Usred noći stali smo još na jedno svratište za autobuse ali ovaj put veliko, bilo je tamo još 4-5 autobusa. Nalikovalo je na jednu ogromnu menzu. Žena koja je sjedila do mene putovala je sa malim unučićem. Mali se valjao po podu, a ona ništa, čak ni kada se licem oslanjao o taj isti pod.

Ujutro u 08.30 stigao sam u Jujuy. Idući autobus za La Quiacu (3442m n.v.) trebao sam čekati nekoliko sati. Gdje god bih pogledao vidio bih siromaštvo, a još uz to nisam znao koliko je daleko centar grada. Još kada sam primijetio da se pored tog malenog i prljavog kolodvora uvijek zaustavlja policijska patrola odlučio sam ostati tu. Kako bi jedna patrola otišla, druga bi došla. Bio sam tek stigao u taj dio svijeta i još uvijek nisam mogao procijeniti da li je takva okolina izuzetak ili je to uobičajeno. Veliki ruksak sam dao u garderobu kako mi ne bi stalno smetao i otišao u obližnju kolodvorsku prčvarnicu nešto pojesti. Vani je bilo ledeno i to je bila dobra prilika da se ugrijem. Promatrao sam likove farabutskih faca koji su prolazili kolodvorom. Kako se sunce na nebu dizalo bivalo je sve toplije i toplije, srećom. Ipak sam nedavno došao iz drugog, toplijeg godišnjeg doba pa mi je bilo teško tu hladnoću prihvatiti od prve. U onu prčvarnicu sam dva puta ulijetao u potrazi za hranom i malo toplijeg ambijenta.

Vrijeme je sporo prolazilo sve do 12.40 kada sam se ukrcao u autobus za bolivijsku granicu. Bus od Jujuya do La Quiace je bio običan, čak malo i raskliman. Tokom vožnje sam shvatio i zašto je takav, naime cesta je u početku bila od jako lošeg i starog asfalta da bi potom prešla u potpuni makadam. Svejedno šofer očito nije spuštao ispod 80km/h. Sve više i više penjali smo se na altiplano, uzbrdica je već bila skoro konstantna. Kao preventivu protiv glavobolje uzrokovane visinskom bolešću popio sam jednu tabletu Plivadona. Krajolik se drastično izmijenio, više nije bilo stabala već samo pustoš sa rijetkim grmljem i mnoštvo kaktusa. Malena i rijetka sela pored kojih sam prolazio djelovala su zapušteno. Tko uopće živi u ovoj žabokrečini? Izgleda da su tamo samo turisti donosili život i novac. Zahvaljujući strahovitom drhtanju autobusa vožnja je bila naporna, jedva sam dočekao 17.30 kada sam napokon stigao na cilj.

Svo mi je tijelo još vibriralo kad sam izašao iz autobusa. Bio sam na 3442m n.v. koju nisam baš osjećao, možda baš i zahvaljujući ranije popijenoj tableti. Još jednom sam se natovario prtljagom i krenuo sam u potragu za prenoćištem. Istim busom je došla i grupica Švicaraca. Na pitanje da li znaju za koji jeftiniji hotel odgovorili su mi s visoka kako oni idu u onaj skupi s grijanjem… okrenuli se i otišli. U principu bilo je to pitanje tek tako da s nekim razmijenim koju rečenicu, međutim ljudi su bili očiti snobovi, vjerojatno sam bio ”presiromašan” da bih uopće razgovarao s njima. Nakon što ni u drugom hotelčiću nisam našao slobodnu sobu počeo sam se ozbiljno brinuti. Pa neću valjda ovaj put stvarno spavati na ulici? Hotel Crystal mi je vjerojatno bio zadnja šansa, pala mi je gromača sa srca kada mi je tip na recepciji rekao da imaju slobodnu sobu i to još s privatnim wc-om za 18Ps – odlično. Napokon sam se uspio istuširati kao čovjek.

Gradić je bio polupust sa svojim širokim ulicama koje su više nalikovale na avenije. Atmosfera je bila neobična, sve mi je izgledalo drugačije pa čak i sunčeva svjetlost. Bio sam tako sretan što se tu nalazim. Hej, pa s druge strane crte je Bolivija, zemlja koju sam toliko želio vidjeti. Šetajući po praznom gradiću sreo sam grupicu lokalnih cura i pristojno ih upitao da li ih smijem slikati – nisu htjele pristati ni pod razno. Neka, a mogle su biti glavne zvijezde ovog putopisa, tko im je kriv? Na istom mjestu gdje nisam našao sobu htio sam večerati. Baba me skoro izbacila van govoreći da je večera tek u 20.00!? Pa tko će čekati još dva sata? I drugi su restorani bili zatvoreni, pitao sam se da li netko ovdje uopće radi. Prvo otvoreno mjesto sam našao na autobusnom kolodvoru i mogu reći da sam hranom bio poprilično zadovoljan… i sve to za male pare. A soba u hotelu mi se nakon one u Buenos Airesu činila kao soba u Sheratonu.