Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 2,73 Ps (argentinski peso)
1 US$ = 6,57 Kn
1 Ps = 2,41 Kn

Sjedio sam donekle udobno zavaljen u svoje ekonomsko sjedalo. U neko gluho doba noći negdje iznad beskraja Atlantika na monitoru se vrtio film s Renee Zellweger . S pivicom u ruci zadubio sam se u film, osjećao sam se skoro kao kod kuće… baš kao da sjedim udobno zavaljen u svojoj fotelji pred svojim televizorom. Baš kao da su poznata lica u susjednoj prostoriji. Ali filmu je došao kraj. Kraj koji mi je odnio onaj varljiv osjećaj zadovoljstva. Naglo sam se trgnuo i vratio se u realnost – nisam bio doma, nisam bio pred svojim televizorom, a poznata lica su bila miljama daleko.

Preko Francuske i Španjolske, pored Afrike, iznad Kanarskih i Kapverdskih otoka pa preko mračnog Atlantika. Iznad Brazila gledao sam osvijetljene gradove iznad kojih smo prolazili ali oni nisu ništa u odnosu na svijetla Sao Paola – grada na čiji aerodrom smo se upravo spremali sletjeti. Svjetla su zauzimala skoro cijeli horizont a bio sam bar na 5000m.

U Sao Paolu smo morali izaći iz aviona, sačekati da ga počiste, pa nakon 20min. ponovo ući. Let do ovdje je trajao 11 i pol sati a do konačnog cilja trebalo je letjeti još 2 i pol sata preko ostatka Brazila i preko Urugvaja. Koliko je Sao Paolo velik bilo ga je teško i preletjeti. Pista se nalazi skoro usred grada!? Razdanilo se tek iznad Urugvaja.

Buenos Aires iz zraka izgleda fantastično. Nakon kojeg đira iznad grada sletjeli smo u 08.55. Formalnosti na pasoškoj kontroli su brzo prošle ali sam se po običaju malo preznojavao dok sam čekao ruksak… zar uvijek mora stići zadnji? Htio sam manji ugurati u veći ali nije išlo, bila je to nemoguća misija. Tečaj na aerodromu gdje sam promijenio nešto para bio je 1US$=2,53Ps. Kasnije sam u gradu vidio 1US$=2,73Ps! Iako sam od kuće pokušao mailom srediti da me dočekaju iz nekog hotela, tamo nije bilo nikoga sa mojim imenom ispisanim na kartonskoj ploči. Još bolje, jeftinije mi je ići gradskim busom. Htio sam nazvati doma, linija se otvorila međutim nisam čuo ništa. Normalno, svejedno sam morao platiti. Dobro je počelo…

Lokalna autobusna stanica je odmah uz aerodromsku zgradu. Bus do grada platio sam 1,35 Ps, a do dole ima 35km! Predgrađe je užasno, sve miriše na bijedu, avenije su beskonačne. Osobni automobili su pretežno europske proizvodnje dok su kombiji i kamioni ili neke stare kantusine ili nekakve američke marke. Taksista k`o u priči o taksistima. Ne znam koga sve oni voze.

Zamolio sam vozača busa da me obavijesti kada stignemo na Plaza de Mayo, međutim čim sam prepoznao Plaza del Congreso (sa slike) sišao sam s autobusa. Već sam se nalazio u djelu grada u koji sam želio doći i mogao sam natovaren k`o magarac krenuti u potragu za hotelom. Čim sam sišao s busa beskućnici su me stali dozivati. No krasno, valjda sam im ja bio dobra zanimacija dok su se izležavali na svojim kartonima dole na pločniku. Hotel koji sam tražio nikako nisam mogao naći iako sam bio siguran da se nalazim baš u toj ulici i baš između ta dva križanja dok me u onim hotelima na koje sam nailazio nisu željeli primiti. Ili nisu imali mjesta ili su primali ljude samo na dulja razdoblja. Tražeći određeni hotel za kojeg sam saznao surfajući netom, onako natovaren uletio sam u jednu malu brijačnicu zapinjući za sve oko sebe, čak i za ulazna vrata. Osjećao sam se slonovski širok i nezgrapan. Tumarao sam uokolo natovaren. Već kada sam pomislio da ću spavati na ulici naletio sam na hotel kojeg vodi ukrajinska obitelj. Emigrirali su u Argentinu prije 4 godine. Mora da je gadno u Ukrajini kada su tu pobjegli. Soba je bila mračna, prljava a zajednički wc je bio u još gorem stanju. Ali baš me briga, glavno da imam gdje spavati.

Odjurio sam do obližnjeg bolivijskog konzulata po vizu – prava ludnica. Brdo Bolivijanaca koji opsjedaju sve šaltere, nisam imao blage veze gdje ću stati u red? Morao sam pitati dvije-tri osobe da bi me napokon uputili u pravu prostoriju. Kada sam se napokon snašao i sjeo ispred službenika, gledao sam u malog okruglog čovječuljka koji mi je objašnjavao kako moram ići uplatiti 30US$(!?) u neku posebnu banku u jutarnjim satima… uglavnom 100 komplikacija… Narogušio sam se. A kad mi je rekao da moram čekati do ponedjeljka, tek onda sam popizdio! Ha? Koji jebeni ponedjeljak? Bio je petak… Ne znam zašto ali kad mi je vidio smrknutu facu promijenio je odluku i rekao da će mi vizu izdati odmah. Štoviše, iz nekog razloga je čak promijenio ploču rekavši da ipak mogu platiti direktno njemu… Bilo mi je svejedno kome i kako moram platiti samo da to bude odmah. Vidiš ti, oni mogu u Hrvatsku bez vize a meni treba za ulazak u njihovu državu, smiješno. Viza se sastoji od tri taksene marke u US$ i velikog pečata u dnu kojeg ide potpis. Za potpis sam međutim morao pričekati još neko vrijeme, čovječuljak je nestao s novcima, mojom putovnicom i svim ostalim papirima da bi se vratio tek puno kasnije. U međuvremenu se konzulat gotovo ispraznio, skoro da nisam ni primijetio kako je ona ogromna gužva splasnula. Kada sam ponovo sjeo u njegovu kancelariju, čovječuljak mi je pet puta pokazivao dokaze da dolari idu konzulatu a ne njemu u džep. Baš me briga, samo daj mi tu vizu i – adios. Ipak, čudno izgleda ta viza moram priznati i u početku sam čak i sumnjao da plaćam pravu stvar. Čekajući u tim tužnim prostorima na trenutak sam izgubio volju za putovanje.

Nakon oblačnog vremena i sivog konzulata moje deprimirajuće raspoloženje naglo se popravilo. Izašao sam na ulicu sa vizom u rukama na suncem obasjane prljave ulice. Busom sam otišao na Retiro autobusni kolodvor. Vozio sam se centrom i divio se kaotičnom prometu i njihovoj umjetnosti izbjegavanja sudara. Sjedio sam u prednjem djelu busa i gledao aveniju ispred sebe, bila je preplavljena crno – žutim taksijima. Sve je opet bilo ok, život je lijep.

Autobusni kolodvor je ogroman s više od 70 perona, autobusi su uglavnom na kat i činilo se da su to odlični autobusi. Svaka prijevoznička firma ima svoj prodajni prostor na katu široke građevine. Za divno čudo karta do La Quiace nije 70US$ kao što je navedeno u Lonely Planetu već cca 40US$ tj. 110Ps. Vjerojatno se to vremenom promijenilo kako je pesos oslabio u odnosu na dolar. Eh sad, falilo mi je još nekih 10Ps za kupiti kartu a banke rade samo do 15.00. To sam shvatio tek nakon određenog vremena provedenog u lutanju ulicama. Srećom u Western Unionu su me ljubazno uputili u obližnji hotel Sheraton u kojem mjenjačnica radi cijeli dan. I tako sam na kratko uronio u svijet kojemu definitivno ne pripadam, svijet luksuza. Kartu za idući dan sam imao u rukama i sada sam se mogao opustiti.

Prisjetio sam se jedne cure iz aviona koja je baš sve radila jako smotano: htjela se u Sao Paolu ukrcati u avion skupa s posadom, nije uzela privremeni “boarding pass”, pa joj je još nešto falilo prilikom iskrcaja u Buenos Airesu… Što se uostalom može očekivati od nekoga tko ide po svijetu s velikim natpisom na majici ”who give`s a shit”? Tko zna kako se ona snalazi u svom ovom latinoameričkom cirkusu?

Tokom tog dana više puta sam prošao pored željezničkog kolodvora (nalazi se odmah uz autobusni), a tamo je tip koji prodaje chipas neprestano vikao glasom kao iz trbuha: ”chipaaas…aj chipaaaas…”, i tako non-stop, da poludiš. Ulice u tom kvartu su pune ljudi koji prodaju baterije i razne druge sitnice, pomislio sam da se tim baterijama hrane već kada se prodaju na svakom ćošku.

Nakon što sam u poslovnici Swissa potvrdio povratnu avio kartu poslao sam tri razglednice prema Europi a taj mali znak pažnje me koštao cijelih 20Ps. Kada sam napokon krenuo nazad bio sam umoran i noge su me boljele. Lakše je bilo vratiti se podzemnom željeznicom nego tražiti pravi bus. U samo 20min. mogao sam stići gdje god sam poželio na takav način. Vožnja od bilo gdje do bilo kamo košta 0,70Ps. Tik pored hotela našao sam internet caffe po cijeni 0,30Ps za 15min, jeftinije od toga se stvarno nije moglo.

Nadao sam se da ću se odmoriti malo u svojoj prljavoj sobici kad tamo buka. Netko je u susjednim prostorijama vježbao glas ili je ozbiljno poremećen. Uza sve to još je i dopirala muzika iz bara u blizini.

Kad sam počeo čupati stvari iz najdubljih dubina svog ruksaka naletio sam na jedan smotuljak. Bio je to minijaturni, smiješni, čupavi lutak sa porukom ispisanom na priloženom papiriću: ”Znam da nisam nešto ali sam te barem nasmijao”. Da, to skriveno iznenađenje me zbilja nasmijalo, i to od srca. Čudno kako jedna sasvim mala sitnica može čovjeku uljepšati i najsivije trenutke. Moja sestra ponekad stvarno zna oraspoložiti čovjeka, čak i na daljinu. S ulice je i dalje dopirala buka, međutim stvarno sam bio preumoran da bi me to smetalo. Zaspao sam kao top na tvrđavi.