Noću sam skoro riknuo od smijeha, Francuzi koji su imali spavaonicu blizu ulaza žalili su se da im baš zbog neposredne blizine ulaza smeta zvono. Tu noć sam skužio da se to prokleto zvono čuje i te kako jako čak i do moje sobe.

Prije nego šta smo se spustili do centra stali smo na tržnicu gdje je Axelle popila opet jedno od onih pića. Ovaj put je najebala. Naškodilo joj je, i to jako. Našli smo se opet u onoj sinoćnjoj pizzeriji jer je Jorge prethodnu večer izgubio naočale. Cura je toliko vremena provela u WC-u da smo se pomalo zabrinuli. Bila je potpuno blijeda, ukrcala se je u taksi i otišla nazad u hotel. Nije željela nikakvu pratnju jer nije htjela da netko od nas zbog nje nešto propusti.

Marine, Jorge i ja krenuli smo niže po centru da bi se kasnije popeli na jedan vidikovac u gradu. Vidio se Ilimani, snježni Andski vrh iznad La Paza. Niže oko nas prostirao se bogatiji stambeni a s druge strane poslovni dio grada sa nekoliko većih zgrada. Obronci grada uglavnom jednolične boje cigle, načičkani su daleko siromašnijim i manjim kućama. Dokle god pogled seže prostire se grad, sve do ruba zavale koji je bio iznad nas. Iza tog ruba prostire se zloglasni El Alto, pravi grad sirotinje. Vraćajući se pješice zaobilazili smo centar i hodali napola pustim ulicama. Bio sam sve umorniji a ovo dvoje je bilo uvijek par koraka ispred mene.

Saltena na prazan želudac mi i nije baš prijala. Što je saltena? Komad tijesta veličine šake napunjen komadićima povrća i mesa skupa s nekakvim umakom. Kad god sam je jeo, taj umak mi se obavezno cjedio niz prste. Cijena jedne saltene je obično bila 1 ili 1,50 Bs. Malo smo zastali i ispred zgrade zatvora koji je vjerojatno jedini zatvor na svijetu kojega mogu posjetiti turisti. Opet smo malo tumarali tržnicama. Na žalost, one najzanimljivije sa suvenirima i sa tonama koke nisu radile, čak i za njih bila je nedjelja.

Dok smo se vratili do soba, naša se prijateljica već bolje osjećala i mogla je krenuti dalje sa nama. Mislim da će si drugi put devet puta razmisliti prije nego ide eksperimentirati sa tom uličnom ”hranom”. Navečer smo otišli kod Carlosa, Jorgeovog prijatelja. Carlos ima tridesetak godina, paraliza ga je toliko savila da se jedva drži u invalidskim kolicima. Ipak um mu je kristalno čist. Kaže Jorge da je u djetinjstvu bio potpuno normalno razvijeno dijete sve do trenutka kad mu se tijelo počelo deformirati, bez da itko zna pravi razlog. Kad su se upoznali Carlos je vrijeme uglavnom provodio u krevetu pa mu je Jorge po povratku u Španjolsku poslao pristojna invalidska kolica koja si ovaj ne bi mogao nikako dozvoliti. Šteta što ne priča engleski pa osim par rječica nisam mogao ni voditi nekakve razgovore s njim.

Ostavili smo cure s njim budući da su bile zainteresirane za tarot, temu o kojoj je Carlos imao što reći. U dvorištu je bio parkiran auto čileanske registracije. Budući da ga je Španjolac primijetio i dosta vremena ranije, zaključio je da je posrijedi sigurna neka muljaža, normalna stvar. Uputili se tako nas dvojica mračnom ulicom ne bi li našli nešto za večerati i stigli tako do jednog malog restorančića. U biti, tu se mogla naručiti jedino pečena kokoš s pomfrijem i sličnim prilozima. Nisam siguran da je bilo moguće pojesti i što drugo. Vlasnik je bio Kinez ili neka slična raca. Svašta, pomislio sam, tih Kineza ima stvarno svugdje. Bilo bogata ili siromašna zemlja, oni uvijek ulete. Cijela pečena kokoš s hrpom pomfrija i hrpom malih paketića s majonezom, kečapom i senfom koštala me nekih 30 Bs. Jorge je kupio još i nešto dobrog bolivijskog vina. Dok smo čekali da se kokoš speče skočio je u potragu za sirupom protiv grlobolje. U međuvremenu kokoš je bila spremna, platio sam, uzeo hranu i vino i izašao na ulicu. Bio je mrak, nalazio sam se u predgrađu velikog južno američkog grada usred ulice, potpuno sam s tom prokletom kokoškom u jednoj i s tim prokletim vinom u drugoj ruci – čekao sam da se ovaj odnekud pojavi. Dokumenti su mi bili u ruksaku kod Carlosa, sa sobom sam imao samo novac… razmišljao sam kako sam upravo idealna meta, em me netko može umlatiti, uzeti mi lovu i još poslije dobro večerati… a ja samo onda mogu jodlati od muke. Čak me i onaj Kinez začuđeno pogledavao dok sam stajao onako blesavo pored njegove krčme, poput one ekipe koja dijeli ”Kulu stražaru” kod nas po glavnim ulicama. Već kad sam si u glavi odvrtio par akcijskih trilera u kojima ja uvijek pogibam kad je Jorge izronio iz jedne ulice sa spasonosnim sirupom u ruci. Napokon smo se mogli vratiti nazad.

Do našeg povratka ono troje je sve raščistilo o tarotu i ostalim glupostima tako da smo se onako gladni mogli baciti na jelo. Pečenje je bilo fantastično, baš kao i vino i pomfrit. Kasnije tokom večeri pridružio nam se i Carlosov prijatelj pa smo se svi skupa dobro najeli. Atmosfera je bila i više nego ugodna, zbilja sam se odlično osjećao. Večerao sam s ljudima koje jedva poznajem ili ih uopće ne poznajem a tako mi je bilo dobro s njima. Ponekad čovjek poželi da neki trenutak traje zauvijek. Bilo mi je krivo što sa nama nije malo dulje ostala njegova nećakinja stara 5-6 godina, jedno jako bistro i druželjubivo dijete. Malo po malo i došlo je vrijeme za povratak.

Izašavši na ulicu samo smo čekali da se pojavi nekakvo vozilo iz bilo kojeg smjera. Šanse da će to biti taksi bile su 200%-tne. Uostalom i nije mi se baš dalo boraviti tako kasno navečer nasred ulice u centru a kamoli van centra. Nije prošlo ni par minuta a već smo se vozili u pravcu našeg hotela. Vožnja za više osoba, po noći, s jednog kraja grada na drugi – 8 Bs, bagatela naravno. Vozač je unatoč svim onim crvenim semaforima bio brz, naravno kad za crveno svjetlo nije mario, samo bi malo usporio, potrubio, pogledao da se netko u nas ne zabije, i pun gas za dalje. Crveno, zeleno svjetlo? Ma koga je uopće i briga za to, čini se da su to prije zaostali božićni ukrasi nego prometna signalizacija. Ulice su bile puste. Nismo dugo čekali dok nam je majstor otključao vrata hotela.