Dočekao sam i drugi dan. Morao sam nekako ubiti vrijeme do podneva kada sam trebao busom otputovati u Potosi (4090m n.v.). Uslijedilo je uobičajeno lutanje po gradu, na periferiju se ipak nisam usudio odlaziti bez obzira koliko se ja sigurno osjećao. Osjećaj zna dobro prevariti, a ovdje sam još uvijek u Boliviji, daleko, daleko od kuće.

Roba koju sam dao oprati u hotelu još nije bila potpuno suha, neka, samo da odem ća od tamo. Nerviralo me jer sam čak i za to pranje morao platiti unaprijed. Na stanicu sam došao malo ranije, prtljagu sam predao u jednom od mnogobrojnih ureda gdje sam kupio kartu. Kažu oni da je ruksak siguran. Svejedno sam bio sumnjičav prema njihovom ”sigurno”. Sišao sam dole do mjesta gdje je trebao doći autobus i čekao. Za ukrcaj robe imaju zanimljiv sistem: uredi su im na katu a bus parkiraju odmah ispod ureda koji ima jedan mali balkon. E, baš preko tog balkona ukrcavaju stvari na krov busa ili ih špagom spuštaju do poda ako su te stvari predviđene da se spreme u donji ukrcajni prostor. Iako je ukrcaj malo potrajao, cijelo vrijeme sam budno pratio što ukrcavaju i kad će na red doći moj ruksak. Autobusna stanica je uobičajeno vrvila uličnim prodavačima. Kupio sam samo bombončiće od jednog klinca. ”1 Bs senor…, gracias senor” – tiho je rekao mali prodavač i nastavio dalje tražiti kupce.

Kada je bus krenuo opet je svoju predstavu počeo drugi prodavač. ”E bueno, senore e senores…” – mali je previše pričao za svoje godine, kao navijen. Prodavao je te iste bombone što sam ih malo prije kupio. Nekako smo stigli i do periferije kad se je napokon zahvalio i izašao vani. Bar su ti prodavači po autobusima izuzetno pristojni. Cesta koja vodi iz Sucrea je izuzetno zavojita što nimalo ne sprječava neke ljude da pretječu bus po đirima, onaj koji mi je upao u oči prolazeći pored nas velikom brzinom, imao je čak malo dijete na prednjem sjedalu. Pitam se čime li ti ljudi misle?

Vožnja do Potosia potrajala je nekih 2,5-3 sata. Ovaj put smo išli uzbrdo pa barem nisam morao strepiti za jurnjavu nizbrdo kad se mogu razviti izuzetno visoke i opasne brzine za autobus krcat ljudi. Čim sam izašao iz autobusne stanice u Potosiu, na zidu jedne poveće kuće nekih tristotinjak metara dalje, ugledao sam veliki natpis ”ALOJAMENTO”. Za divno čudo noćenje je bilo samo 15 Bs, a soba i cijeli hotel izuzetno čisti i uredni. Nakon one štale iz Sucrea ovo je skoro bio raj na zemlji. Čak je na ulazu stajao natpis da je ulaz dozvoljen samo gostima a ulazna vrata su stalno bila zaključana.

Taksi do centra – 3 Bs! Moram li reći da je bagatela? Došao sam do glavne katedrale i započeo svoje lutanje. Ušao sam u obližnju agenciju da se raspitam za cijenu obilaska rudnika, na kraju sam i uplatio aranžman, 40Bs za neka dva sata posjeta, prijevoz uključen naravno. Bližio se kraj dana i na ovoj nadmorskoj visini od više od 4000 m postajalo je jako hladno. Još jedan taksi i bio sam natrag u svom kvartu. Osjećao sam se kao Amerikanac, koristio sam isključivo taksije. Iako miran, grad mi je izgledao zanimljiviji od Sucrea. Prozor moje sobe imao je zanimljiv pogled dole niz ulicu, činilo se da sam na krovu svijeta, ustvari skoro da sam i bio… to je potkrovlje svijeta.