Današnji plan je bio hrabar, pješice obići cijeli otok! A što ću, poslovica ”kud svi Turci tud i mali Mujo” je bila ponovo u điru. Jorge se nije baš najbolje osjećao pa je ostao u hotelu žvačući koku i lunjajući po okolici. A nas troje se uputilo na sjever. U početku smo se držali staze koju smo uskoro izgubili. Put smo nastavili skakućući nizbrdo i uzbrdo po terasastim padinama brda. Tako skakućući došli smo do prvih naselja i do prvih malih seoskih dvorišta. Došavši pred jedno takvo dvorište taman smo pomislili da moramo put potražiti s druge strane kad je iza zida iskočila žena s dječicom. Dozivala nas je pokazujući da slobodno možemo proći kroz njen skromni posjed usput nudeći da ih slikamo za 1Bs. Znao sam da oni ništa ne rade za džabe. Samo smo produžili dalje putem ne obazirući se na ponude. Malo kasnije smo naišli na dvije starice koje su nam sijekući nekakvo granje ljubazno pokazale put ne očekujući nikakav novac zauzvrat. Trebalo je paziti hodajući nizbrdo, malo nesmotrenosti i – frc – Axelle se prolila kao litra vode. Još se pri padu malo i otkotrljala u stranu, onako, da bude spektakularnije. Uspjela se nekako zaustaviti, već sam je u mislima vidio kako se kotrlja niz cijelu padinu lomeći usputno bilje i raslinje. Posljedica – samo prljave hlače. Pitao sam se što bi radili da si je slučajno nešto polomila? Na otoku nema ni normalne ceste a kamoli ikakvog vozila, nema doktora, nema ničega. Samo lokalni indijanci, ljame i ovce. U slučaju loma možeš samo partijati. Naravno da je besmisleno, ali šta god u tom slučaju poduzeo bilo bi besmisleno a partijanje je bar zabavno.

Malo pomalo došli smo do obale jezera gdje smo predahnuli pored ljudi koji su ručno prali rublje u vodi. Bio bih ostao tamo ležati cijeli dan. Na obližnjem nogometnom igralištu bila je ”parkirana” jedna tužna ošišana ljama. Površina igrališta je bila u takvom stanju da bi se tu prije održalo off road natjecanje nego ikakva nogometna utakmica. Iako već pomalo umoran, bilo je lijepo hodati kroz ta sela čiji su nas malobrojni stanovnici pozdravljali bez obzira što nas vide prvi i vjerojatno posljednji put, ”buenas dias senor!”

Pauzu za ručak tj. za sendvič napravili smo u naselju na sjevernoj strani otoka do kojeg nas je dovela već bolja staza malo usječena u stijenu. Od tamo pa nazad do južne strane vodila nas je sad već odlična staza sa beskrajnim usponom. Činilo se da ću nastavim li se uspinjati doći do mjeseca. Iza svakog vrha slijedio je još viši vrh, osjećao sam se kao bespomoćni lik u crtiću. Gledao sam površinu tog velikog i najvišeg plovnog jezera na svijetu pokušavajući odgonetnuti što to toliko fali na njemu. Brodice i čamci, plovila bilo koje vrste bila su zbilja rijetka. Lokalni stanovnici su gonili svoja stada kućama a mi smo gonili sebe same ne bi li stigli do hotela prije mraka. Sada sam već bio stravično umoran, sve živo me boljelo, jedva sam disao. Usput nas je presreo jedan dečko nudeći nam sa širokim osmjehom nekakvu grančicu i rukujući se s nama. Naravno tražio je nekakav sitniš a ljubaznost je bila jedino što nam je mogao ponuditi. Jebala ga grančica, da je bar imao kakvu pivu, dao bi mu obje suputnice u zamjenu.

Kad smo napokon stigli do hotela bio sam potpuno iscrpljen. Taj dan na nadmorskoj visini od 3800-4000m propješačio sam dobrih 15km! Ni sam ne znam kako. Sjeli smo, naručili pivu i opuštali se. Čudio sam se hrabrosti jednog engleskog para koji putuje uokolo sa ruksacima i vuče sa sobom kćerkicu ne stariju od 5 godina. Hrabrost? Ludost? Možda oboje…

Odvažio sam se i utrpao malo lišća koke u usta. Bio je to za mene dugotrajan proces. Od svakog listića sam morao otrgnuti peteljku kako mi ne bi ozlijedila desni i ugurati ga u usta između zuba i obraza. Listići su maleni i stvarno ih treba milijun da bi se stvorila lopta dovoljna za uživanje koke. Činilo se kao vječnost. Na kraju u tu loptu treba ugurati i nekakvog bijelog praška nalik na sodu bikarbonu (ne nije kokain) koji oslobađa sve one prave sokove iz lišća i polagano žvakati. Desna strana usta i usnica gdje sam stvorio tu čuvenu lopticu mi je počela trnuti. Toliko su mi usta utrnula da nisam osjetio niti kada sam se slučajno pljucnuo po jakni, dobro da sam vidio. Kao najdebilastiji debil. I stvarno nakon nekog vremena umor je nestao, a sa još dva žvakanja počeo bi i halucinirati. Je, istina, kokino lišće je narkotik, ali za jaaako strpljive ljude. Kako sam ga ja prebrzo žvakuckao uskoro su se listići toliko usitnili da sam ih morao ispljunuti. Ustvari meni je najviše bilo to da i to probam. Boravak u jednoj od dvije zemlje na svijetu gdje je kokino lišće legalno a ne probati ga ravno je zločinu. Inače može ga se naći stvarno posvuda, čak i u vrećama, a za jednu vrećicu treba odvojiti tek oko 5Bs. Eh, šteta što koka ima onaj neugodan kontraefekt – tjera crijeva na prekovremeni rad. Tu noć činilo mi se kao da su mi crijeva oživjela i da žele izaći malo van mene na šetnju… Za svaki slučaj popio sam preventivno tabletu protiv proljeva. Istu večer sam opet žvaknuo malo koke i to poslije solidne večere. Pametan uči na tuđim greškama budala na svojim. Ja ne učim izgleda nikako.

Poučeni jučerašnjim iskustvom danas smo promijenili restoran. Istina, čekali smo cijelu vječnost da dobijemo jelo na stol iako smo bili jedini gosti, ali žena koja nas je posluživala je bila izuzetno ljubazna a društvo izuzetno veselo. Žena je imala tako sitan glasić koji bi prije pristajao nekoj djevojčici nego njoj. Otok i okolica su bili u potpunom mraku, vidjela su se samo svjetla iz prostorija malobrojnih okolnih kuća. Nakon što smo se vratili u sobe u neko doba večeri svjetla su se odjedanput ugasila u cijeloj zgradi. To je to, tko se nije skrio magarac je bio, hoćeš – nećeš bilo je vrijeme za spavanje.