Nakon uobičajenog dangubljenja polako smo se odgegali do jednog parka i sjeli. Bolivijanci imaju lijepu naviku slobodno vrijeme provoditi s obitelji u parkovima. Gdje god ima par klupica i prostora za dječju igru tu ima i ljudi. Park tj. trg u kojem smo se zaustavili duže vrijeme, nalazi se tik uz neke vladine zgrade, ispred jedne je bila i počasna straža. Bilo je sve puno zaigrane dječice, naprosto ih je bilo gušt gledati u njihovom svijetu igre. Kupio sam od jedne bakice najveće kokice koje sam u životu vidio, veličine oraha. Šteta što su bile slatkaste pa mi i nisu baš štimale. Jedini kojem sam ih mogao utrapiti bio je Španjolac, činio mi je to uglavnom iz usluge a ne zato jer su mu se svidjele. Ove dvije sestre su ih odlučno odbijale, kao da su radioaktivne. Ipak uza svu njegovu pomoć uspio sam pojesti samo pola paketa. Preostalu polovicu sam kasnije ostavio na stolu u hotelu. U parku je bio i nezaobilazni prodavač sladoleda sa svojim kolicima na dva kotača, kao iz nekog drugog vremena. Starija žena je puževim korakom brijala uokolo po parku noseći tacnu s četiri čaše nekakvog pića. Nakon beskonačnih kilometara primijetio sam da je jednu nekome utopila. Nije se stara predavala, puzila je ona i dalje sa tom nesretnom tacnom uokolo. Druga baba, primjetno teža bila je stacionirana malo dalje od nas. Ta je sjedila na podu i prodavala grickalice i ostale stvari s jednog mjesta, razumljivo s obzirom na poveći volumen njenog tijela. Sjedili smo tako bez ikakve volje da se pomaknemo, uživali smo ne radeći ništa, neobavezno čavrljajući i promatrajući ljude i pse. Da, gotovo da i nije bilo psa a da jadan nije bio odjeven u neku glupu pseću odjeću. Glupa moda.

Za nazad smo se polako šetali spuštajući se u sve niže dijelove grada. Ulice su pune hodajućih govornica. Na svakom ćošku se može naći osoba obučena u kričavo žuto ili kričavo zeleno koja nudi lokalne telefonske razgovore za 1 Bs na minutu. Mobitel im je lancem zakačen za ruku, dođeš do njega/nje, on/ona ti otipka broj i ti razgovaraš. Jednostavno. Iako ima i pravih telefonskih govornica, zbilja su rijetke.

Axelle se slikala sa jednom kapicom sa usputnog štanda. Eto ti odmah frke jer je prodavačica insistirala da ju sada mora kupiti. Nestali smo u trenutku.

Otkačio sam se malo od društva i otišao promijeniti nešto novca. Putničke čekove nisam mogao promijeniti bilo gdje pa sam morao malo potražiti pravo mjesto. Uletio sam u jednu mjenjačnicu gdje primaju putničke čekove American Expresa i promijenio sam 120 US$ uz minimalnih 1% provizije. Hrpa ljudi stisnuta na jako malom prostoru. Nakon promjene novca čuvar mi je pokupio putovnicu i nestao da bi se nakon nekoliko minuta vratio i predao mi ju uz široki osmjeh. Čovjek se u mjenjačnicama i bankama jednostavno mora sigurno osjećati jer svako od tih zdanja čuva jedan ili više stražara naoružani puškama shot-gun ili nekom sličnom Uziu. I sad ti samo pomisli da ćeš ih opljačkati. Mnoge od tih pušaka su kromirane i sjaje se kao nakit. Čak i po ulicama šeću policajci i raznorazni stražari u pancirkama naoružani do zuba. Uz sav taj kaos i siromaštvo ipak ulijevaju kakvu takvu sigurnost.

Sve to prethodilo je odličnoj večeri. Jorge je dobio pozamašan povrat poreza i sve nas odveo na večeru. Usput je pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Nijemca koji već 15-ak godina živi u Boliviji i oženjen je s Bolivijankom. Otišli smo u onaj bolji dio grada u jedan, ajmo reći, bolji restoran. Nas šestero smo izgleda bili jedini gosti. Za usporedbu, jeftini narodni restoran u kojem smo nas troje ručali prvi dan bio je prekrcan. Naravno kad je kompletni ručak tamo koštao 5 Bs. Jest da nam je trebalo vremena da skopčamo taj sistem plaćanja sa žetonima i da meso u tanjuru i nije bilo baš neke kvalitete, ali ipak jeftinije je bilo nemoguće jesti. Ovaj restoran gdje smo došli na večeru bio je kao iz drugog svijeta. Imao sam prljave hlače na sebi pa sam se u odnosu na ostale osjećao malo neugodno. Salatu smo si morali sami uzeti sa ”švedskog stola”. ”švedski stol” da, ali samo za salatu. Ogromne stekove koje smo Jorge i ja naručili (svaki svoj naravno) morali smo vratiti jer nisu bili dovoljno pečeni. Nije bilo dovoljno što smo cijelu vječnost čekali da se večera spremi nego mi je još i to falilo. Vratili su ih i još uvijek nisu bile dovoljno pečeni. Bili smo toliko gladni da bi nas još jedno čekanje ubilo. Zato za veličinu tog komada mesa nisam imao nikakvog prigovora – na tanjuru preda mnom ležalo je skoro pa pola ispečene krave. Meso je bilo tolikih dimenzija da mi se prelijevalo preko tanjura. Uz to još je išao i tanjur pun pomfrita ili riže, naravno sve to zaliveno sa dobrim vinom. Ne znam koliko je sve to koštalo ali siguran sam da bi za tako nešto u Europi trebao dignuti kredit. Kad smo izlazili, restoran je još uvijek bio prazan. Bar je osoblje bilo jako ljubazno i djelovalo je simpatično obučeno u njihove nošnje.

Siti nakon odlične večere, odgegali smo se do nedalekog malog bara. Malčice smo se zapili… kako i ne bi kad smo počeli s ”La cucaracha” još jedan koktel u stilu B-52, otrov koji plamti a ispija se na ex. Idući odabir koktela prepustio sam Axelle, budući je ona nekad radila u baru u Londonu. ”Long Island”, najdulji ”Long Island” koji sam ikad vidio. Kad ga je konobar donio pao sam u nesvjest – čaša je bila visoka kao Himalaja! Unutra stane alkohola na hektolitre. Ova se klela kako se to u Londonu poslužuje u normalnim čašama… ehej stara, nije to ovo London! Nisam mogao sve to popiti. Da sam popustio iskušenju drugi dan bih bio nesposoban za bilo kakve aktivnosti. Još jedna ugodna i vesela večer provedena u odličnom društvu.

Do hotela taksi, naravno, kao gospoda… za 6 Bs. Vozač je imao obraz pun lišća koke, još je i napomenuo kad smo ušli u auto da ju je malo previše prožvakao taj dan. Bilo je očito da ga je malo zveknula u glavu, ipak nas je dovezao do hotela u jednom komadu.