Dremuckao sam skoro cijelim putem do Potosia, gdje smo stali na nekih pola sata. Široka starica se srećom ovdje iskrcala. Bilo je usred noći i bilo je luđački hladno, tresao sam se kao vibrator na maksimalnoj brzini. Nisam se udaljavao od busa motreći uvijek na prtljažni prostor, mjesto gdje se vozio moj ruksak. Put od Potosia do Sucrea je vodio vijugavim putem nizbrdo. Smatrao sam da imam sreće što se vozim u velikom busu, naročito nakon što sam vidio kojom brzinom nas je pretekao jedan minibus na nizbrdici. Bilo je stravično samo ga vidjeti. Veliki se bus naime zbog svoje veličine i težine mora znatno sporije i opreznije kretati. Iako to i nije baš uvijek pravilo, volio sam vjerovati da je to stvarno tako.

2-3 sata i napokon sam stigao u Sucre (2790m n.v.), drugi glavni grad Bolivije, ili kako bi ga oni nazvali – Atena Južne Amerike. Ne´š ti Atene… kad god bi putovao busom, ovaj je uvijek morao stati iz nekog razloga: ili nekakva rampa, ili nekakva cestarina, ili neki pregled, a uvijek bi za to vrijeme u bus uletili a tko bi drugi nego prodavači hrane i pića. Znalo je ući i po 5-6 žena sve odreda nudeći isti proizvod – kuhani krumpir i kuhana jaja. Dok bi se one utrpale unutra, pa se okrenule oko sebe onako nespretno, pa još se iskobeljale van i to još preko svih tih zavežljaja i vreća koje su ležale među sjedalima prošla bi desetljeća. Razmišljao sam da bi tamo čekajući jednog dana mogao osnovati obitelj. Ludnica je preblaga i neadekvatna riječ.

Bilo je jutro. Pokupio sam stvari i našao taksi. Očekivao sam da ćemo naravno odmah krenuti, hm. Čovjek je ipak pričekao još jednu mušteriju budući da je u autu bilo još mjesta. Nakon kraćeg čekanja uletio je još jedan Bolivijac, jedan ogroman bijeli zavežljaj u haubu karavana a druga dva na krovnom nosaču. I vozimo se mi tako gradom, dopalimo do jednog kružnog toka i… fijuuu,u điru jedan od zavežljaja s krova odleti s auta. Ovi su skužili tek kad smo prošli kružni tok. Nije ni čudo da je odletio kad nije bio ni vezan. Ništa, stane taksist, vrate zavežljaj na krov, opet ga nisu vezali, pa dalje. Prvo je ostavio mog suputnika i njegove zavežljaje. Ne znam ni sam gdje smo bili ali izgledalo je kao ratna zona, raskopane neasfaltirane ulice, smeće i sirotinja, ma opet užasna periferija. Da ne znam da sam na južnoj hemisferi pomislio bih da sam u Iraku. Kad se čovjek nađe na takvom zabitom mjestu i još sam, svakakve crne misli mu padaju na pamet. Jedva sam dočekao trenutak povratka u onaj civiliziraniji dio grada. Od ovog bi zazirale i nindža kornjače.

Odlučio sam se za jedan mali hotelčić u centru Sucrea, preporučenom u Lonely Planetu. Sucre je u odnosu na La Paz miran grad užih ulica i staloženog prometa. Nitko ne jurca bezglavo, nitko ne prolazi kroz križanje dok na semaforu gori crveno svjetlo – rekao bih dosadno. U jednoj takvoj jednosmjernoj uskoj ulici nalazilo se moje novo prenoćište. Taksista nije imao gdje stati nego baš tu, nasred jednosmjerne i uske ceste. Nije se previše uzrujavao na trubljenje vozača koje je nakratko zablokirao. Odlično, pomislio sam, jednom za promjenu ću uletjeti u mjesto opisano u ”velikoj knjizi”. Kojeg li razočarenja, nisam očekivao neki luksuz ali niti ovakvo cigansko dvorište. Sobičak je bio mali, krevet iz doba kolonizacije Južne Amerike, a buka djece koja su trčkarala terasom ispred soba i ljudi koji su živjeli u okolnim sobama – iritirajuća. Uza sve to na krovu iznad mene se nadograđivao još jedan kat, naravno da su tukli i radili bez imalo obzira na iznervirane mušterije koje su željele bar malo mira.

Zajednički WC kao i svaki drugi, bar su imali tople vode za tuširanje koje sam očajnički trebao. Međutim vrata WC-a su bila kao stvorena za voajere, krpa koja je prekrivala rešetke nije bila podignuta do vrha otvora tako da se izvana moglo zaviriti i unutra. Ovo putovanje ne bi bilo toliko zanimljivo da netko tu mogućnost nije i iskoristio. U dvorištu ispred WC-a bila je jedna vidno izmučena grupica stranaca. Izgledali su kao da su kopali cijelu noć… možda i jesu? Izgleda da se jedan od njih odlučio otići olakšati baš onda kad sam ja zauzeo poziciju. Sjedeći na školjci primijetio sam da je tip zavirio unutra!? Totalni idiot! Vjerojatno čovjek jaaako voli gledati druge ljude dok seru. Izašavši vani nisam mu ništa rekao, pretpostavljam da je tip toliko glup da nema smisla uopće pokušavati uspostaviti bilo kakvu komunikaciju s njim. Mogao je kulturno zatražiti reportažu iz WC-a, a ne ovako virkati.

Sve u svemu – hotel a niti grad nisu mi se previše svidjeli. Grad je pun raznih crkava, muzeja i sličnih građevina ofarbanih u bijelo. Nisam imao ni najmanju želju da sva ta mjesta idem i razgledavati, sve mi se činilo skoro isto, vrijeme je bilo šugavo, potpuno oblačno. I bilo mi je dosadno. Nevjerojatno koliko mi je ta sad već bivša ekipa falila. Odjedanput imao sam hrpu vremena a nisam imao kamo otići. Grad je bio premali da bih satima lutao uokolo uvijek po novim mjestima. Tako sam bio osuđen vrtiti se uvijek u istim ulicama.

Tržnica u centru, par sto metara dalje od mog hotela bilo je jedino ajmo reći interesantnije mjesto. I to mi je ubrzo dosadilo. Oko tržnice je uobičajena gužva prodavača i kupaca, povremeno koji prosjak ili policajac – i to je to. Za neke druge aktivnosti, tj. odlazak u neko obližnje turistima zanimljivo mjesto, ako takvo uopće tu i postoji, nisam imao volje. Ubrzo sam odlučio da ću već sutradan zbrisati iz grada. Pravac Potosi i rudnici. Lutajući gradom čuo sam nekakvu veselu buku iza sebe. Bila je to biciklijada u južno američkoj režiji. Na čelu kolone vozio je jedan pick-up na kojem je bila načičkana balavurdija i iz čijih se zvučnika orila muzika. Za njima na desetine možda i stotinjak biciklista, sve klinčarija. Promet bi stao kako bi kolona prošla. Nisu se baš previše sekirali za one klince koji su zaostali, ti isti su tako bezglavo jurišali nastojeći sustići kolonu da se ne bih čudio da sam kojega vidio zalijepljenog za kakav bus ili auto.

Tražeći nekakav restorančić ili fastfood prošao sam pored jednog malenog čistača cipela koji se gušio u suzama. Stajao je uza zid zgrade i ronio suze. Malo kasnije dok sam sjedio u fasfoodu i jeo hamburger uobičajeno skromnih dimenzija, pored mene se stvorio isto jedan takav mali čistač cipela. Mali je molio da mu pomognem. Budući da španjolski slabo razumijem bio sam uvjeren da me moli da mi očisti obuću. Ne znam kako bi mi on sa crnom patinom tenisice čistio… nemoguće. Mislio sam da će otići dalje svojim putem ako ga budem ignorirao. Mali je bio uporan, stalno je cvilio pored mene a ja sam samo želio na miru pojesti svoj obrokić. Sinulo mi je da je možda gladan pa sam mu za svaki slučaj pružio ostatak svog hamburgera. Nisam ni ispružio ruku do kraja a mali je ščepao ono što je ostalo od hamburgera i nestao u vidu magle. Ostao sam sjediti zebezeknut, bez riječi. Dakle to sam trebao napraviti, dati mu svoj ručak… da sam znao odmah bi to napravio, ustvari platio bih mu hamburgera koliko može pojesti i ponijeti sa sobom. Osjećao sam se užasno, pogotovo kad sam na sebi primijetio težak pogled žene koja je tamo došla jesti sa kćerkicom. Kako sam mogao znati? Ovdje svi očekuju da razumiješ njihov jezik, to da li ga razumiješ nije ih briga, oni samo deru po svom španjolskom. Srećom govorim talijanski tako da se nekako i uspijem sporazumjeti zbog sličnosti ta dva jezika, ali prečesto ne razumijem tri čuke. Ah mi gringosi… I danas se ponekad sjetim maloga žaleći šta mi mozak u tom trenutku nije bolje funkcionirao.

Nisam imao kamo otići ni što raditi. Za telefoniranje sam odabrao jednu nedržavnu tel. kompaniju jer su nudili nešto nižu cijenu poziva. To je naravno funkcioniralo samo u teoriji, u praksi poziv je bio nešto skuplji a veza toliko loša da me prošla volja za daljim eksperimentiranjem. Od sada se držim samo provjerenih kompanija. Nakon daljnjeg besciljnog lutanja po gradu vratio sam se u hotel. Hotel… hm, i ne baš adekvatan naziv za mjesto gdje sam namjeravao prenoćiti. Kad sam se vratio vidio sam da su mi dali drugu sobu, i ne samo to, premjestili su sve moje stvari. Nije mi se uopće svidjela ideja da mi je netko drugi premještao robu, ipak nisam im rekao ni riječ, sve vrijednosti su ionako bile cijelo vrijeme sa mnom. Jedva sam čekao da prođe taj super dosadan dan. I prošao je… nekako.