderima izgrađenima oko nje. Niotkuda se stvorio neki tip koji mi je dao nekakav propagandni materijal o obližnjem striptease baru. Lagao bi kad bi rekao da se malčice nisam kolebao… ipak bilo mi je blesavo tamo sam otići.

Ovako sam otišao do restorana koji gleda na Avenida 9 de Julio, u tom restoranu su za divno čudo imali pivo u standardnoj limenci. Hrana je bila ok, iako sam s obzirom na cijenu večere i poziciju restorana očekivao puno bolje. Ali ajde, što je tu je, nećemo biti sitničavi sada pred kraj puta. Pokupio sam se nazad u svoju toplu sobu. Noge su mi otpadale od umora, činilo mi se kao da sam pješke došao iz Bolivije.