Ustao sam polako i bez žurbe i uskoro napustio tkz. hotel. Veliki ruksak sam ostavio u garderobi na autobusnom kolodvoru – 4Ps za 24 sata. U jednom od mnogobrojnih restorančića u prizemlju zgrade tog istog autobusnog kolodvora pokušao sam si nešto naručiti ali bez većeg uspjeha. Menu je jedno a to što stvarno tamo nude od svih tih jela je drugo. Nekakvo malo jelo sa šunkom i to još slatkastog okusa platio sam 6Ps. Htio sam unovčiti putnički ček ali naravno American Expres subotom ne radi. Na putu do tamo morao sam još čekati da beskonačni vlak polako odpuzi prugom preko avenije. Nevjerojatno, cjelokupni promet ionako kaotičan je stao, baš njih briga. Nisam se usuđivao preskakati preko vagona dok je kompozicija neko vrijeme stajala na mjestu. Dovoljan je trenutak neopreznosti pa da se unesrećim. Znam da bi ljudima tamo bilo fora doma prepričavati kako su prisustvovali komadanju glupog turista, ali morat će pričekati neku drugu priliku.
Čekajući polazak svog autobusa promatrao sam ostale autobuse. Ovako izbliza činili su se još većima. Prtljaga se stavljala u zadnji dio vozila, čovjek zaposlen na kolodvoru bi ušao unutra, prihvaćao torbe i slagao ih. Za ukrcanu prtljagu čak sam i dobio potvrdu zakačenu na putnu kartu. Ukrcavši se mogao sam vidjeti da su jako udobni i da imaju i te kako dosta prostora za noge. Jest da je raspored prostora drugačiji nego u europskim, ali… Nema šta, naši europski autobusi su u odnosu na ove prava mala nula.
U 12.00 autobus je krenuo. Dio grada oko autobusnog kolodvora je više sirotinjski, dalo se to vidjeti tek sada izlazeći vani na cestu. Put nas je vodio pored sporednog aerodroma koji služi za unutarnje linije, avioni su brijali na samo nekih stotinjak metara od nas s druge strane ograde. Pola sata je trajala vožnja autocestom kroz predgrađa da bi na kraju stali još na jedan mali autobusni kolodvor na rubu grada. Uslijedilo je još nekih pola sata vožnje dok nismo potpuno izašli na čistinu. Auto cesta po kojoj sam do tada prolazio bila je širine od tri do najviše deset traka u jednom smjeru, a sve koliko god da ih je bilo, bile su konstantno krcate vozilima, prava košnica. Automobila je bilo po svuda, u svim smjerovima. Ispod autoceste povremeno prolazi obična cesta koja povezuje područja s obje strane. Na velikom broju tih poveznih cestica viđao sam stacioniranu policijsku patrolu spremnu u bilo kojem trenutku blokirati put.
Kada smo se potpuno našli van grada započeo je pravi autoput. Dvije trake u svakom smjeru odvojene su 10m širokom zelenom površinom, nema zaštitne ograde, nema ničega a uz to ljudi tik uz cestu prodaju svoje poljoprivredne proizvode. Čak povremeno koriste tu zelenu površinu da bi prešli iz jedne trake u drugu – ludo. Satima sam se vozio pampom, nepregledna ogromna ravnica, meni osobno zanimljiva samo kada bi povremeno uz cestu vidio gaučose. Predvečer je počela padati kiša koja je ubrzo prerasla u pljusak. Iako je autocesta vremenom prešla u običnu cestu, šole nije smanjivao brzinu. Ceste su u tom predjelu ravnica jako ravne s vrlo blagim zavojima. Dok je pretjecao nije se previše brinuo za one koji su mu dolazili u susret. Sjedio sam na katu na sjedalu br. 1, a to znači odmah ispred gornjeg vjetrobrana. Vrlo dobro sam vidio kako smo punom brzinom vozili lijevom stranom pretičući nekoliko sporih kamiona. Vozila koja su nam po toj istoj traci dolazila u susret počela su blendati, prvo jedanput pa onda sve brže. ”Ma tko ih jebe” – vjerojatno je mislio šofer, jer bez obzira na njih mi smo i dalje pičili lijevom trakom približavajući im se velikom brzinom. Šole nije imao nikakvu namjeru vratiti se na desnu stranu sve dok ne prođemo i zadnje vozilo koje mu je smetalo. Skoro sam se prilijepio za staklo u iščekivanju raspleta ove male zajebane predstave: ova dvojica što su nam dolazila u susret napravili su jedino što su mogli, sišli su s asfalta na travu i pričekali da mi prođemo. Bez sumnje – pravilo jačega. Nisam se baš nadao da ću svjedočiti sličnom događaju.
Uskoro sam vidio kakvu sam grešku napravio jer si nisam kupio ništa za jesti. Gladovao sam gotovo cijeli dan dok nismo stali pored neke gostionice usred pampe. Spas za moj prazni želudac. S dva sendviča koja sam kupio umalo se nisam ugušio trpajući ih u usta. Jeo sam kao pelikan. Stanka je bila dovoljna da se pojede na miru i malo protegne noge. Inače ne volim takve autobusne stanke ali ovu sam jedva dočekao. Vozeći se dalje pampom pao je mrak, prethodno smo prošli kroz Rosario i nastavili za Jujuy.
