Malo sam odahnuo u Camargu, malenom mjestu u kojem smo se zaustavili na pola puta oko 02,00. Trebalo je pričekati da probude žensku koja radi u uredu kako bi preuzela pakete i poštu s autobusa.

Kalvarija se ubrzo nastavila. Sa svitanjem se okoliš sve jasnije vidio, a zavojitoj cesti nikad kraja. Kad je šole napravio piš-pauzu nadomak Tarije (1924m n.v.) znao sam da je mojim strahovima ubrzo kraj, duboko dole nazirala se naseljena dolina. Jednom kad smo sišli u dolinu i popeli se na asfaltiranu cestu mogao sam odahnuti. Bio sam živ. Po mome mišljenju čudom, iako se moj suputnici Bolivijanci nisu ni najmanje uzbuđivali zbog sulude vožnje. To je njima normalno… na autobusnoj stanici je bilo malo problema budući da se jedan tip parkirao baš na rezervirano mjesto za bus. Čak je i policajac bio bespomoćan. Tip se maknuo tek kad je u obližnjem uredu obavio ono što je trebao.

Nije bilo potrebe da bilo gdje idem tražiti smještaj. Uokolo stanice ima nekoliko jeftinih hotela. Za standardnih 15 Bs dobio sam sobu sa više kreveta. Naravno, ja sam bio jedini koji je imao pristupa, jedino što se nisam mogao iznutra zaključati. Iako sam rekao glupači na recepciji, ostalo je tako. Izmotavala se dok joj nije došao kraj smjene da bi onda zbrisala ostavljajući svog ”nasljednika” da se gnjavi sa mnom. Izgleda da su svi vidjeli rješenje u nekom drugom koji će uskoro stići i riješiti problem. Taj dio ipak nisam dočekao.

Sad sam već bio u suptropskom predjelu, bilo je 20-25°C po mojoj procjeni, znatno toplije nego na altiplanu. Iako je tu godišnje doba zima, bilo je toplo kao kod nas u proljeće. Palme koje rastu posvuda jasno su kazivale o kakvoj klimi se ovdje radi. Prvo što mi je upalo u oči bilo je pretežno zapadnjačko odijevanje ovdašnjih ljudi. Da li zbog toga ili nečeg drugog, ali meni su se ovdašnje cure zbilja svidjele. Ljepotica na svakom ćošku. I Tarija je jedan mali i miran grad. Potpuno drugačiji od ostalih bolivijskih mjesta u kojima sam do tada boravio. Vrtio sam se uvijek istim ulicama, jednostavno nisam imao što raditi tamo. Zanimljivije stvari su sve izvan grada dok je sam grad od malecnog turističkog interesa. Činilo mi se da sam jedini stranac u gradu.

Mislim da ću se uvijek rado sjetiti odličnog restorana u centru gdje sam za male pare odlično jeo i gdje sam se osjećao kao gospodin čovjek. Pohana piletina je bila fantastična, komad mesa je bio tako velik da je prekrivao svu rižu u tanjuru. Salata je bila poslužena po principu švedskog stola. Odličan ručak, pivica, dobar ambijent, još mi samo društvo fali.

Kako nisam imao pametnijeg posla vratio sam se nazad u hotel i malo odspavao kako bih nadoknadio neprospavanu noć. Još uvijek nisam mogao vjerovati da sam u jednom komadu. Poslijepodne sam ponovo otišao lunjati gradom. Stalno sam koristio taksi, kako i ne bi kad je za vožnju do centra trebalo platiti bijednih 3Bs. Čak ako sam nešto i zaboravio u sobi, sjeo bih u taksi i otišao po to, iako mi i nije baš bilo neophodno. Bar je grad imao lijepo uređene parkove, bili su krcati lokalnom ljudima. Kao i u Sucreu, nije bilo lako naći slobodnu klupicu za odmoriti stare kosti. Ponekad sam čak lunjao malo po parku i oko njega čekajući da se netko digne sa klupe i oslobodi mi mjesto. Kad bih napokon sjeo, shvatio bih da ni to nije baš neka dugoročna zabava.

Jedna od važnijih, ustvari jedina važna stvar koju sam taj dan trebao učiniti bila je kupnja karte do Buenos Airesa za sutrašnji polazak. Nisam nikako htio riskirati da ovdje nepotrebno ostanem dan duže. Jučer odmah nakon što sam stigao u grad uletio sam u jednu poslovnicu da se raspitam za cijenu autobusne karte. Ženska koja je tamo radila bila je izuzetno ljubazna i jako zgodna. Tko zna zašto, odlučio sam po svoju kartu otići baš u poslovnicu te prijevozničke kompanije. Prvi pokušaj je propao, bilo je zatvoreno zbog nekog vrlo komotnog radnog vremena. Nisam se predavao, odlučio sam svoju kartu kupiti baš tu, bez obzira na sve ostale poslovnice drugih kompanija koje su bile na autobusnoj stanici. Nakon kraćeg lutanja po gradu ponovo sam se vratio. Ovaj put je bilo otvoreno, međutim unutra je za stolom sjedila neka druga cura, mlađa. Bila je to mlađa sestra od one prve, nije mi mogla dati nikakvu informaciju o cijeni a kamoli prodati kartu. Nemam pojma što je uopće radila tamo? Čemu je služila? Nazvala je sestru… kao imaju doma neke radnike pa netko treba biti doma s njima… pa joj treba pola sata da dođe od kuće. Poslušao sam mlađu sestru i pričekao, međutim od starije sestre ni ”s”! Bio bi već odavno otišao da me ova cura nije nagovarala da ostanem. Ona dere samo španjolski, a ja ga jedva razumijem. Uporno je pokušavala razgovarati sa mnom iako se ponekad nismo razumjeli ama baš ništa. Svejedno, bilo je jako zabavno… i da mi nije bilo naporno razgovarati na taj način sigurno bih ostao. Kad je ponovno nazvala sestru i ova joj rekla cijenu koja je bila viša od one koju mi je rekla ranije, definitivno sam se pokupio.

Otišao sam u poslovnicu ”La veloz del Norte”, argentinske kompanije. Za razliku od ostalih, poslovnica je bila smještena na katu i bila je prostrana. Dočekali su me skoro kao kralja… sve za pare, konkurencija je velika a ne putuje baš svaki dan netko skroz do Buenos Airesa. Na kraju je ispalo da su jeftiniji od firme gdje sam prethodno namjeravao kupiti kartu i za razliku od njih dolare su primali po normalnom tečaju a ne lopovskom kao ovi drugi. Cifra je bila negdje u protuvrijednosti od 46US$. Normalno da veza nije direktna. Trebao sam busom doći do granice gdje bi trebao uskočiti u nekakav taksi do obližnjeg mjesta pa tek tamo uloviti direktni bus do Buenos Airesa. Kartu sam imao, a to je bilo najvažnije u tom trenutku. Mogao sam nastaviti svoje lutanje.

Predvečer sam otišao na internet da pošaljem koji mail. Pišem ja tako, pišem, pišem, provjerim tekst i tek koju sekundu prije nego što sam stisnuo ”send” – puf! Gotovo, finito, the end… nestalo je struje! Došlo mi je da zapalim i kompjuter i cijelu zgradu i park sa svim ljudima ispod prozora i cijelu državu… digao sam se, platio i otišao psujući i stišavajući bijes u sebi. Cijeli je kvart ostao bez struje, a možda i cijeli grad. Prošlo je više od pola sata od kada je postala ponovno dostupna. Da je pričekala samo koju sekundu… ponekad samo trenutak dijeli sreću od nesreće. Bilo kako bilo i ta nervoza me prošla bez da ikoga ubijem.

Večerao sam u jednom od restorančića na autobusnoj stanici odmah ispod hotela. Jeftina i solidna večera, taman da nisi gladan. Takva mjesta obično nemaju prednji zid, tj. onaj zid gdje bi inače trebala biti ulazna vrata. Samo rešetka koja se spušta jednom kad se svi poberu doma.

Kako nisam mogao zaključati vrata od sobe iznutra, preko noći sam upotrijebio stolicu kako bi onemogućio otvaranje vrata s vanjske strane. Eh divljaštino moja…