Vucarao sam se po krevetu do nekih 09,30 nastojeći iskoristiti zadnju minutu mog dozvoljenog boravka u hotelu. Polako sam se spremio, vratio ključ i otišao s druge strane ceste na stanicu potražiti garderobu. Uskoro sam je našao ali ne i čovjeka koji je tamo trebao biti. Malo sam bio zbunjen, garderoba širom otvorena, puna torbi a nigdje nikoga!? Uskoro je dotrčao jedan deblji stariji tip nižeg rasta. Dvoumio sam se da li ostaviti stvari ovdje ili potražiti neko drugo mjesto. Ali gdje? I tko mi garantira da bi to drugo mjesto bilo sigurnije. Nisam skrivao svoje nepovjerenje pred čuvarom. Ostavio sam stvari i otišao da bi se ubrzo vratio provjeriti kako stvari stoje. Staroga opet nema! Skužio sam da je bio na ručku iza ćoška… Pretpostavljam da su u njegovoj odsutnosti na stvari pazile žene koje su radile u okolnim poslovnicama i kioscima, vjerojatno. Sve je to bio skučeni prostor načičkan malim radnjama, tako da su se ljudi htjeli – ne htjeli poznavali vrlo dobro.

U grad sam otišao s malom nelagodom. U velikom ruksaku sam još ostavio i dvije boce vina Kohlberg, najtežeg suvenira koji sam odlučio vući sa sobom. Dan ranije sam ih kupio u jednoj od rijetkih samoposluga. Police su bile poluprazne s naglaskom na ”prazne”. Ni traga prepunim policama svega i svačega kakve sam navikao vidjeti. Bilo je malo artikala a i ono čega je bilo, bilo je i količinski malo. Možda sam ja sa dvije boce vina od po 13 Bs svaka napravio najveći promet toga dana. U hotelu sam ih pažljivo umotao u jednu plahtu i oblijepio ljepljivom trakom nadajući se da će to biti dovoljno da prežive do doma.

Moj drugi dan u Tariji nije se baš previše razlikovao od prethodnoga. Uglavnom sam samo tražio načina kako da ubijem vrijeme. Autobus je kretao tek u 21,30, a to je značilo da je preda mnom još jedan dugi dan ispunjen dosadom. Odšetao sam se malo do periferije, u jedan park na brežuljku. Iako mi se grad činio dosta miran i siguran bio sam na oprezu jer je bilo malo ljudi oko mene. Gore u parku sam se malo opustio vidjevši da je tamo jedna mala policijska postaja. Proveo sam dosta vremena gore, sjedeći po klupicama i ne radeći ništa. Mir su remetili samo doista rijetki prolaznici i šetači. Uglavnom su to bili srednjoškolci, klinci koji iz tko zna kojeg razloga nisu u školi, cura koja je učila na klupi, mladi zaljubljeni par… Još jednom sam se mogao uvjeriti kako su cure ovdje lijepe, ponekad je bilo teško skrenuti pogled. S druge strane brežuljka bila je periferija grada, sva u žuto zelenim tonovima pustinjskog kamenja i povremenog grmlja i drveća.

To područje je poznato po vinogradarstvu tako da i vino Kohlberg potječe od tuda, međutim nigdje nisam vidio ni traga vinovoj lozi i bilo mi je teško si zamisliti vinograd u ovom području. Bit će da ih ima van grada.

Ručao sam ponovo na istom mjestu, bilo je jednostavno dobro tamo jesti. Prvi put kad sam tamo uletio pomislio sam da imaju neki prostor na katu… skoro sam završio u nečijem stanu sljedeći neku glupu strelicu.

Preostale Bolivijanose namjeravao sam u Pesose promijeniti tek ovaj, zadnji dan, par sati prije konačnog odlaska iz tog grada i te zemlje. Pažljivo sam kalkulirao koliko mi je bolivijske valute još potrebno do mog prelaska granice. Tek predvečer sam došao do ulice gdje sam mogao promijeniti novce. Ulica nije duža od nekoliko stotina metara ali je zato načičkana mjenjačnicama sa sličnim ili istim tečajem. Pitam se kako uspiju svi pozitivno poslovati? Ili ne uspiju? Šalter do šaltera, odlučio sam birati na koji ću ići prema simpatičnosti osobe koja stoji iza njega. I to je obavljeno, moj boravak u ovoj prekrasnoj zemlji mjerio se satima.

Sa spuštanjem mraka zadnji put sam se klofnuo u taksi i otišao po stvari na stanicu nadajući se da ću ih tamo doista i naći. Bio je tamo… moj veliki ruksak je bio tamo. Još mi je stari rekao: ”Vidite gospodine da vam je sve tu”. Da… ostavio sam mu 2 umjesto 1Bs i pokupio sebe i stvari. Boce sam stavio u mali ruksak skupa sa suvenirima kako se ne bi razbile u prtljažniku s obzirom na to kako se inače postupa sa tuđim stvarima.

Nakon večere na istom mjestu gdje i večer prije, odgegao sam se do mjesta gdje mi je trebao krenuti bus. Stvari sam ovaj put ostavio u poslovnicu prevoznika koji me trebao odvesti do granice. Velika količina ljudi koja se tamo vrzmala, gužva i otvorenost same poslovnice nije mi ulijevala povjerenje. Iako sam se stalno vrtio u radijusu od 30m stalno sam provjeravao da li su mi stvari na istom mjestu. Paranoja? Možda, ali bar sam se doma vratio sa svim stvarima. Jučer kada sam kupovao kartu, tip je otišao kat niže da mi kupi kartu do granice, istina to sam mogao i sam, ali stvarno si nisam htio komplicirati život za dolar više ili manje ako mi to nije bilo potrebno. Ovako sam im dozvolio da si i na tu uslugu dignu provizijicu. Neka im, baš me briga.

Ovaj kolodvor je bio drugačiji od ostalih u gradovima altiplana. Autobusi su bili na istom nivou kao i gotove sve poslovnice, inače su poslovnice na katu točno iznad mjesta gdje se bus parkira tako da robu i prtljagu ukrcavaju s balkona. Napokon sam ulovio mjesto na klupi i gledajući nešto na televiziji na povišenom stalku – čekao. I čekao… nemam pojma o čemu je na TV-u bila riječ, glavno da su se neke slike vrtile pred mojim očima. Oko 21.00 stigao je i dugo očekivani autobus, i prilikom ulaska u ovaj bus trebali je platiti kolodvorsku taksu, nekih 2Bs. Tek tu sam primijetio da ne plaćaju svi lokalci taj namet, čak je bilo dosta onih koji bi samo prošli ravno u autobus pored žene koja je pokušala naplatiti, ne obazirući se na nju. Nije joj bilo pravo, vidjelo joj se na faci, ali ipak ona i njena pomagačica tu nisu mogle ništa.

Rekao sam šoferu da ne idem do Bermeja već da izlazim kod mosta na granici. Njegov pomagač je stoga moj ruksak stavio na posebno mjesto kako bi bilo lakše ga kasnije iščupati. Nije bio minibus, odahnuo sam. Došao je trenutak odlaska iz zadnjeg bolivijskog grada, bus je polako krenuo svojim putem i ja u njemu… ne zadugo.

Na izlazu iz grada zaustavila nas je pogranična policija. Ušao je uniformirani čovjek i pregledavao dokumente. Malo me to iznenadilo jer je granični prijelaz gdje sam trebao izaći iz zemlje još nekih 7 sati vožnje daleko. Kad je stigao do mene uzeo mi je putovnicu i pozvao me van. Neki grč me ulovio… uzeo sam mali ruksak i izašao vani za njim u mrkli mrak. Ulična rasvjeta nije postojala, samo svjetla malobrojnih vozila. Pitao sam ga zabrinuto na primitivnoj vrsti španjolskog da li će me bus čekati na što je on potvrdno odgovorio. Hodao sam za njim do 50-ak metara udaljene kućice. Svjetlo unutra je bilo tako slabo da je jedva uspijevao pregledati vizu u putovnici. Nije jasno vidio da li mi viza vrijedi do 08.08 ili 28.08, tj. da li mi je još valjana ili nije. Naravno da je bila, međutim nisam se usudio ni pomisliti u kakvoj bi frci bio da joj je istekao rok valjanosti. Mislim da bi to značio siguran bajbuk i Bog te pitaj koliko novaca za punjenje praznih policijskih džepova. Nakon što se uvjerio u valjanost vize postavio mi je neko bezvezno pitanje na šta sam samo slegnuo ramenima, uzeo putovnicu i vratio se u bus. Imao sam ja i odgovor na vrhu jezika ali sa južnoameričkim pandurom u mračnoj provinciji nije se baš uputno zajebavati. Bio sam jedini stranac i jedini ja sam morao izaći van.

Vozili smo se po asfaltiranoj cesti neko vrijeme i suprotno mojim očekivanjima put nastavili po makadamu. A dan prije mi je cura u agenciji iz Tarije rekla da je asfalt sve do granice. Očito nikada u životu nije bila na ovu stranu. Cesta je počela vijugati, gotovo da nije bilo ravnice. U vedroj noći mogao sam vidjeti kroz kakav se predio vozim: šumetina, stabla su bila visoka kao zgrade. Izgleda da su i ovdje jedini promet činili samo autobusi i kamioni. Kako je vrijeme odmicalo mi smo se još uvijek vozili kroz tu nesretnu šumu a ja sam se počeo stvarno brinuti. Najviše me zabrinjavala činjenica da nemam pojma kako izgleda mjesto gdje ću izaći iz busa, da li je usred šume i koliko dugo imam hodati do mosta tj. do postaje pogranične policije. Da li je to samo koji metar ili možda koji kilometar. Mapa koju mi je nacrtao čovjek iz agencije gdje sam kupio kartu nije bila pouzdana, ok, mogao sam vidjeti pravac ali udaljenosti su mi bile krajnje sumnjive. To što oni kažu da je lako i slične stvari obično su samo pizdarije. Nezgodno je bilo to što sam tamo morao stići negdje oko 04.00 ujutro. Nisam znao što je gore da me zaskoče neki razbojnici ili neke divlje zvijeri iz ove suptropske šumetine. Zaspao sam snom pravednika.