Ove noći neću sigurno pamtiti kao mirne noći. Jednom je netko u sitne sate bjesomučno zvonio i lupao na vrata i to beskonačno dugo dok mu netko od ljudi koji vode hotelčić nije otvorio. Drugom prilikom je netko cijelu noć hodao na katu iznad nedajući mi da zaspem. Prava gnjavaža. Odlazeći iz hotela pitao sam se kako se provode ona dva Nijemca koji su namjeravali biciklama doći do područja laguna. Nisam znao da li su ludi ili samo hrabri. Svaka čast dečki, treba imati muda za tako nešto, lako je ovako brijati uokolo autobusom, ali vozati se biciklom uokolo po ovom svijetu stvarno treba imati srca.

Ne mogu a da se ne prisjetim večeri kada smo tražili neki bar gdje bi svi skupa popili koju pivicu. Jedini na koji smo naletili bio je prazan, osim jednog stola za kojim je sjedilo pet žena ozbiljno diskutirajući. Tek tada smo saznali da je to mjesto gdje se okupljaju feministice. Čak ni pivo nisu tamo imale nego je jedna kliznula na stražnja vrata da bi se nakon nekoliko minuta vratila s bocama u rukama. Išla je nabaviti pivo negdje u susjedstvo. Pratio sam malo tu njihovu raspravu iako nisam ništa razumio, izgledalo mi je kao da sudjelujem nekim čvrstim političkim govorima. A kada sam već kod pive, nije ju baš lako kupiti na tržnici – vina koliko hoćeš, ali naći pivo van barova je skoro pa nemoguće, kao da smo tražili plutonij. Čak je jedan dio tržnice rezerviran za prodavače rabljenih knjiga, vjerojatno ni oni sami ne znaju što sve imaju, ali zato od jebene pive ni ”p”!?

Ustali smo rano ujutro, uskočili u taksi i krenuli opet na Cementerio. Još jedanput smo za sitne pare dotaksirali do odredišta. Čim smo iskoračili van auta, naravno već smo imali mjesta u minibusu. Nakon kraćeg čekanja da se minibus napuni, putovanje je moglo početi. Dok sam čekao polazak uživao sam u panorami La Paza, njegove kuće u predgrađu narančasto žute boje i ravnih krovova pokrivale su svaki komadić slobodnog tla. Put van grada je ponovo vodio sličnim krajem kakvim sam dan ranije prošao vozeći se za Tiahuanaco. Za razliku od micra vožnja u minibusu je bila daleko komfornija iako se i bus dobrano ljuljao prelazeći preko svih tih rupetina.

Nakon nekog vremena s lijeve strane ceste ugledao sam veliku vodenu površinu nalik na more – jezero Titicaca (3820m n.v.). U Boliviji se upravo slavio jedan državni praznik, svuda uokolo se mogao vidjeti veliki broj ljudi i djece koji su odlazili na jednu od mnogobrojnih seoskih manifestacija. Za prelazak busa preko jezera koriste se motorne skele. Svi se putnici iskrcaju iz busa i odu kupiti kartu za čamac koji će ih prevesti na drugu obalu. Čamci su koliko sam skontao u vlasništvu vojske, točnije Bolivijske mornarice, koliko god to smiješno zvučalo budući da je to jezero i još po koja rječica sva vodena površina kojom ta mornarica može plovuckati. Strpljivo čekajući red kako bih uskočio na jedan od čamaca gledao sam kako se skela sa busom polako otisnula od obale. Na jednu takvu skelu stane jedan bus ili 2-3 manja vozila, skelar se prvo dugačkom motkom otisne od obale da bi tek kasnije upalio motor i polako doplovio do druge strane. Iako je skela krenula prva, s druge strane smo mi dočekali nju. Bus je iskrcan. Umjesto da se držimo ostalih putnika zujali smo uokolo tako da na kraju nismo znali gdje je mjesto ponovnog ukrcaja. Za svaki slučaj došetao sam do pristaništa da bih kasnije kao konj trčao za busom par sto metara do centra tog malog mjesta. Šole je pokazao prstom u pravcu gdje će nas ponovno pustiti unutra i otprašio, a ti miki trč’ pa za njim. Da me tada primio unutra vjerojatno bi se jezero momentalno isušilo… Nema smisla ovdje navoditi cijelu lepezu psovki koje sam mu pritom uputio kroz zube. Na obali na koju se dolazi iz pravca La Paza nalazi se malo mjesto San Pablo de Tiquina dok je nasuprot njemu San Pedro de Tiquina. Netko nije baš bio previše maštovit kad je davao te nazive. Izgleda da ta mjestašca svoj život duguju samo tim pristaništima.

Krajolik je postajao sve interesantniji a cesta sve zavojitija što mi je malčice podizalo nervozu. Po dobrom starom običaju vozač je stiskao gas koliko god je mogao, minibus je letio a ja sam si zamišljao kako bi izgledalo prevrtanje baš na tom mjestu ili baš na onom mjestu. Tko zna zašto me pesimizam obuzimao svaki put kada bih kročio u jedno od tih kotrljajućih čudesa. Vrhovi okolnih brda su mi bili malo čudni, svuda rastu stabla ali u čudnom linijskom rasporedu, jedno iza drugoga i to u samo jednom redu uzduž linije vrha.

U daljini se nazirala Copacabana, najpoznatije Bolivijsko ljetovalište i malo turističko mjesto. Granica s Peruom je samo koji kilometar dalje. Bus je stao usred ulice među nekoliko desetaka ostalih buseva i drugih vozila peruanske registracije. Svuda oko nas bio je neopisiv metež, idealno za krađe svih vrsta. Zgrabio sam ruksak i frknuo ga na leđa, manji kao i uvijek na prsa i put pod noge. Tražili smo jedan bar gdje nas je Jorge koji je krenuo drugim busom trebao čekati. Došli smo do obale da bi tek tada vidio u Lonely Planetu da se traženi bar nalazi na potpuno drugom mjestu, točnije na drugom kraju Copacabane daleko od obale, i što je najgore uzbrdo. Nakon pola sata traženja sa svom prtljagom na sebi došli smo do spoznaje da je Lonely Planet dobro zajebo stvar i da se moramo vratiti nazad!!! Htio sam plakati od muke, zar i po treći put moram proći istim putem kroz cijelu košnicu ljudi, uz to natovaren k’o magarac? Jedno je sigurno, autoru tog vodiča je taj dan kompletna rodbina kolektivno štucala. Trgovalo se po svim ulicama, gdje god bi prolazili bilo je zakrčeno trgovcima i kupcima, ponekad je bilo toliko ljudi da jednostavno nisam mogao proći. Brzo hodajući pokušavao sam naći manje zakrčen put kroz gomilu. Stalno sam trzao ruksakom i okretao se pokušavajući spriječiti bilo kakvo prčkanje po njemu. Bio bi najrađe stavio unutra jednog osrednjeg krokodila koji bi dugoprstićima skraćivao udove ali tko će još tu nesretnu životinju vući za sobom? Hodajući kroz gužvu osjetio sam kako me netko klepio po desnom džepu od hlača gdje sam imao nešto novca. Stao sam i okrenuo sam se udesno ugledavši jednog staroga koji mi se odmah ispričao. Hm, pa tko se još ovdje ispričava za slučajni tir uslijed gužve? Bio je to očiti pokušaj džeparenja, možda samo jedan od nekoliko pokušanih. Srećom nije mu uspjelo. Cijelo vrijeme sam preko tog džepa držao ili ruku ili manji ruksak. Raspitujući se za bar nailazili smo na ostale strance koji su se svi odreda žalili na bezbrojne krađe. Vrativši se na obalu gdje smo bili prije, pogledali smo iza ćoška i napokon ugledali Jorgea. Traženi bar je ipak bio tu na obali samo dva koraka od mjesta gdje smo bili prije. Bio je zatvoren.

Kasnije smo saznali da ga je vlasnik namjerno zatvorio na dva dana tokom trajanja praznika baš zbog očekivanog stravičnog porasta kriminala. Sve je bilo krcato Peruancima, kažu glavnim krivcima za učestale krađe. Sjedili smo za stolom ispred jednog restorančića i rukama pridržavali stvari. Samo trenutak nepažnje i lako sam mogao ostati bez ruksaka. Baš kao što se desilo jednoj Talijanki za stolom do nas. U jednom trenutku čuo sam lupanje po prozoru restorana, to je netko iznutra primijetio krađu i pokušavao obavijestiti cure koje nisu ništa ni skužile. ”Porko cane!” – pokradena je vrisnula, ustala i potrčala u gužvu pokušavajući naći lopova sa nestalim stvarima. Nije uspjela, i što je najgore ništa nije ni mogla napraviti. Atmosfera je bila zategnuta, svuda uokolo šetali su sumnjivi tipovi bez bilo kakvog posla… šetali su i promatrali. Ne kažem da su baš svi bili lopovi ali dobar dio njih sigurno je. Boraveći cijelo jutro u takvom borbenom okruženju činilo se neizbježnim da se i nama nešto slično desi. Da sam znao nabavio bi maskirnu uniformu. Taman da mi nešto maznu i ispred nosa kako ću ih stići na 3800m nadmorske visine? Ostao bih nemoćan bez daha već nakon kraćeg vremena dok bi mi lopov pred očima nestajao na horizontu.

Ukrcaj na brodić za Islu del Sol dočekao sam kao spas. Sva ona gužva i svi oni kriminalci ostali su na obali daleko za nama. Pred nama je bilo još nekih sat vremena plovidbe. Kad sam vidio jedan par Talijana zapitao sam se zašto sam se ja uopće toliko brinuo oko krađa. Tip je imao skupi digitalni foto aparat oko ruke. Njegovoj suputnici je oko vrata visila bijela prozirna torbica u kojoj su se jasno nazirale novčanice od 50$!? Pitam se kako ih još nisu opeljušili? Neki ljudi si stvarno traže nesreću na izuzetno glupi način.

Ploviti po jezeru bilo je jedno lijepo i vjetrovito iskustvo. Obale jezera su puste, s jako malo vegetacije, poviše Copacabane se uzdiže brdo sa svetištem na vrhu gdje je bila masa ljudi. Mi ekipa na brodu smo se dobro zabavljali i skoro cijelo vrijeme se smijali ili zbog ovog ili zbog onog razloga. Nisam znao koji je dan u tjednu, koji je uopće datum, sve one lijepe i manje lijepe stvari kod kuće činile su mi se tako dalekim. Ukratko: uživao sam. Sve do trenutka iskrcaja je bilo lagano, kako sam kasnije vidio.

Tek sad je predstojala prava ”zabava” – savladavanje uspona na brdo visine 200m. Ne bi to bilo tako strašno da stazica nije vodila u cik-cak stilu uz gotovo okomitu liticu i da tih 200m nije bilo sa 3800m n.v. na 4000m n.v.! Definitivno najveći napor na cjelom putovanju. Marine i Jorge su malo odmakli dok smo se Axelle i ja vukli za njima sve više zaostajući. Mi smo bili još i super u odnosu na onu masu turista koja je stala već nakon par desetaka metara i to par destaka metara staze a ne savladane nadmorske visine. Uspinjući se prolazio sam pored prodavača suvenira. Ne da mi nije bilo ni do kakve kupovine već bi ih najrađe bio bacio nizbrdo i njih i sve njihove pizdarije. Ja ispuštam ono malo duše šta mi je ostalo a oni mi mjerkaju novčanik. Taman kad smo došli do prvih kuća pomislio sam kako je kraj uspona blizu… aha… u mojim snovima možda. Pitao sam se tko su bili ti mazohisti koji su izgradili naselje na samom vrhu takvog otoka.

Taman na izmaku snaga došao sam do hotela. Hotelčić je na fantastičnom mjestu, sa svake strane vidi se jedna strana jezera. Panorama je jednostavno neopisivo očaravajuća. S jedne strane daleko iza vode vide se bijeli vrhovi Anda a s druge se u daljini naziru puste obale Peruanske strane jezera. Znao sam da je vrijedilo truda doći skroz do tuda. Bilo bi lijepo da sam se odmah mogao klofnuti na krevet, da bilo bi… Ne znam zašto ali morali smo čekati jednog bezobraznog Francuza da odluči dali će odsjesti na tom mjestu ili na drugom. Dakle oni su stigli, blokirali sobu, netko iz društva je otišao u obližnji konkurentski hotel vidjeti kako je tamo, i usput zadržavali nas ostale. Ponašanje vlasnika hotela mi je bilo neshvatljivo. Imao je tamo nas koji bi zasigurno odmah uzeli sobu a riskirao je da nas izgubi zbog ljudi koji nisu ni sami znali ni gdje bi ni što bi. To je ona naporna vrsta ljudi od kojih mi se diže kosa na glavi, zašto uopće putuju na takva mjesta kad su takvi gotovani? Ni sam ne znam kako ali došao sam nekako do sobe. Napokon sam mogao odmoriti stare kosti.

Tople vode za tuširanje nije bilo, kao, bit će sutra jer im je baš danas nešto u kvaru. Za večeru se trebalo predbilježiti već popodne i to smo točno trebali navesti što ćemo jesti. Izbor je bio nikakav, mogao sam birati između dvije vrste jezerske ribe. Krasno. Na kraju je večera a što bi drugo nego ispala potpuno drugačija od očekivane. Na mjesto smo čekali dobrih sat vremena a naručene ribe je prifalilo pa smo morali jesti onu drugu!? Užas, ne mogu opisati koliko sam bio nadrkan. Nabijem ih na ribe sve skupa! Na kraju dana uspjeli smo samo na brzinu razgledati okolicu prije nego što je sunce konačno zašlo.