Potosi, 11.08.2003.

08.00 i ja sam već bio u agenciji čekajući ostale turiste da se okupe. Veselila me spoznaja da će tamo biti četiri Talijana. I bili su, dva para. Na moje razočarenje uskoro sam skontao da se drže nekako bez veze, bili su mi dosadni i nepristupačni. Ponekad je bolje biti sam nego sa nekakvim trubama, tako da sam se uskoro maknuo od njih. Dok smo čekali dobili smo čaj od, čega bi drugog nego, koke. Iako sam dobro znao kakav utjecaj to ima na moja crijeva nisam mogao tu šalicu pustiti a da ne otpijem par gutljaja. Malo po malo i skupio se je ostatak ekipe pa smo mogli i krenuti. Ukrcali smo se u najmanji i najtješnjiji autobus koji sam ikad vidio. Naljepnice i natpisi kojima je bio oblijepljen jasno su otkrivali njegovo porijeklo: japansko ili neke druge slične dalekoistočne zemlje. Bio je to ipak kratak put od samo kojeg kilometra.

Usput smo stali pored jedne stare kuće gdje smo svi obukli čizme i radna odjela te dobili zaštitnu kacigu. Sve ostalo osim fotoaparata smo ostavili tamo. Sam sebi sam izgledao prilično glupo sa svim onim prljavim stvarima na sebi. Iduća stanica bila je jedna mala trgovina gdje smo morali kupiti poklone za rudare: bezalkoholno piće i koku. Ustvari, naš vodič je pokupio 10Bs od svakoga i kupio ono što je trebalo. Ispred trgovine sjedila je jedna debela žena sa vrećom punom koke, kao da je salata. Podijelio nam je kupljene ”poklone” i odveo nas do ulaza u rudnik. Tamo su nam nataknuli lampe na kacige i baterije oko pasa. Tek tamo sam vidio da smo stvarno poveća grupica turista.

Podijelili smo se u dvije manje grupe: u jednoj oni Talijani i neke Izraelke a u drugoj ostali. Naravno da sam zbrisao među ostale. Bila je to daleko zdravija ekipa. Bile su tu cure is Engleske, žene iz Nizozemske, jedan Švicarac i jedan Brazilac. Kaže vodič da u tom brdu rovari više kompanija, svaka zakupi određeni dio planine – i vozi. Naš ”put u središte zemlje” je mogao početi.

I počeo je. Hodali smo za vodičem u koloni po jedan, kao robijaši. Zidovi tunela su bili mokri i prljavi, strop tako nizak da je bilo nemoguće hodati uspravno dok je pod sa šinama bio prekriven vodom. Lijepo. Zrak je bio težak i vlažan. Brazilac koji je hodao ispred mene počeo je gubiti priključak s ostatkom kolone. Razlog – preslabo osobno svjetlo zakačeno na kacigu. A opet i moje je bilo takvo pa sam ipak držao korak s ostalima. I tako se vodič vrati, podjeli nam nove lampe, kad ono opet moja ne radi kako treba… a čija će inače ako ne moja… a drugih lampi nema više. Ali i za taj problem je naš neustrašivi vodič imao rješenje: tradicionalna lampa! Tj. lampa na plin, umjesto žarulje na čelu sam imao jedan glupi plamičak a za pojasom sam umjesto baterije imao jednu malu glupu plinsku bocu!? I tako nastavimo mi naš pohod u srce planine, netko sa žaruljom na čelu a netko sa glupim plamičkom. Ako sam se prije osjećao glupo, sad je bilo još gore: osjećao sam se još gluplje.

Fotoaparat sam sklonio unutar odjela, stegnuti pojas oko pasa je garantirao da će tamo i ostati. Nakon kraćeg ”gdje ćemo sad” došli smo do kraja horizontalnog tunela, morali smo se popeti drvenim stepenicama na idući nivo. Nije bilo ni malo ugodno, zapravo bilo je prilično opasno. Stepenice su bile klimave, prljave i klizave, onaj koji bi se pentrao prvi redovito bi nešto kamenčića iskrcao onom ispod sebe po glavi. Trebao sam dobro paziti da mi noge ne sklizne s prečki. Da sam počeo padati u tih nekoliko metara odbio bi se par puta od okolne stijene pokupivši sa sobom sve one nesretnike koji su bili ispod mene. Popevši se do kraja slijedio je još jedan hodnik, ali kakav? Nizak, uzak, klaustrofobično tijesan i iskopan u koso, nije bilo moguće kretati se uspravno već samo odupirući se o jedan zid. Skoro da sam požalio što sam ušao u ovaj podzemni cirkus. Srećom nije dugo trajalo, uskoro smo došli do točke silaska u normalne hodnike. Ne moram ni napominjati da je taj silazak bio deset puta gori od onog uspinjanja. Molio sam se da ja ne skliznem… molio sam se da netko drugi iznad mene ne sklizne… kretanje se odvijalo uz molitve. Da sam imao još koju slobodnu ruku, molio bi krunicu. Usput u onom polumraku nailazili smo na rudare, iako mi je sve mirisalo da su oni tamo uglavnom zbog turista, a da se pravi posao odvija niže – nije me bilo briga. I ovo što sam vidio je bilo fantastično. Malo po malo i vodič je uskoro podijelio sve poklone što smo ih vukli sa sobom. Hodnik kojim smo se kretali tek je povremeno bio bez vode.

Nije dugo prošlo a neke od cura su jednostavno morale izaći vani, pozlilo im je iz ovog ili iz onog razloga. Uopće me ne čudi, okolina i uvjeti u kojima smo se nalazili nisu bili nimalo ugodni. Divim se onim jadnim ljudima koji su osuđeni da sate i sate provode na tom mjestu zarađujući za život. Plaća rudara je od 800 Bs mjesečno za najlakši posao pa do 1200 Bs za bušače – uvjerljivo najteži posao. Inače prosječna mjesečna plaća u Boliviji je oko 450 Bs. Jest da imaju više para ali su stalno prljavi, rijetko koji doma ima tuš. Uz to, još se i prosječno jednom tjedno desi neka nesreća ili nezgoda.

Došli smo tako i do mjesta na kraju hodnika gdje su dvojica bušili rupe za eksploziv. Buka je bila zaglušujuća. Uši sam pokušao zaštiti komadićima toaletnog papira koje sam ugurao unutra, svejedno sam se još morao poslužiti i prstima. Ne znam da li postoji još negdje na svijetu rudnik gdje možeš doći iza rudara u poslu i gledati kako rade. Ovi su imali velike bušilice, do prije par godina radili su samo s običnim primitivnim ručnim alatom. Jedna od Nizozemki je bila tu prije pet godina i kaže da su se stvari umnogome poboljšale.

Vodič nas je odveo do kraja jednog drugog tunela gdje je bio izrađen kip vraga. Rudari ga nazivaju ”stric” i kažu da ga moraju poštivati budući su jako blizu njegovog područja. Zato uvijek oko kipa ima nešto pića, koke i dimećih cigareta. Neka on bude zadovoljan i neka ih pusti na miru…

Tokom hodanja hodnicima desilo se par puta da mi se onaj glupi plamičak ugasio. Plin je istjecao a vodič govorio kako to nije ništa. Imao sam osjećaj da nosim bombu na glavi i malo mi se učinilo da su moji kolege turisti malo zabrinuto odstupili. Mislio sam kako bi da sada eksplodiram vrlo brzo svi skupa izašli iz rudnika – leteći. Letjeli bi kao Tom Cruise u ”Mission impossible” kad ga je eksplozija gonila kroz tunel. Vodič mi je prišao i upaljačem ”pokrenuo” svjetlo, kao da sam jebena svijeća. Od svih ovdje, zašto baš ja??? Uza sve te gluposti to svjetlo i nije bilo od neke velike pomoći, samostalno sam mogao vidjeti najviše 1-1,5m ispred sebe, dalje je bio mrkli mrak. Kad bi pogasili svjetla na kacigama nije se vidio prst pred nosom.

Vratili smo se do rudara koji su ranije bušili a sada palili fitilje na postavljeni eksploziv. Imali smo nekoliko minuta fore prije eksplozija. Krećući se prema izlazu osjećao sam detonacije. Potmuli tutanj duboko iz utrobe planine i snažan zračni udar u leđa. Bila ih je cijela serija, jedna detonacija za drugom.

To je bilo to, došli smo do izlaza gdje sam se napokon mogao osloboditi tradicionalne lampe i udahnuti svježi zrak. Glupi plamičku – bye, bye. Dočekali su nas oni koji unutra nisu uspjeli izdržati. Utiskali smo se u bus, i nakon zamjene radne odjeće i obuće za našu vratili se u nedaleki centar grada. Račun u restoranu gdje sam ručao mi i nije bio baš jasan. Platio sam u dolarima i tražio sam dodatno objašnjenje na koji su način došli do navedenog iznosa. Sjećam se da je konobarica bila vidno uvrijeđena, iako je bilo očito da me je zakinula za par Bs. Nisam ništa rekao iako sam mogao tražiti svoje ma koliko malo to bilo. Ako ništa drugo onda zbog njihove neljubaznosti. Odlazak u internet cafe me napilao do kraja. Veza je bila tako spora da ni nakon petnaest minuta nisam uspio provjeriti mail, a kamoli poslati ga. Mislim da bi to trajalo satima. Frajeri su si ipak to uredno naplatili a ja sam potražio drugi kompjuter sa normalnom vezom. Razlika između ta dva mjesta je kao noć i dan.

Za moj idući obrok odabrao sam jedan od mnogih restorančića koji služe uglavnom piletinu. Vani je pisalo ”polo ricco”, pretpostavljao sam da ”polo” nije ništa bolje nego na nekom drugom mjestu. Imao sam pravo. Dobio sam pola malog zakržljalog pileta patuljaste vrste. Ne znam ni da li bi se i bubamara najela od takvog obroka.

Potosi je grad sav na uzbrdice i nizbrdice, a uz tu žešću nadmorsku visinu i rijedak zrak nije se baš lako pješice kretati. Dan ranije su istim busom došla tri dečka, izgledali su kao zadnji klošari, koji su odlučili pješke do centra. Kasnije sam ih iz taksija vidio kako zadihani i bez snage sjede na periferiji uz zid jedne kuće. A taksi je tako jeftin… opet sam nekako morao ubiti vrijeme do navečer kad sam imao bus za Tariju, zadnji grad u Boliviji u kojem ću boraviti. Pogled na rub grada okružen okolnom brdima i planinama je zanimljiv. Čak su mi ljudi iz jednog dvorišta dozvolili ulaz kako bih napravio što bolju fotografiju. Nakon kraćeg lutanja u labirintu štandova sa odjećom i obućom otišao sam u obližnji park tražeći mjesto pod suncem. Štandovi su bili tako gusto postavljeni da se nije vidjeli ni nebo ni sunce. Vrijeme je sporo prolazilo, a ja sam se premještao s klupe na klupu. Pogrebna povorka koja je prošla pored parka na prvi pogled i nije tako izgledala. Ne znam ni sam na što je ličila ali na to što je sigurno nije, bar ne na prvi pogled.

Nekako pred kraj dana uskočio sam ponovo u taksi i odlepršao do autobusne stanice. U obližnjoj garderobi sam uzeo svoj ruksak kojeg sam još ujutro ostavio tamo. Nisam se baš volio tako odvajati od svojih stvari dok su bile van hotela, međutim drugog načina nije bilo. A opet u toj garderobi žena je bila tako ljubazna da je bilo teško zamisliti da moje stvari tamo nisu sigurne. Na samoj stanici sam opet sreo Brazilca, pitao je ako idem u La Paz… jok, tek sam došao od tamo, iako bi bilo lijepo vratiti se. Vraćao sam se polako na jug. Karta do Tarije me koštala 50Bs. Nije mi se svidjelo ni najmanje kad sam vidio da ću se voziti minibusom. ”Trans Andes Bus”, ime koje ću pamtiti cijeli život. Plavo – žuti Mercedes autobusić sa udobnim sjedalima, hrpom mjesta za noge, prtljagom na krovu i poremećenim šoferom. Bio sam jedini stranac u busu. Unutra sam ušao tek kad sam se uvjerio da su mi stvari ukrcali na krov.

Bus je krenuo oko 19.00 a s njim je krenuo i – novi autobusni prodavač. E ovaj je za promjenu nudio lijek protiv svega i svačega, svih poznatih i nepoznatih bolesti, liječi i od onoga od čega još nisi obolio, a pogotovo efikasno liječi od zdrave pameti. Cijena 5 Bs. Čak mi se čini da je nešto uspio i uvaliti do trenutka kad se na periferiji iskrcao. Autobus je bio tipično bez grijanja. Izgleda da su svi putnici osim mene imali deke za pokrivanje tijekom noći. Bilo je ledeno, pogotovo kad bi se otvorio prozor na suprotnoj strani busa uslijed vibracija tokom vožnje po bijeloj cesti. Bakica koja je sjedila pored mene ponudila mi je dio svog pokrivača. Ali neee, rađe bih se smrznuo i pokazao da ja nisam glupi stranac koji putuje uokolo bez dekice, nego prihvatio ponudu. Nedugo nakon polaska stali smo u jednoj usputnoj zalogajnici. Većina je otišla unutra nešto pojesti. Nije me baš bilo volja, ostao sam vani u nadi da ćemo uskoro krenuti. Naravno da se to ”uskoro” malo oteglo. Cesta je bila prilično široka, jedini rijetki promet sačinjavali su kamioni i autobusi. Taman kad smo stali, tamo je stajao autobus na kojemu su mijenjali gumu. Iskreno sam žalio te jadnike koji su bili prisiljeni baktati se sa tim čudesom usred ove vjetrovite ledare.

Napokon je šole pojeo svoju večeru pa smo mogli nastaviti dalje sa truckanjem. Spustio sam sjedalo do maksimuma, stisnuo se u svoju jaknu i zaklopio oči u nadi da ću nekako prespavati tih 12-ak sati puta. Da je nada ponekad samo pusta želja obistinilo se i ovaj put. Učinilo se meni da se autobus malo previše trese, da malo prebrzo on upada u đire i prenaglo koči. Kad sam bacio pogled kroz prozor ostao sam bez daha: zahvaljujući punom mjesecu i obasjanoj noći mogao sam jasno vidjeti krajolik kojim smo prolazili. Brda i provalije! Uz jednu stranu ceste brdo se strmo uzdizalo dok je na suprotnoj strani ceste bila strma provalija. Nema sumnje, jedna vozačeva pogreška i cijeli autobus bi se tumbao nizbrdo sigurno nekoliko stotina metara. A ovaj je pičio kao zadnji luđak! Redovito se prilikom kočenja pred zavojima čulo struganje u dobošima, a zavoje je prolazio tolikom brzinom da sam skakutao po sjedalu s lijeve na desnu stranu. Nakon nekog vremena bi se vozili podnožjem gdje nije bilo provalija pa bih samog sebe nastojao uvjeriti da od sada slijedi ”normalna cesta”, ali ne zadugo. Ponekad je cesta bila tako uska da je bilo potrebno stati kako bi se sigurno mimoišli s vozilom iz suprotnog smjera. To šofera nije ni najmanje sprječavalo da pretječe vozila koja su se kretala u istom smjeru. Mislim da smo se u tim trenucima vozili opasno blizu ruba, na udaljenosti mjerenoj centimetrima. Opasni zavoji smjenjivali su se jedan za drugim, provalije su bile malo s lijeve malo s desne strane, svaki put kad bi se vozili uzbrdo znao sam da slijedi luda nizbrdica, a moje lice je mijenjalo sve nijanse zelene boje. Šole je bio psihopat za volanom, vjerovao sam da su nam veće šanse da se negdje survamo svi skupa nego da živi i zdravi stignemo na cilj. Putovali smo sa 4000m nadmorske visine na 1700m – vožnja uglavnom nizbrdo. A pred nama su bili još sati i sati opasne noćne vožnje…