Svanuo je zadnji dan na tom predivnom otoku i zadnji dan sa tim odličnim društvom. Polako smo ustali, spakirali se i još jedanput doručkovali u blagovaonici sa fantastičnim pogledom na udaljene Ande. Sunce je tako blještalo da je bilo gotovo nemoguće jesti bez sunčanih naočala. Doručak je bio ok, za razliku od večere. Napustili smo majušne sobice u kojima je prostora oko kreveta bilo taman toliko da čovjek može nekako do njega doći a strop tako nizak da sam ga komotno mogao doticati rukama. Toplu vodu za vrijeme našeg boravka nismo ni vidjeli, Axelle je jedina imala dovoljno ludosti da se istušira hladnom vodom ali je zato kasnije popila dva mega čaja kako bi se malo ugrijala i došla k sebi. Treperila je kao list na vjetru.

Nije mi se baš odlazilo s otoka, ustvari nije mi se uopće odlazilo. Natovarili smo se ponovo kao magarci i krenuli, ali ovaj put nizbrdo. Bilo je ovaj put kudikamo lakše ali ipak prilično naporno za koljena. Da sam se onda počeo kotrljati ne bih se zaustavio sve do jezera, a jezero je bilo daleko, daleko ispod mene.Sve je bilo puno prodavača suvenira i turista koji su čekali polazak brodića. Ovaj put smo se smjestili na krov barke od samog početka plovidbe.

Toliko je puhalo na brodu da mi je najugodnije bilo s dignutom kapuljačom. Mogao sam sjediti dole u kabini umjesto gore na krovu, ali to ne bi bilo zanimljivo. Na ulasku u Copacabanu morali smo svi oko vrata navući ljubičaste pojaseve za spašavanje da bi zadovoljili propise.

Već izdaleka Copacabana je izgledala potpuno drugačije nego prije dva dana. Malo, mirno turističko mjesto. Ni traga svoj onoj gužvi, trgovcima koji su izvikivali cijene u solesima, peruanskoj valuti, i svim onim vozilima. Čak je i onaj famozni bar kojeg smo toliko bili tražili ovaj put bio otvoren. Preostalo je možda tek oko sat vremena do konačnog rastanka. Axelle i Marine su nastavljale za Cuzco – Peru, da bi odatle avionom za Limu i nakon dva dana napokon doma. Jorge i ja smo odlazili u suprotnom smjeru, u smjeru La Paza gdje se on zaustavljao a ja nastavljao svoj put dalje na jug. Ali prije toga cure su si kupile još jednu torbu jer su im postojeće postale pretijesne. Žene k’o žene, nema se tu šta komentirati. Mrzio sam taj rastanak, jedina stvar koja mi se svidjela je da ću bar cure još jedanput vidjeti u Buenos Airesu budući da njihov povratak u Europu iz Perua ide baš preko Argentine i to slučajno samo dan prije mog konačnog povratka. Bar nešto.

Nakon što su konačno otišle, dopalila je neka žena iz agencije tražeći ih zbog nekakvog problema da bi ubrzo rekla kako je sve riješeno!? Kasnije sam saznao da je bilo problema sa njihovim rezervacijama u autobusu i da je plavuša morala spavati na podu. Da rikneš. Ja i Španjolac smo imali problem druge vrste ali uvijek s minibusom. Bus je bio tamo, ali zaključan i sa gomilom ljudi, tj. turista oko njega. Čekajući počeli smo sumnjati da su frajeri prodali više mjesta nego što ih bus ima pa smo zauzimali borbene pozicije za ulet unutra jednom kada se vrata otvore. Škrgutali smo zubima i mjerkali jedni druge. Stvari smo napokon frknuli na krov ali bus se još nije otvarao. U jednom trenutku je nastala prava panika među nekim gringosima kad se šofer htio samo okrenuti na cesti u suprotni smjer sa svim našim stvarima na krovu. Na kraju je riješena misterija oko gotovo četrdesetominutnog kašnjenja. U busu su bile stvari nizozemskih turista koji su izgleda putovali na onaj malo skuplji način. Bila je to organizirana grupa koja je zakupila cijeli bus. Tko zna zašto, premještali su ih u drugo vozilo i pritom su Nizozemci bili iznenađujuće bezobrazni prema nama, ostalim ”sirotim” turistima. Zbilja su mi išli na jetra. Da je došlo do masovne tučnjave između te grupice i nas ostalih, ja bi prvi ulovio nekoga od njih mlatiti sa frulicom koju sam kupio kao suvenir. Ništa. Bezobraznici su nestali u nepoznatom pravcu a moja frulica je ostala neupotrebljena.

Jednom u busu mogao sam se napokon opustiti. Jurnjava natrag u La Paz mogla je početi. Nas dvojica i nismo baš bili raspoloženi, ipak smo izgubili pola ekipe a uskoro ćemo se i mi morati pozdraviti. Jednom kad smo stigli do mjesta gdje moramo barkom preći na drugu stranu a bus skelom, morao sam bolivijskom vojnom časniku pokazati putovnicu. Jorge se izvukao jer mu je bila u ruksaku, ruksak na busu, bus na skeli, a skela već na pola jezera. Sreća njegova da mu je španjolski materinji jezik. Razlog kontrole? Blizina Perua službeno, isitna je vjerojatno da je ovome bilo dosadno.

Još jedanput sam se mogao diviti kaosu El Alta. Sjećam se ulice koja je bila prekrcana isključivo trubećim micrima! Jedan iza i pored drugoga u dužini od bar stotinjak metara svaki od njih trubi tražeći potencijalne putnike. Tom slikom je čak i Jorge bio fasciniran, on što je već bio navikao na svakakva čudesa. Da, neponovljivi El Alto…

Minibus nas je iskrcao negdje u širem centru. Prije nego što sam se pozdravio sa Španjolcem do nas je došlo dvoje Belgijanaca raspitujući se za glavnu autobusnu stanicu, tj. ono jedino mjesto odakle autobusi polaze a da nije direktno s ulice. Imali su sreće jer sam išao baš tamo pa sam ih pokupio u isti taxi. Kroz La Paz su samo prolazili jer, kažu, njih ne zanimaju veliki gradovi… tko im je kriv, ne znaju što gube. 6Bs za taksi sam platio ja, dok mi je muški dio belgijskog para uporno htio dati polovicu te sume. Nije mi padalo na pamet da uzmem tu siću, a oni su takvi da bi dijelili sve i na pola centa, nema veze što je to bagatela. Neka, pokazao sam ja njima da i moj krokodl u džepu ponekad spava.

Bio sam u žurbi jer sam morao uletiti u bilo kakav bus za Sucre istu večer. Izbora je bilo kao i obično koliko hoćeš, pitanje je samo bilo ima li slobodnih mjesta. Uspio sam, našao sam bus koji je kretao za nekih pola sata. Kartu u njihovoj maloj poslovnici platio sam 60Bs, sišao sam dole u prizemlje i pronašao bus. Ovaj put je bus bio normalne veličine, dakle sporiji i sigurniji. Na moje čuđenje prilikom preuzimanja prtljage čak su mi dali i potvrdu u obliku kontrolnog listića. Svejedno sam budno pazio kamo mi ruksak odlazi, jedino što mi je bilo bitno u takvim trenucima je da i ja i ruksak uletimo u isti bus, i da izletimo iz njega na istom mjestu jednom kad za to dođe vrijeme. Bus je bio poluprazan, pretpostavljao sam da će se ostatak prodanih mjesta napuniti gore u El Altu. Vrijeme polaska je već odavno prošlo a mi smo još uvijek stajali na mjestu. Putnici su već šizili i lupali nogama o pod. ”Vamos!”, vikali su već pomalo nervozni, ”Ovo nije kamion!”, viknula je jedna žena aludirajući na putovanje s kamionima (naravno viknula je to na španjolskom). Naime, po Boliviji je najjeftinije putovati upravo kamionima, na periferiji svakog grada imaju svoje polazište. Polazak je onda kad vozač procijeni da ima dovoljno putnika, a normalno da vozaču nije dovoljno niti kad putnika ima toliko da ispadaju van. S obzirom na cijenu karte Uyuni-La Paz 50Bs za 12 sati vožnje, nije mi padalo na pamet isprobati vožnju kamionom iako bi to bila zanimljiva avantura. Drugi put.

Udaljavajući se od centra i gledajući kako daleko ispod mene ostaju svjetla grada u kojem sam se tako dobro proveo bio sam neizmjerno tužan, ostao sam opet potpuno sam i put mi više nije predstavljao neko posebno zadovoljstvo. Od La Paza do El Alta u busu je svoj show imao jedan od mnogobrojnih prodavača svega i svačega, ovaj je dilao čokoladice. Nastojao je biti zabavan, neke je čak i uspio nasmijati. Uvalio je svima u ruke (ja sam odbio) po jednu čokoladicu i nastavio svoj program da bi tek na kraju rekao koliko čokoladica ustvari košta. Iako nitko nije bio obavezan kupiti je, čini mi se da je većina odriješila kesu. Meni nije padalo na pamet da kupujem nešto što mi uopće ne treba, bar ne u tom trenutku. A još uz to nisam uopće bio raspoložen za nikakve trgovčiće i uvaljivače nepotrebnih stvari. Ponekad bih bacio pogled na prazno sjedalo do mene misleći kako bi bilo dobro da još uvijek imam bilokoga od novopečenih prijatelja sa mnom. Lako je naviknuti se na dobro društvo, sranje je kad odjednom ostaneš bez njega.

Na moju veliku žalost, nisam dugo sjedio do prozora. U El Altu se trgovčić uz ”duboke naklone” iskobeljao iz busa, da bi odmah zatim unutra nahrupio ostatak putnika. Pored mene se stvorila neka stara sa šiiiirokom domorodačkom suknjom pokazujući da je mjesto do prozora njeno. Sa svim svojim širokim krpama zauzela je svoje i još dobar dio mog sjedala… eh srećo, napokon si me i potpuno napustila. Scenarij odugovlačenja polaska se ponovio. Tek nakon šta je umalo izbila revolucija među nestrpljivim putnicima, šole je okrenuo ključ u bravi motora i mi smo nakon nekog vremena nestali u noći, ovaj put u pravcu juga. Mislim da je to učinio u zadnjem trenutku. Da nije, već bi u idućem trenutku mrak El Alta parao vrisak vozača za jaja okačenog o stražnji dio busa kojim mahnito upravljaju povampireni putnici.