Jutro. Još jedno jutro u kojem sam morao ustati u hladnoj sobi bez ikakvog grijanja. Danas sam se trebao odvojiti malčice od ostalih i otići u Tiahuanaco. S agencijom bi me koštalo nekih 40-ah Bs, međutim nije mi se dalo otići uplatiti dan ranije pa mi je sada jedino preostalo da odem sam.

Zaustavio sam taksi i uputio se u Cementerio, dio grada odakle kreću autobusi i microsi prema jezeru Titicaca. Cementerio se zove cijeli dio grada u kojem se nalazi groblje. Sve je bilo u redu dok sam se taksijem vozio kroz kako-tako normalne dijelove grada, međutim kako smo sve više gazili na periferiju sve mi se manje sviđala okolina. Ustvari nije mi se sviđala uopće. Zgrade neožbukanih fasada, prljavština i rupetine svuda po cesti, bijeda i siromaštvo koje je izbijalo iz svakog kutka. Taman smo naletili na prometni kolaps, policija je iz nekog razloga zatvorila ulicu kojom se najkraćim putem moglo doći do polazišta autobusa pa je taksista počeo tražiti alternativni pravac. Čak mi se učinilo da me htio iskrcati tamo, koju ulicu dalje od cilja. Vozeći se dalje kroz tu sivu periferiju razmišljao sam još jedanput kako mi ne bi bilo ugodno ovdje sam pješačiti. Ispred nas išla su dva vozila, auto i jedan micro. Odjednom utonuli su u cestu! Da ne povjeruješ svojim očima! Asfalt je prestao, a neasfaltirani dio ceste se nastavljao na tako strmoj nizbrdici koja bi bila dobar izazov za terenac. Sporo se spuštajući iza ostala dva vozila činilo mi se kao da ću pasti na vozača. Nakon takve super ekstremne nizbrdice u dužini od nekih sto metara cesta se nastavila uzbrdo u sličnoj dužini i sa sličnim nagibom. E sad mi se pak činilo da će šole unazad pasti na mene. Sjedio sam na zadnjem sjedalu kao astronaut u raketi prilikom lansiranja. Motor je zadnjim konjskim snagama vukao uzbrdo. Znajući još da je zbog velike nadmorske visine i rijetkog zraka taj isti motor slabiji nego što bi bio na nekoj pristojnijoj visini, pitao sam se kad će napokon riknuti pa da se i ja i taksista i izmučeno vozilo survamo unazad… moja zamišljena scena iz crtića ipak se nije dogodila. Popeli smo se pobjedonosno na normalni nivo ceste i uskoro sam izašao iz taksija. Taj usjek među zgradama preko kojeg sam prošao izgledao je kao posljedica nekakvog odrona, ipak, mislim da je to prije posljedica divlje izgradnje i nedostatak novca za normalno povezivanje dvaju dijelova ulice.

Nisam ni izašao van iz auta a već su me gurali u jedan od microa. Nisam se čak ni stigao okrenuti da vidim gdje se nalazim. Raskrižje i pripadajuće ulice gdje sam se iskrcao iz taksija bile su pune trubećih autobusa i microa. Svi nastoje što prije napuniti svoja vozila i krenuti prema svojoj destinaciji. Naprosto vrvi od putnika i autobusnih bukera koji uporno izvikujući imena odredišta mame ljude u baš njihovo vozilo. Kad se tome pridoda i pomaganje vozača tih istih vozila bjesomučnim trubljenjem mogu samo zamisliti koje je ”veselje” živjeti u takvom kvartu. Micro je ustvari mali kombi japanske ili korejske proizvodnje namijenjen prijevozu putnika. Mislim da se u tu tijesnu kutijicu uspije utrpati 15-ak duša. Imao sam bar tu sreću da sam ubo mjesto do prozora. Sjedala su tako sitnih dimenzija da je prava umjetnost sjediti na njima.

Uskoro se kombić pokrenuo i počeo sam napuštati taj ludi La Paz. Put nas je vodio logički uzbrdo da bi se uskoro maknuli sa glavne ceste i nastavili po razrovanim ulicama periferije El Alta. Ako mi se periferija La Paza činila zapuštenom, u odnosu na ovo mjesto gdje sam se upravo nalazio bila je kao Monte Carlo! Još jednom sam očima punim nevjerice gledao okolinu: ulice duge i ravne, kuće skoro pa u ruševnom stanju, cesta toliko izrovana da je šole korakom milio tražeći najbolji prolaz ne birajući stranu ceste. Kombić se luđački ljuljao prelazeći preko kanala a da se pritom nitko osim mene nije ni osvrnuo. Previše nepovjerenja prema mojim vlastitim očima za jedan dan. Usprkos sunčanom danu atmosfera je bila kao u nekadašnjem Beirutu sa TV-a. Vjerojatno smo išli tim putem kako bi izbjegli plaćanje cestarine na najvišem ”autoputu” na svijetu. Nakon tog terenskog iskustva malo smo se vozikali kroz siromašne ulice El Alta. Čak su i taksiji ovdje drugačiji, više nisu auti japanske već američke proizvodnje. Promet pokušavaju regulirati policajci s kacigama. Udaljavajući se od glavnog grada naselja su postajala sve rjeđa, prljavija i siromašnija.

Kilometrima iza tih naselja izbijali su bijeli vrhovi Anda. Za razliku od pogleda na vrhove s male nadmorske visine pogled s ove visine je itekako drugačiji: nema podnožja planine, vozim se na visoravni i ti vrhovi jednostavno izbijaju iz zemlje. Uopće nemam osjećaj da su neki od njih viši od 6000 metara. Naravno kad se ja nalazim na oko 4000m. Cesta je bila i više nego dobra, cijelim putem asfaltirana i široka. Promet je bio slab a krajolik zanimljiv. Micro bi se nizbrdo fino razletio, čak brže nego što je zdravo za sve nas unutra ali zato uzbrdo bi dušu ispuštao. Sporije od nas vozali su se samo veliki teški šleperi američkog porijekla. Jednom prilikom je naš vozač jednog takvog pretjecao usred zavoja kako ne bi izgubio teško stečeni zalet. Bistro, nema što. Tokom puta svi su se putnici, pa tako i ja, morali upisati u nekakvu listu. Kasnije smo morali stati na naplatnoj rampi. I to kakva naplatna rampa! Njima nije dovoljno postaviti kućicu s rampom već izgrade malu betonsku građevinu u tu svrhu. Baš na toj naplatnoj rampi gledao sam kako policija iz odjela za borbu protiv droge pretražuje kombi koji je dolazio iz suprotnog smjera. Svi putnici su stajali pored vozila dok su unutra dva policijota dugačkim tankim žicama probadali sjedala ne bi li nešto pronašli. Na moje pitanje da li je tako nešto ovdje uobičajeno, jedan od putnika mi je potvrdno odgovorio s izrazom čuđenja tipa ”kakve gluposti pita ovaj gringo?”.

Nakon 10 Bs i 70-ak km vožnje micro je stao na raskrižju usred alitplana i ja sam se iskrcao. Tiahuanaco je bio kilometar-dva ravno cestom s desne strane. Grrrr, sad još moram i pješačiti… Činilo se da moje hodanje nema kraja i da je to mjestašce uvijek na istoj udaljenosti od mene. Pitao sam se kako ću se vratiti jer kad sam napokon stigao nisam vidio ni autobuse ni taksije.

Tiahuanaco, ruševine zagonetne civilizacije s altiplana. Došao sam ovdje na tuđu preporuku i pokajao se. Prvo sam ušao u muzej i razgledao eksponate čitajući usput ponešto o povijesti tog starog naroda. Poslije sam otišao na područje ruševina. Hm, ako je čovjek zainteresiran ili barem s vodičem, to je super mjesto ali ako o tome nema pojma kao ja, e to je onda samo ogromna hrpa zemlje i kamenja. Glavna (i jedina) piramida još uvijek nije otkopana, svuda uokolo po rubovima nalazišta mogu se vidjeti nekakvi poluradnici koji uglavnom sjede, leže i kuhaju si čajeve. Stvarno je ovdje bolje doći u grupi s vodičem, ovako je sve previše dosadno.

Obišao sam ruševine ruševina, okinuo par fotki već kad sam tu i izašavši van ograde zaglavio među hrpom stolova sa suvenirima. Cijene? Malo je reći bagatelne, 5, 10, 15Bs. Čak su mi nudili dva suvenira u cijenu jednoga a prethodno su mi još i spustili cijenu. Uf, da sam imao kontejner na raspolaganju ispunio bih ga sigurno.

Počeo sam tražiti prijevoz. Prvi pokušaj i ćorak, vozač je čekao svoju organiziranu grupu. Iz jednog dvorišta gdje je bila neka narodna fešta iskočio je jedan mlađi taksista i ponudio cijenu od oko 20 Bs s autom do La Paza. Može. Malo me brinulo kad sam vidio da pokušava pokrenuti auto kojemu su blokirani zadnji kotači!? Da li je ručna bila dignuta ili su ferode bile zalijepljene o doboš ne znam, ali nije mi baš ulijevao povjerenje. Vozit će on mene ali samo da nađe još kojeg putnika kako bi zaradio malo više… tražio je i tražio ali ništa nije našao. Jednog micra sam propustio ali idućeg sam zaustavio, pozdravio nesuđenog mi šoleta i krenuo nazad u velegrad. Očekivao sam da će me nagovarati da pričekam još malo, ali nije ni trepnuo, mislim da sam ga samo riješio problema kako da nađe ostale putnike.

Za razliku od prijašnjeg micra ovaj je koštao 7Bs, nisam morao ništa pješačiti, i bio je poluprazan, a to znači stalna usputna zaustavljanja i potraga za putnicima. Gdje god bi šole vidio nekoga na bar 500m od ceste on bi usporavao i trubio, jednom je čak skrenuo na bijelu cestu ususret mogućim putnicima da bi se na kraju vratio na glavnu cestu neobavljena posla. Platio sam sa novčanicom od 100Bs, a dečko iz micra mi je ostatak vraćao tokom puta, malo po malo, upotrebljavajući meni nepoznatu računicu. Još smo usput stali na benzinsku stanicu pa sam se pitao s kojim parama će mi on vratiti ostatak ako sve potroši na benzin. Na kraju sam sve dobio, još mi je klinac vratio 1 Bs više budući da su zbog pomanjkanja putnika odlučili da im se ne isplati spuštati se do centra.

Našao sam se usred ulice negdje u El Altu, mjesto u kojem se nisam želio zadržavati ništa duže nego što je to zaista potrebno. Iznad mene razapinjali su se bezbrojni kablovi, čini se da nema ulice bez njih. Izašao sam iz tog kombija i nakon minute uletio u prvi sljedeći iz kojeg je po običaju visio ”kondukter” izvikujući ime odredišta. U ovom slučaju: ”La Paz! La Paz! La Paz! La Paz!” Bar pronalaženje micra nije problem, čini se da ih ima na milijarde, pune su ih ulice, voze jedan za drugim i vrbuju potencijalne putnike. Nije mi baš jasno kako uopće nešto zarade kad ih ima više nego pješaka, a gdje su još i taksiji, trufi (auti koji voze na određenoj liniji), i autobusi.

Uletio sam i vožnja je počela, cijena sitnica – 1,5 Bs. Prije spuštanja u La Paz trebalo se iskobeljati iz stravične prometne gužve El Alta. Eh da, iskobeljati… prometni policajci su bezuspješno pokušavali napraviti reda ali mislim da su i oni bili na kraju živaca, bar su tako djelovali. Ponekad smo stajalio usred gužve a mlađahni ”kondukter” (petnaestak godina) bi izašao kroz bočna klizna vrata. Uvijek izvikujući hodao je kroz ukopana vozila do ulice i tražio putnike – još jedna vrsta ludnice, vidio sam puno takvih ludnica do sada ali me uvijek iznova fasciniraju. Ljudi su uskakali i iskakali, stanice ne postoje već se stane gdje se tko nađe i gdje kome zatreba. Bio sam već lud od tog uzaludnog izleta i jedva čekao da završi. Već sam se prije par sati pokajao što nisam ostao sa ostalima u gradu. Prošli smo djelom grada koji je očito specijaliziran za prodaju namještaja. Ispred svake trgovine, a bilo ih je mnogo, trgovci su izvukli onoliko novog namještaja koliko im je dozvoljavala širina ne baš širokog pločnika. Ajde kad ljudi svaki dan izvlače pred trgovinu odjeću ili hranu pa je navečer spreme nazad to mi je jasno… ali kako to učine s ormarima i krevetima??? Put s ovim drugim microm činio se da nema kraja, dogovorio sam sa šoferom da me iskrca blizu Plaze San Francisco.

Ipak, nisam imao strpljenja pa sam iskočio ranije. Nisam imao pojma gdje se nalazim, samo približno, ali jaaako približno. Počeo sam zaustavljati taksije i na moje čuđenje nisu me htjeli odvesti na traženu destinaciju!? Možda su to bili linijski trufi, ali znam da je na njima jasno pisalo ”taxi”. Ili su možda imali neki drugi meni nepoznati razlog. Bo? Malo sam se nahodao dok nisam stigao bliže centru i zaustavio taksi koji me odvezao.

Stigao sam napokon u hotel i nakon kraće stanke zapalio u grad gdje sam igrom slučaja posred ulice naletio na društvo. Prilikom ponovne šetnje po trgovinama naletjeli smo na jednog postarijeg Amerikanca koji je čak bio i simpatičan. Kupio sam još par suvenirčića i mrtav gladan krenuo u potragu za mjestom gdje ću večerati. Suveniri su toliko jeftini da jednostavno mame: ”kupi me, kupi me!”. Šteta što nemam dovoljno mjesta za sve ono što bih volio ponijeti doma.

Za vrijeme mog izleta van grada ono troje je otišlo u El Alto kako bi uživali u panorami La Paza. Rekli su mi da nisu čak ni izvadili fotoaparate jer im se prikačila jedna grupica ne baš prijateljski raspoloženih lokalnih dečki. Bilo je bolje ne izazivati vraga i pokupiti se natrag.

Jednom u restoranu, u rukama sam opet držao menu pisan isključivo na španjolskom, naravno. Nije me bilo volja da mi konobar objašnjava što je što jer mi ionako ne bi ništa objasnio, pa sam birao nasumce. Znao sam jedino da sam naručio nekakvo meso… nisam imao pojma da je začinjeno do besvijesti. Od silnog začina gorili su mi i duša i tijelo, na kraju sam dobar dio toga ostavio na tanjuru uvjeren da bi mi previše začina moglo naškoditi. Sutra sam trebao krenuti na jezero Titicaca, pa mi se čini da mi stomačne tegobe i ne bi baš dobro došle po putu. Tokom večere u restoran je ušao jedan stariji čovjek nudeći nekakvu gitaru, vjerojatno popularni charango. Čak i da sam htio puno para dati na suvenir, ne znam gdje bih ga stavio. Kod kuće, spremajući se za put, sve ono što sam kupovao birao sam prvenstveno po dimenzijama ambalaža, čak sam i za vreću za spavanje potrošio više nego što sam namjeravao samo zato jer je upola manja od standardne. Bila je to zadnja večer u La Pazu.