Svanuo je konačno i zadnji dan, tj. dan povratka. Pokupio sam svu prtljagu dobro pazeći da nešto ne ostavim za sobom i napustio zgradu. Bilo je oko 05.15 ujutro, mrak ali nalazio sam se u pristojnom djelu grada, čak je 100m niže hotela policijska stanica što mi je i te kako ulijevalo sigurnost. Najteže mi je naravno bilo hodanje pod punim opterećenjem do desetak minuta udaljenoj Plaza de Congreso. Čekanje autobusa je potrajalo. Nisam htio skidati teški ruksak sa sebe kako bi što brže uskočio, međutim sve to skupa je potrajalo.

Prvi 86 koji je došao bio je krivi, to sam skontao nakon što sam ušao i pitao šofera. Iskrcao me na idućoj stanici rekavši da je idući 86 sigurno onaj pravi. Uslijedilo je opet čekanje… ovaj put s ruksakom pored mene. Šofer tog idućeg 86 nije imao nikakvu namjeru stati, neki drugi putnici i ja počeli smo mu pomahnitalo mahati da stane (inače uvijek im treba mahati, kao taksiju). I stao je – nakon 50m posred ceste. Da li nije imao namjeru stati ili je samo zaboravio stanicu ne znam, međutim znam da sam kao konj trčao sa svim onim stvarima da bi na kraju ispalo da ni to nije onaj pravi koji ide skroz do aerodroma. Sad sam već bio lud. Ovaj put sam saznao da mora imati nekakvu crvenu pločicu, jebala ih pločica. Već sam se počeo polako brinuti i razmišljati da se za 10US$ odvezem taksijem. Srećom, nakon još čekanja uletio sam u pravi bus i sjeo sav napilan.

Dugo sam se vozio kroz periferiju Buenos Airesa, zadnji put. Na jednoj od stanica krkljanac, uletjelo je masu radnika na putu prema tvornicama. Izgleda da je to kao nekakav radnički autobus. Imao sam osjećaj da ljudi sjede jedni drugima na glavi, stigavši jednom do mjesta iskrcaja bus se naglo ispraznio. Nije toliko smetala gužva koliko čekanje da se svi ukrcaju i plate kartu, činilo se kao vječnost. Nisam vjerovao potpuno da taj bus ide do aerodroma dok nisam vidio aerodromsku zgradu. Napokon.

Uletio sam unutra i kao gospodin čovjek razvalio se na stolicu sa svega nekoliko preostalih pesosa u džepu – programirano tako da ne moram više mijenjati US$. Vrijeme je sporo prolazilo. Kratio sam ga gledajući ljude oko sebe. Bila je tamo jedna ortodoksna židovska familija sa ako se dobro sjećam petoro djece. Djelovali su mi kao iz nekog prošlog vremena. Prilikom čekiranja, na šalterima do mene bili su ljudi u redu za let za Bogotu. Obični ljudi, čovjek bi očekivao da na takvo mjesto lete samo mafijaši i kriminalci. Vrijeme sam nastojao rasporediti tako da ni na jednom mjestu ne čekam previše. Prava pilana je uslijedila kada sam napokon krenuo u dio aerodroma u kojem mogu ući samo putnici. Pandur me zaustavio i rekao da moram platiti taksu!? Kakvu sad prokletu taksu??? Pa sve su takse plaćene prilikom plaćanja karte. Ništa, otišao sam na obližnji šalter gdje mi je službenik objasnio da takse jesu plaćene ali da još treba eto platiti i ovu dodatnu izlaznu. 18US$. Plativo u dolarima i sa ostatkom kojeg srećom vraćaju isto u dolarima. Bio sam bijesan, taman sam pomislio kako me čeka samo ulazak u avion kad – taksa! Ako nešto ne volim to su surprise troškovi. Još kada se sjetim da su mi se svi obraćali na španjolskom… valjda im po načinu kako sam bio obučen i onako neobrijan nisam uopće djelovao kao stranac. Nisam htio ni beknuti na njihovom, bar ovdje na aerodromu će oni malo govoriti engleski, tu ću se ja malo praviti mutav. Zadnji dio prostora prije ukrcaja bio je neka vrsta shoping mjesta sa paprenim cijenama.

Jedva sam dočekao da se klofnem u avion. Predstojao je dugačak let do sjeverne zemljine polutke. Gledao sam kako Buenos Aires postaje sve udaljeniji ali unatoč tome uvijek vidljivo ogroman. Avion se još uspinjao kad smo prelazili preko Rio del Plata, zaljeva tamno smeđe boje vode da bi nedugo poslije toga prelijetali Urugvaj i sat kasnije Brazil. Nakon 2,5 sata leta sletjeli smo u Sao Paolo.

Čekajući ponovni ukrcaj sjedio sam pored jednog starijeg Brazilca (bijelac). Razgovor je započeo nakon što su preko razglasa pozivali neke putnike da se jave na šalter. Brazilac je komentirao da je razlog tome vjerojatno kronična gužva koja vlada u Sao Paolu, gradu s više od 20 milijuna stanovnika a bez pravih avenija, bar po njegovom pričanju. Još je rekao da se tamo bez prijeke potrebe navečer ne izlazi, a ako se baš mora onda nikako sam. Krasno mjesto taj Sao Paolo.

Let se nastavio preko Brazilske obale, bar sam s te visine mogao uživati u pogledu na beskrajne pješčane plaže koje se protežu ispred primorskih gradova. Gledao sam kako u daljini iza mene ostaju obale Južne Amerike i u mislima se pozdravljao s njom. Negdje usred Atlantika, preletjevši ekvator sunce je napokon zašlo. Daleko ispod mene ocean je bio već u potpunom mraku dok sam ja s visine od 10000m sunce još uvijek mogao vidjeti. Za razliku od odlaska, ovaj povratak od 11,5 sati leta mi se činio nekako bez kraja, bio sam umoran i jedva sam čekao vratiti se doma.