Digao sam se dosta rano. Bio je to dan ponovnog susreta s Axelle i Marine. Njihov put iz Lime je išao preko Buenos Airesa i Madrida do Pariza. U Buenos Aires su trebale sletjeti oko 05.30 da bi negdje poslije 13.00 nastavile za Europu. Dakle morali smo se obavezno naći i tih nekoliko sati provesti zajedno. Dogovor (putem maila) je bio jedan kafić-restaurant na uglu preko puta impozantne kongresne zgrade. Prvo sam čekao vani, međutim zbog jutarnje hladnoće i umora uletio sam unutra i naručio si doručak. Uz to što sam došao dosta ranije one su kasnile. Već sam počeo razmišljati kako se vjerojatno nećemo sresti kad – eto ti njih. Trebalo je dosta vremena dok se iskobeljaju s aerodroma i još sat i po dok su se dovezle busom. Bilo je već skoro 08.00 pa nam i nije ostalo previše vremena.

Bila je nedjelja i grad je bio pust. Čak su jednom od avenija prošli nekakvi konjanici, bilo je neobično vidjeti ih u toj strogo urbanoj sredini. Krenuli smo prema Plazi de Mayo, bila je pusta i nije bila ni izbliza zanimljiva kao što je bila dan ranije. Dalje preko obližnjeg parka zaputili smo se prema obali gdje smo si popili kavu i sjeli kao ljudi. Bilo je tako lijepo ponovno biti u društvu, nisam htio ni pomišljati na činjenicu da ću za nekoliko sati biti ponovo sam. Nakon šetnje po obali pored parkiranih jahti odšetali smo u Microcentro. Marine je primijetila kako bi taj dio grada sasvim normalno mogao biti djelom bilo kojeg drugog europskog grada. Stvarno, moram se složiti s njom, samo zgradurine i blještavi izlozi. Posred glavne pješačke zone u Microcentru ”radile” su tri ciganke svaka sa klincem u naručju. Žalosno je kako ta djeca imaju svrhu nekakvog alata za pobuđivanje samilosti. Naravno da im nisam popustio mada su bile tako brze da su proseći jurile gotovo za svakim prolaznikom. Cure su mi pričale kako su se na aerodromu prepale da je Argentina jako skupa zemlja budući da se cijene u pesosima označavaju sa znakom $, baš kao i američki dolar. Kod posjetitelja može izazvati dobru zabunu u prvi moment.

Vrijeme ugodnog druženja se polako bližilo kraju, odlučile su natrag na aerodrom otići taksijem kako bi imale što više slobodnog vremena. Otišao sam s njima a za podijeliti troškove vožnje nisu htjele ni čuti – platile su sve one. Ja sam ionako imao limitiranu količinu pesosa koju sam si rasporedio do mog konačnog odlaska, i da, dan ranije sam ponovo morao otići do Sheratona kako bih zamijenio nešto US$. Bar nečemu da mi služi taj ekskluzivni hotel. Vožnja do aerodroma nije potrajala više od pola sata i nije bila uopće pogibeljna. Kao kod kuće. Jedino na naplatnim kućicama na autocesti svi su trubili. Zašto? Vjerojatno iz folklornih razloga, ionako s time nisu nikako požurivali protok vozila. Naplatna mjesta su bila bezbrojna a pred svakim od njih je nekoliko vozila čekalo u redu.

Na aerodromu smo popili još jedno piće i oprostili se. Znao sam da je to vrlo vjerojatno zadnji put da se vidimo iako smo si međusobno obećali posjete u budućnosti. Mogao sam se polako pokupiti prema gradu, i stvarno, vožnja busom je bila nekih sat i 45min. Mislio sam da traje puno kraće. Vozeći se tako, nisam mogao izdržati a da se ne nasmijem. Na putu za aerodrom sprdali smo se kako bi sve ove velike zelene površine uz autocestu bile dobre za nedjeljni piknik. Sada nekoliko sati kasnije, mogao sam se uvjeriti da je to stvarnost a ne samo zajebancija nekoliko slučajnih putnika. Gotovo od aerodroma pa do periferije svuda uz cestu su bili nabacani auti. Ljudima su se na travi pored njih izležavali, jeli i igrali nogomet ili nekakve druge igre. Gdje su cure da to sada vide, sigurno bi krepale od smijeha.

Činilo se da tom ogromnom gradu nema nikad kraja. Ulice i blokovi zgrada izmjenjivali su se pred moji očima a taman kada bih pomislio da sam negdje blizu centra shvatio sam da mi u biti predstoji još podosta vožnje. Plaza del Congreso gdje sam trebao sići činila se beskrajno daleko. Jednom tamo, sistemom podzemne željeznice uputio sam se u kvart koji se zove Palermo, famozan po mnogobrojnim velikim parkovima i zoo vrtom. Prvotna namjera bila mi je da odem do groblja Recoleta da vidim grob Evite Peron, međutim s obzirom na to da sam to mjesto morao malo potražiti, nisam imao vremena. Do Palerma sam se vozio podzemnom linijom C kojom su prometovali najmoderniji vlakovi opremljeni displey-ima sa informacijom o imenu iduće stanice kao i strani vagona koja je bila predviđena za silazak. Čista suprotnost od linije A.

Kad sam se popeo napokon na površinu, sunce je već polako zalazilo pa sam na brzinu prošetao pored svih tih parkova koji su bili prepuni izletnika. Bijela kočija je vozikala zainteresirane izletnike po manje prometnoj aveniji. S obzirom na nedaleki ”gradski aerodrom” i buku koju stvara, to i nije baš najtiši dio grada. Cijeli dan sam živio na majušnim hamburgerima i ”american style” hot-dogovima. Cijena 1Ps, prava sitnica. Kako se dan bližio kraju a sunčevo svjetlo postajalo sve slabije, uputio sam se prema centru – pješke. Znao sam da sam poprilično udaljen od njega ali sam tek nakon podužeg hodanja shvatio koliko. Cijelo vrijeme sam hodao uz izuzetno široke avenije sa i po deset traka u jednom smjeru. Pa se ti sad usudi pretrčavati na divljaka. Dok dođeš do pola zaboraviš uopće u kojem smjeru trčiš.

Ljudi zbilja ovdje zarađuju na sve moguće načine kao npr. žongler koji izvede svoju točku na pješačkom prijelazu tokom trajanja crvenog svjetla na semaforu, da bi trenutak prije kretanja automobila pokupio par novčića i kliznuo natrag na trotoar. Do idućeg crvenog svjetla. Na mapi u Lonely Planetu nikako nisam mogao naći aveniju po kojoj sam hodao, usprkos njenoj veličini i važnosti. Bilo je očito da je područje gdje sam se trenutno nalazio van gledane mape. Na kraju sam odustao i sjeo na prvi bus koji me odveo na Avenida 9 de Julio, mjesto na kojem sam odlično znao gdje sam. Grad je predvečer oživio izletnicima koji su se automobilima i gradskim prijevozom vraćali kućama. Kada sam sišao s autobusa već je bio mrak.

Nezadovoljan kvalitetom sinoćnje večere otišao sam jesti u drugi restoran. Mjesta za izbor je bilo na pretek, jedino što su gotovo sva bila prazna – nije još bilo vrijeme za večeru. Bilo mi je glupo sjediti sam kao telac pa je moja naporna šetnjica još malo potrajala. Restaurant u kojem sam večerao je bio ok, osim konačnog računa. Po onome što sam si ja izračunao večera je trebala biti negdje oko 12-14Ps, na kraju je ispalo više od 16Ps. Kako, nije mi bilo jasno, samo sam vidio na računu da su još nešto uračunali, nekakav postotak, vjerojatno ”coperto”. Ma, pomislih, ovo mi je ionako zadnji obrok ovdje. Prije povratka u hotel otišao sam vidjeti gdje se točno nalazi autobusna stanica linije 86 za Aerodrom Ezeizu, da ne bi bilo paničnog lutanja u zadnji čas. Dogovorio sam se sa recepcionarkom da ću ujutro ostaviti ključeve sobe na recepciji budući da tako rano nema nikoga. Ulazna vrata će biti otključana, ionako se izvana bez ključa ne mogu otvoriti jer nema vanjske kvake.