Oko 03.00 Jorge se iskrcao u Oruro. Brzo je prošao pored nas i umjesto očekivanog pozdrava rekao samo kratko ”see you in La Paz”. Odlično, dakle ipak će ovo druženje potrajati malo duže. Sad smo se već vozili po asfaltiranoj cesti pa je i put bio daleko udobniji nego prethodnih sati. Svitanje nas je ulovilo negdje ispred periferije.

Prije ulaska u glavni grad put nas je neizbježno vodio kroz njegovo sivo predgrađe El Alto (4000m n.v.). Gledao sam kroz vlagom zamućena stakla taj siromašan i opasan svijet. Bus je stao da bi se nekoliko putnika iskrcalo. Neki su bili dobrovoljci u humanitarnim udrugama, ali nisam siguran da su baš svi. Nakon kraće stanke počeli smo se po najvišoj autocesti na svijetu spuštati u La Paz (3632m n.v.), najviši glavni grad na svijetu. Čini se da je ovdje sve najviše na svijetu, srećom da cijene nemaju taj epitet.

Oko 08,00 smo stigli na autobusni kolodvor. Veliki portun kroz koji se ulazi u prostor autobusne stanice ovaj put je otvarao policajac s pancirkom. To nije prizor koji sam očekivao a još manje prizor koji je bilo ugodno vidjeti. Iz prostora kolodvora čuli su se glasovi puno ljudi kako nešto izvikuju, pomislio sam da je neki protest ili nešto slično. Tek kasnije sam shvatio da su to samo prodavači koji izvikuju ono što žele prodati. Pokupili smo stvari i pokušali naći prolaz do glavnog izlaza prepunog taksistima. Čim smo se pojavili iz zemlje je izniknuo taksist praktički otevši nas drugima koji su bili tek na koji metar od nas. I tako dođem ja do Južne Amerike i uletim u staru Ladu karavan. Svašta sam očekivao da ću ovdje vidjeti ali svakako ne i ruska vozila. Taksista krivog nosa, spretno i brzo, provlačeći se kroz kaotičan promet dovezao nas je uskoro do Iglesie San Francisco, odakle smo trebali potražiti neki hotel. 6 Bs! I to za svo troje sa svom prtljagom. Nisam mogao vjerovati. Znao sam da je jeftino ali toliko…

Iako smo već pomalo bili navikli na rijedak zrak nije nam baš bilo jednostavno tegliti svu onu prtljagu uzbrdo i to još bez garancije da ćemo baš tamo pronaći smještaj. Prolazeći pored grupice sirotinje nisam se baš osjećao ugodno, pogotovo kad su ovi počeli nešto vikati za nama, iako podrugljivo. Stigli smo. Nakon kraće zvonjave vrata je otvorio ljubazni tip, sobe i nisu bile baš neke ali što bi čovjek mogao tražiti za 15-20 Bs na dan? Dvokrevetna soba je bila spremna odmah, dok sam na jednokrevetnu morao čekati do negdje oko podneva. Spojili smo krevete i popreko se svo troje pobacali na njih. Bili smo tako umorni… nakon Uyuni toura i skoro 12 satne vožnje do La Paza uglavnom po bijeloj cesti, drugo nije ni bilo za očekivati. ”Soba” koja je bila spremna negdje iza podneva bila je smiješna, to je ustvari bio onaj prostor ispod stepenica koji obično služi kao nekakav manji skladišni prostor. Tu je eto, to bila soba. Svašta. Sa svakim ulaskom prasnuo bih glavom o štok vratiju i uvijek iznova spominjao sve bolivijske bogove… svejedno koliko ih ima. Da sam svaki put zaradio čvorugu moja glava bi bila čvornata bundeva, ovako je ostala samo bundeva.

Nakon kraćeg odmora otišli smo potražiti tržnicu. Čim smo sišli na glavnu cestu zastali smo pred nesvakidašnjim prizorom: pop je blagoslivljao nove policijske motore uredno poslagane ispred crkvice dok su se policijski časnici na stepenicama šepurili u luksuznim uniformama. Tom činu prisustvovalo je dosta ljudi a uz to još je izgleda sve prenosila TV kamera. Naravno da taj svečani događaj nije mogao proći bez petardi, i naravno da su u tom trenutku bacili jednu od glasnijih s nekoliko desetaka pucnjeva jedan za drugim, i opet, naravno da smo umrli od straha a Marine je uz to još i vrisnula.

Park koji je jutros rano lokotom bio zatvoren sada je već bio pun ljudi. Uz njegovu ogradu poslagalo se troje čistača cipela. Kako smo ih prošli tako nam je sinula ideja da bi mogao i to isprobati budući sam još imao čizme na nogama. Umalo se nisu pograbili oko mojih cipela. Evo i to je gotov, za 2 Bs čizme su se sjajile, u kontrastu sa mnom koji sam bio ”čist” kao da sam sve ove noći prespavao na podu. Axelle je rekla da joj ti čistači izgledaju kao neka banda budući da svi imaju lica pokrivena crnom ”lopovskom” kapuljačom, vide im se samo oči. Čak i ovdje je to sramota raditi. Njihova profesionalna deformacija se očituje u tome da uvijek gledaju drugim ljudima u cipele, bilo da hodaju ili da sjede na podu.

Krenuli smo napokon na tržnicu nešto jeftino pojesti. Nismo ni kročili a već su nas sve one žene u bijelim kutama počele dozivati, svaka za svoj štand ili u svoju mikro zalogajnicu. Kako su cure htjele nešto pojesti doslovce smo se ugurali u jedan od tih minijaturnih prostorića. U 6 kvadrata ugurana je i kuhinja i blagovaonica, i kuharice i gosti, svi stisnuti i s vrlo limitiranim prostorom za disanje. Naručili smo nekakvo gusto piće smeđe boje, ne sjećam se imena ali se sjećam da mi i nije baš odgovaralo pa sam polovicu toga prepustio njima. Salvete su bile limitirane na jednu po osobi, Axelle je umalo izazvala revoluciju kad je htjela osim za sebe uzeti jednu za sestru. Jedva sam čekao da se iskobeljam iz te prljave rupe.

Krenuli smo potražiti dio tržnice sa štandovima da bi nakon nekog vremena shvatili da je cijeli taj dio grada jedna velika tržnica. Ulice su pune prodavača, bilo da imaju svoju trgovinu ili da samo sjede na pločniku iza svoje robe. La Paz je smješten u kotlini tako da je većina ulica s nagibom, ajde kad se hoda nizbrdo, ali uzbrdo baš i nije neka zabava, još na više od 3600m n.v. Prvo smo nakon kraće potrage naišli na vještičju tržnicu, mjesto gdje se mogu kupiti svi sastojci potrebni za svakojake vradžbine od kojih će mi zauvijek u sjećanju ostati osušeni ljamin fetus. Svaki štand sa tim stvarima koji drži do sebe ima nekoliko takvih fetusa. Jorge koji se u međuvremenu iz Orura dokotrljao do nas, već mi je ranije pričao o tim fetusima tako da i nisam baš bio iznenađen, ali ipak…

Ulice su bile pune prodavača svega i svačega, istovremeno oko nas je tekao gusti promet, automobili, kombiji i autobusi, svi bjesomučno trubeći i koristeći i najmanji slobodan prostor na asfaltu. Svako toliko sam svoje suputnice micao s asfalta jer mi se činilo da će ih nešto pregaziti. Crveno svjetlo na semaforu se poštuje samo ako prometni policajac stoji ispod njega dodatno regulirajući promet, inače ništa od toga. Ti isti prometni policajci cijelo vrijeme nose kacigu na glavi, to im je sastavni dio opreme.

Mnogobrojne trgovine u gradu su idealno mjesto za kupovinu suvenira, izbora kao u priči a uz to još i jako jeftino. Taman sam pronašao nešto što bih volio imati kad – zadnja novčanica od 100Bs je falsificirana! Nisam mogao vjerovati, činilo mi se da je prodavačica poludjela. Nije… u mjenjačnici u Villazonu koza mi je uvalila lažnu novčanicu. Kasnije sam je još pokušao utopiti u jednom židovskom restoranu ali bez uspjeha. Konobar ju je uzeo i pokazao kolegama, bilo mu je očito vrlo zabavno kako su glupom gringu uspjeli uvaliti to sranje. Moj zadnji pokušaj uvaljivanja lažnjaka bio je na jednom štandu sa suvenirima ali naravno ni tamo nije prošao. Iznenada sam bio sa 100 bolivianosa manje. Danas je ta novčanica neka vrsta suvenira i može se vidjeti skenirana na ovom siteu.

A što se tiče židovskog restorana svoj ručak sam čekao činilo mi se stoljećima. Nervoza me lagano lovila i najrađe bih se bio pokupio ali, znao sam da u koji god drugi restoran odem, opet ću morati čekati ispočetka.

Popodne sam jurnuo natrag u hotel kako bi se istuširao dok još ima tople vode. Naše sobe su bile u prizemlju i vrata su im gledala na malo dvorište. Ispred tih vratiju bio je jedan duži stol sa klupicama za večernju ili popodnevnu relaksaciju. Kad sam se to popodne vratio imao sam i što vidjeti: pored tog stola bila su neka dva tipa a stol je bio prekrcan malim paketićima punih bijelog praška! Pažljivo su ih slagali u malu drvenu kutiju koju čistači cipela koriste za svoj alat. Skoro su mi oči ispale. Uletio sam u sobu, otišao se istuširati i vratio se, bez da pogledam svo to sranje na stolu. Nisam se usudio, znam da su normalne kazne za trgovanje drogom ovdje 8 godina zatvora, a ovi su prčkali sa punim stolom nečega vrlo sličnog skoro pa usred grada, na samo nekoliko stotina metara od male lokalne policijske stanice. Tko zna, možda je to bilo brašno ili šećer? Aha… Šta god, ostavljam čitaocu da zaključi sam.

Tople vode je bilo za divno čudo, dolazila je s gornjeg kata nekim čudnim sistemom cijevi i ventila, trebao bi mi podeblji priručnik da bih sam to mogao pokrenuti. Radi uznemirujuće scene sa bijelim stolom namjeravao sam da se preselimo na neko pouzdanije mjesto, međutim malo po malo i ipak smo ostali svih par dana tamo.

Navečer smo se pokupili na pizzu uz koju smo još i lokali dobro bolivijsko crno vino. Nakon pizzerije u centru, ljepšem i sigurnijem djelu grada, zaglavili smo u Moongos baru, mjestu koje je in baš među strancima a kojima je i prilagođen ambijent i cijene (malo više nego inače naravno). Stresli smo si po jedan koktel B-52 (mala čaša, s gorućim alkoholom na vrhu, ispija se na ex) i po još neko obično alkoholno piće. Iako je sve bilo ok, jedva sam čekao da odemo, em sam bio umoran, em sam se glupo osjećao jer me sve nekako podsjećalo na domaće kafiće, a ja sam prije svega želio živjeti Boliviju. Napola pijani klofnuli smo se u taksi i za 8 Bs dovezli se do hotela. Bila je to jedna prekrasna večer provedena u odličnom društvu.